NJ 24.IV.SZ:NATO DUGOTRAJNO NA KOSOVU

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 24. IV. 1999. S pedeset godina počinje život "Nakon pobjede savezi umiru - čini se da u slučaju NATO-a taj stotinu puta potvrđen povijesni zakon ne vrijedi - u svakom slučaju ne vrijedi deset godina nakon njegove pobjede u hladnom ratu. Naprotiv, umjesto da kopni, NATO raste - ovoga će tjedna, na svoj pedeseti rođendan, proslaviti prijam tri 'neprijateljske države': Poljske, Češke i Mađarske. Istodobno na njegova vrata već nestrpljivo grebe još najmanje pet do šest drugih europskih zemalja. Prije pedeset godina nitko se ne bi usudio proreći NATO-u da će postati najstarijim (dragovoljnim) savezom svih vremena. Ni potonjih godina, dok se njemačka ljevica tako strastveno borila protiv ponovnog naoružanja i pristupa Njemačke NATO-u kao i osamdesetih godina protiv dodatnog naoružavanja, nitko se ne bi usudio prognozirati da će jednoga dana ministar obrane iz redova socijaldemokrata izreći sljedeću rečenicu: 'NATO-u zahvaljujemo desetljeća slobode, mira i sigurnosti'. Ili da će jednoga dana ministar obrane iz redova Zelenih slaviti povezanost Njemačke sa Zapadom znamenitom rečenicom da je NATO bio jamac demokratskog razvoja poslijeratne Njemačke. Paradoks je moguće izraziti i na sljedeći način: uzmimo za primjer tvrtku koja se iznenada suočava s izostankom potražnje za svojim jedinim proizvodom. Slijedio bi bankrot. Protiv takve sudbine pomogle bi samo dvije stvari: osvajanje novih tržišta starim proizvodom ili sasvim nova ponuda za staro tržište. Upravo se u takvoj situaciji NATO našao 1990./91., kada je počela jenjati strateška prijetnja u obliku Sovjetskoga Saveza a time i potražnja za klasikom po imenu 'zastrašivanje i obrana'. Nekada je upravo u tom trenutku svaki savez morao objaviti bankrot. No NATO, kao dama koja baš i više nije bila u cvijetu mladosti, munjevito se prilagodio novim prilikama. Proširenjem na istok otvorio je novo tržište za svoj klasični proizvod, a mirovnom misijom u Bosni uključila je u svoju ponudu novi proizvod. I postigla iznenađujući uspjeh. Naime, poduzeća obično nisu presretna kada odjednom moraju napustiti svoje ključno područje i uputiti se na sasvim nova područja. Dobri proizvođač automobila poput Daimlera neće bezuvjetno biti i uzoran koncern za proizvodnju oružja i aeronautiku, a njemački majstor poput BMW-a neće bezuvjetno dobro proći i u Engleskoj. NATO je pak zasad uspješno izveo upravo takve skokove - a pritom je dopušteno dodati sljedeće: zapravo nije ni imao drugog izbora. Neprimanje tri rubne države - Poljske, Mađarske i Češke - predstavljalo bi izdaju temeljnih vrijednosti saveza: čuvanja stabilnosti Europe i zaštite demokracije. Ono što je 1982. vrijedilo za bivše autoritarne vlasti u Španjolskoj, moralo je vrijediti i za bivše totalitarne vlasti u Poljskoj. Vratimo se Bosni i Kosovu. Pretpostavimo da je NATO ravnodušno okrenuo leđa ugnjetavanju, protjerivanju i ubijanju stotina tisuća ljudi u Bosni a potom i na Kosovu - među nama, u srcu Europe. Zamislimo da se sakrio iza hladnog ali i pogrešnog formalizma koji ističe sljedeće: Povelja UN svjetski je zakon a Vijeće sigurnosti UN svjetska vlada: samo ona smije određivati kada, gdje i tko smije upotrijebiti oružanu silu. Zamislimo da je odluka o politički nužnom i moralno ispravnom potezu prepuštena Rusiji i Kini - silama s pravom na veto, čiji su strateški interesi za potiskivanje i blokadu Zapada snažniji od najuzvišenijih moralnih načela. Kako bi u tom slučaju danas izgledao taj savez? U najboljem slučaju ostao bi tek udobni savez za zaštitu imovine, a u najgorem slučaju najmoćniji vojni savez na svijetu, koji se - nažalost, nažalost - ne osjeća ovlaštenim reagirati dok jugoistok Europe tone u požar jer tako hoće regionalni imperijalist Slobodan Milošević. Sigurno - NATO bi na Kosovu mogao zabilježiti neuspjeh i možda propasti zbog takve katastrofe. No, propao bi svakako da je za vrijeme rata za jugoslavensko naslijeđe spustio rolete i okačio na vrata natpis 'Na odmoru do daljnjeg'. U tom bi slučaju upravo oni koji danas najglasnije viču 'napadački rat' - uspoređujući, dakle, današnje NATO-ve poteze s Hitlerovim osvajačkim pohodima, podjednako glasno prigovarali zbog moralne izdaje nezaštićenih ljudi. No, zasad je euro-američki savez na čudesan način položio svoj prvi pravi vatreni ispit. Inače, tako nejedinstvenih 16, danas 19 članica jedinstveno je kao nikad dosad. Možda je to rezultat pukog slučaja: činjenice da su gotovo u cijeloj Europi na vlasti ljevičarske stranke. Njihova baza ne može prosvjedovati protiv vlastite vlade, a desnica ionako šuti - uz iznimku onih koji danas navode upravo one argumente koje su sami - dok su bili na vlasti - strašno žigosali. No, stvar je vjerojatno još dublja. Savez - uključujući jako daleke Sjedinjene Države, osluškuje (s potporom oko 60 posto naroda) konsenzus koji sjajno povezuje realnu i moralnu politiku. Moral zapovijeda zaštitu od ubojstva i progona. Realpolitički refleks govori da su reagionalni imperijalisti opasnost za cijelu Europu. I to je razlog zašto NATO ne smije zabilježiti neuspjeh na Kosovu: srpski je Mussolini previše drsko izazivao Zapad te sada pokoji potencijalni Milošević napeto iščekuje ishod drame. Takvi se ne smiju osjećati ohrabrenima nakon spuštanja zavjese. Stoga bi se devetnaest članica NATO-a ovog tjedna u Washingtonu trebalo u prvom redu usredotočiti na svoj prvi pravi rat. NATO-u će slavlje za 60. rođendan dopustiti tek provedba tri načela: povlačenje srpske soldateske, povratak izbjeglica, međunarodna mirovna postrojba, koja u osnovi mora biti podvrgnuta NATO-u - a ne UN-u koji je tri godine samo promatrao bjesomučnost u Bosni. Istodobno bi se 19 članica trebalo pripremiti za dugoročan angažman: sasvim je moguće da će postrojba biti na Balkanu i na 70. rođendan NATO-a. Savezu treba poželjeti da ostvari svoje ciljeve: ništa drugo ne bi bilo dobro ni za Kosovare ni za NATO. Doduše, uspije li zapadnom savezu urazumiti Miloševića, ne bi se trebao naći u iskušenju da posvuda i uvijek nastupa u ulozi osvetnika razbaštinjenih. NATO na Balkanu ni u kom slučaju nije dobio blanko-mandat: ček vrijedi samo za specifičan slučaj u kojem se realna i idealna politika ne sudaraju previše žestoko s troškovima i rizicima. Nova tržišta i proizvodi produljuju život - pogledajmo primjer NATO-a na njegov pedeseti rođendan. Tko previše nudi i previše revno zaokružuje svoja područja, gubi osjećaj za stvarnost, potom mušterije, potom kapital. Savez bi trebao izbjeći takvu sudbinu jer će još dugo biti potreban svijetu", upozorava Josef Joffe.