AU 26.IV. PROFIL:AU OBAVJEŠTAJCI

AUSTRIJA PROFIL 26. IV. 1999. Tvrtka Lausch & Horch (vrebaj & prisluškuj) "Dvije informacije sigurno su 15. siječnja gotovo istodobno doprle do Madeleine Albright: u selu Račak masakrirano je 45 kosovskih Albanaca, glasila je brzojavka koja se našla na stolu američke ministrice vanjskih poslova. Osim toga, jugoslavenska vojska planira izvesti i 'akciju Kopito', u okviru koje želi do kraja ožujka iz smjera sjevera etnički 'očistiti' neposlušnu muslimansku pokrajinu, istaknuto je u drugom spisu. Informacija je stigla iz malene zemlje, smještene daleko u stražnjem dijelu Europe. 'O planiranoj proljetnoj ofenzivi Miloševićeva režima američku je vladu izvijestila austrijska obavještajna služba', napisao je prošloga tjedna američki list 'Washington Post'. Voda u čaši austrijske unutrašnje politike brzo se namreškala: je li posrijedi slučaj slanja informacija zaraćenoj trećoj državi, popraćen flagrantnim kršenjem neutralnosti? Ili je posrijedi ciljana indiskrecija kojom je američka vlada - ogorčena uskraćivanjem dozvole za nadlijetanje austrijskog teritorija - željela izbaciti iz ravnoteže austrijsku vladu u pitanju neutralnosti? Ministar vanjskih poslova Wolfgang Schuessel smirio je situaciju, uzevši u zaštitu svog ministra obrane Wernera Fasslabenda, koji se iznenada našao u središtu napada: naime, Schuessel je izjavio da je upravo on usmeno prenio obavještajnim putem dobivenu informaciju o 'operaciji Kopito' na konferenciji ministara vanjskih poslova EU, što je po njegovim riječima vjerojatno sasvim logičan potez s obzirom na ugrožavanje života stotina tisuća ljudi. Schuesselovi kolege nesumnjivo su Austrijancu zahvalni za informacije: neutralna Austrija stekla je reputaciju prve adrese koju treba konzultirati u balkanskim pitanjima. Amerikanci cijene Austrijance otkad su ovi prije dvije godine pronašli američki helikopter, pogođen iznad Bosne. I u jesen prošle godine austrijska vojna obavještajna služba 'Heeresnachrichetnamt' (HNA), smještena u Koernerovoj vojarni u ulici Huetteldorfer u Beču, bila je informirana o činjenicama, s kojima se NATO trenutno mora vrlo bolno sučeljavati tek na terenu. Naš tjednik raspolaže informacijama o stupnju obaviještenosti HNA o zbivanjima na Kosovu u određenim vremenskim razdobljima: * Po tim je informacijama HNA već u listopadu prošle godine poslala austrijskom kancelaru, ministru vanjskih poslova i ministru obrane izvješće o stanju, u kojem je istaknuta ocjena da bi 'mogući zračni udari' prije ojačali nego oslabili poziciju Slobodana Miloševića jer treba očekivati 'zbijanje srpskih redova'. Prvih dana siječnja ove godine austrijske vladine službe - a potom i ostale članice EU i SAD, kao što je sada izišlo na vidjelo - informirane su o 'akciji Kopito' koja je trebala biti pokrenuta krajem siječnja radi protjerivanja Albanaca. U toj će akciji sudjelovati devet divizija, među kojima i šest divizija specijalne policije, navedeno je. Dakle, NATO opravdano upozorava na činjenicu da protjerivanja nisu posljedica njegove intervencije već da su planirana već ranije. * Krajem siječnja HNA je na temelju aktualnih informacija o stanju na terenu ponovno upozorila da problem Kosova ne treba rješavati ratom iz zraka. * U veljači HNA je sastavila analizu po kojoj vojni udari bez političkog koncepta neće poboljšati stanje na Kosovu: 'OVK bi mogla biti motivirana za ponovno ojačano djelovanje'. * Početkom ožujka HNA je objavila ocjenu o tada započetim pregovorima u Rambouilletu. Albanci će potpisati sporazum, ali na potpis Srba čekat će se uzalud, glasila je prognoza. Tako je i bilo. Ti zatajeni dokumenti Republike, najstroža tajna, odlaze samo šačici biranih služba ministarstva obrane, kancelaru, ministru vanjskih poslova i policiji (a time i ministarstvu unutarnjih poslova). Doduše, katkad je ta procedura selektivna: primjerice, informacija o 'akciji Kopito' uskraćena je kolegama iz policije. Glasovita informiranost Austrijanaca nije puki slučaj. Naime, austrijska služba za izviđanje u inozemstvu usredotočila se na južnog susjeda već u prvoj polovici šezdesetih godina. Jedan namještenik obavještajne službe pripovijeda: 'Dok smo bili mladi časnici, utuvili su nam u glavu da za nas postoje dva i pol potencijalna područja djelovanja: polovicu je činio Zapad a po jedno područje Istok i Jugoslavija'. Pretpostavke su bile utemeljene na raspadu Jugoslavije nakon Titove smrti, pri čemu je početak tog procesa trebalo označiti Kosovo. Ta se prognoza obistinila: ukidanje autonomije u nemirnoj albanskoj pokrajini označilo je 1989. početak problema na Balkanu. Dakle, austrijska obavještajna služba oduvijek je svoje antene usmjeravala i prema jugoistoku. Potrebni hardware platili su Amerikanci. Već krajem pedesetih godina američkim je novcem na istočnoj granici Austrije, u Koenigswarte kod Hainburga, izgrađena moćna prislušna postaja. SAD su bile jako zainteresirane za to elektronsko uho, koje je obuhvaćalo lanac prislušnih objekata, protegnut kroz NATO-ve članice Norvešku, Njemačku i Italiju. U zamjenu za financijsku pomoć Austrija se morala obvezati na slanje informacija 'prijateljskim' zapadnim službama. Tako je i bilo: mnogo su godina odgovarajuće vrpce slane u Frankfurt - iako prethodno u Austriji nisu bile čak ni vrednovane. Nakon što je specijalizirano američko poduzeće Bendix krajem osamdesetih godina opskrbilo elektronske objekte u Koenigswarte najsuvremenijom opremom, njihova je djelotvornost povećana. Postojala je čak mogućnost prisluškivanja razgovora u kafićima susjedne Bratislave, tvrde upućeni; telefonski razgovori mogli su biti prisluškivani sve tamo straga do Ukrajine. Obavještajni hvalisavci tvrdili su čak da na temelju pritiska na tipku Morzeova uređaja mogu utvrditi tko je tog trena u službi (...) Naravno, aparati su u smjeru juga bili podjednako senzibilni kao i u smjeru istoka. Tome je pripomogla okolnost da je jugoslavenska vojska 'po svom ustrojstvu i opremi neka vrst zastarjele vojske Varšavskog pakta', pripovijeda jedan vojni strateg. Drugim riječima: nedovoljno zaštićeni elektronski uređaji lak su plijen za osjetljivo uho prisluškivača austrijske vojske. Jedan poznavatelj situacije tvrdi: 'Moguće je registrirati sve što emitira. U načelu, možemo utvrditi uključivanje radiouređaja negdje u blizini Prištine'. Stoga u jugoslavenskoj vojsci danas vrijedi načelo 'upotreba radio-veze zapravo je veleizdaja' - JA prešla je na pisano ili izravno-usmeno prenošenje obavijesti. Uz visoko razvijene uređaje Austrijanci raspolažu i nasljeđem kojim se ne može poslužiti nijedna druga država: riječ je o starim vojnim zemljovidima iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Na tim su zemljovidima ucrtani i odavno zaboravljeni i djelomice zatrpani puteljci i brvna kroz balkanske klance, koje ne može locirati čak ni najsuvremeniji sustav AWACS-a ni najoštrovidniji satelit. U ratu na zemlji takvi zemljovidi, kojima su u brojnim slučajevima priložene i skice terena, uistinu su od neprocjenjive vrijednosti. Informacije o planiranoj 'Operaciji Kopito' vjerojatno nisu stigle u Austriju 'elektronskim obavještajnim' putem. Vojno lukavi Jugoslaveni vjerojatno ne bi povjerili tako osjetljive tajne nesigurnim radiokomunikacijama. Stoga vjerojatno u srpskom aparatu postoji propusno mjesto, kroz koje informacije prvo odlaze u bečku Huetteldorfer Strasse a potom i u cijeli svijet. U svakom slučaju, predsjedatelj odbora Nacionalnog vijeća za nadzor obavještajnih službi Anton Gaal (SPO) sazvao je za sljedeći tjedan sjednicu na kojoj bi ministar obrane Fasslabend trebao odgovarati na pitanja o spornom otjecanju informacija iz HNA. No, čak ni zeleni detektiv i specijalist za obavještajne službe Peter Pilz ne smatra da je posrijedi veliki skandal: 'Aktivna neutralna zemlja mora, naravno, dostavljati takve informacije drugim zemljama. No, kritiziram naš status NATO-va nelegalna vozača i našu prigodničarsku neutralnost'. I crvene i zelene stranke neugodnije se dojmila činjenica da crna HNA svoje prislušne cijevi navodno usmjerava i u unutrašnjost Austrije, što zapravo uopće ne bi smjela činiti: riječ je o nezakonitom špijuniranju, koje zbog smiješno skromnih mogućnosti parlamentarne kontrole ostaje nekažnjeno. Tako je početkom osamdesetih godina veliku buru izazvala akcija, u okviru koje je prisluškivan telefon u automobilu bivšeg austrijskog vicekancelara Hannesa Androscha i njegova ružna izjava o vlastitim stranačkim kolegama (...)", navodi Herbert Lackner na kraju svog članka.