US IHT 29.IV. CILJEVI U REDU-METODE NE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 29. IV. 1999. Sramotne su srpske metode, a ne njihovi ciljevi "Srbi, osim nekih časnih iznimaka, nisu kadri priznati da uzrok njihova rata s NATO-om nisu njihovi ciljevi nego način na koji pokušavaju dobiti to što žele", piše William Pfaff. "NATO nikad nije tražio odvajanje Kosova od Srbije. Zapadne snage brane kosovsku autonomiju, a ne neovisnost. One su sad utvrdile mirovne uvjete koji impliciraju neovisnost - povlačenje svih srpskih snaga i postrojenje inozemnih snaga - jer im Miloševićev program progona Albanaca s Kosova nije ostavio druge mogućnosti. Zapadne snage ne žele 'veliku Albaniju' koja bi obuhvaćala Kosovo. One vjeruju da bi pripojenje Kosova Albaniji izazvalo nevolje u Makedoniji i prizvalo daljnje teškoće u Grčkoj i Bugarskoj. Američko ministarstvo vanjskih poslova i zapadnoeuropske vlade uvijek su priznavale da se Srbija suočava s ozbiljnim problemima na Kosovu. Srbija ima povijesno pravo na pokrajinu, no Srbi su tamo manjina. Razvija se nacionalizam albanskih Kosovara. Srbija je 1989. poništila autonomiju Kosova. Kad je to neizbježno izazvalo zahtjeve za nacionalnom neovisnošću i stvaranje 'vojske oslobođenja', Srbija je donijela sramotnu odluku da terorizira i protjeruje ili ubija dovoljan broj kosovskih Albanaca kako bi izmijenila demografsku ravnotežu. Zapad je također priznao prethodne probleme Srbije s hrvatskim i slovenskim odcjepljenjem iz Titove Jugoslavije. Srpsko je stajalište bilo shvatljivo, a problemi su bili potencijalno premostivi. Sjedinjene su Države čvrsto poduprle beogradsko stajalište o održavanju federacije. Iako su Slovenija i Hrvatska krajem 1990. utvrdile pravo na neovisnost, te se proglasile neovisnima u lipnju 1991., Sjedinjene Države i EU nisu ih priznale sve do početka 1992. Hitan srpski problem bio je što će se dogoditi s davno stvorenom srpskom zajednicom u istočnoj Hrvatskoj. Jednom kad su se Slovenci uspješno oduprli jugoslavenskoj vojnoj intervenciji, Miloševićeva je vlada pustila Slovence. Tamo nije bilo Srba. U Hrvatskoj je živjelo više od pola milijuna Srba. Još jednom, problemi su bili potencijalno rješivi. Umiješala se Europska unija, no s mjerama koje nisu uspjele zaustaviti skretanje prema ratu. Hrvatske su vođe, poput srpskih, razbuktale etničke strasti i ponovno oživile davne mržnje. Beograd je podupro kampanju krajinskih Srba, s ciljem zastrašivanja i 'etničkog čišćenja' Hrvata iz područja Hrvatske gdje su Srbi bili u manjini. Oni su opkolili grad Vukovar te ga na posljetku uništili. Beogradske su vlasti stvorile i poduprle secesionistički pokret koji je provodio terorizam i zločine nad civilima. Ista se stvar dogodila u Bosni i Hercegovini. Kad je Sarajevo proglasilo neovisnost Bosne, srpske su snage osvojile dvije trećine zemlje, protjerujući muslimansko stanovništvo. Još jednom su Srbi imali čvrst argument: rekli su da bi Srbi u Bosni koji nisu željeli živjeti u pretežno muslimanskoj državi morali biti slobodni da se priključe Srbiji. No metode kojima su pokušali postići taj cilj bile su zvjerske. To je razlog zbog kojega su demokracije osudile Srbe i branile Bosance. Srbi su provodili sustavan etnički progon dok je muslimanska većina u Bosni branila, barem načelno, svjetovnu i neetničku državu - zapadnu demokraciju. Zapad je postao neprijatelj Miloševićeve Srbije jer je odgovor njegove vlade na svaki od izazova koji je pred nju postavljen od 1991. bio zvjersko nasilje nad civilima. Srbi, općenito, odbijaju prihvatiti da je to obrazloženje. No to je istina. Da je Beograd tražio zapadnu potporu u potrazi za mirnim rješenjima svog problema, on bi je našao. Zapadni prigovor Srbima jest da oni, u svom propalom pokušaju ujedinjenja srpskog naroda u jedinstvenu zemlju, ubijaju svoje etničke protivnike, ili ih ponižavaju silovanjima i izgonom. Srbiju danas mrze zbog onog što čini, a ne onoga što želi. Srbi to moraju shvatiti žele li sretno prebroditi ovu krizu. Demokracije osuđuju Srbiju jer nakon iskustva iz Prvoga i Drugoga svjetskog rata demokratska zajednica više ne može tolerirati ubojstva, terorizam, silovanja, pljačke i deportacije kao instrumente vladanja. To je razlog zbog kojega NATO sa sadašnjom srpskom vladom ne smije dogovoriti nikakvu nagodbu koja ne ispunjava uvjete postavljene prije intervencije NATO-a: povlačenje svih srpskih snaga s Kosova, povratak svih izbjeglica, postrojavanje inozemnih oružanih snaga za jamčenje sigurnosti Kosovara (kao i sigurnosti Srba koji će željeti ostati na Kosovu). Sve manje od toga značilo bi odobriti metode kojima Srbija vodi svoje ratove protiv svojih nekadašnjih drugova iz bivše Jugoslavije. Dopustiti Miloševićevoj vladi povoljniji dogovor nego što bi ga postigla u Rambouilletu značilo bi odobriti čistke, zločine i etničko čišćenje kao instrumente u međunarodnim odnosima."