US NYT 7.IV. BALKAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 7. IV. 1999. Na Balkanu nijedan rat nije 'lokalan' "Humanitarna noćna mora na Kosovu možda je dovoljan razlog za intervenciju NATO-a u bivšoj Jugoslaviji, no Sjedinjene Države imaju tamo i vitalne strateške interese. Ti interesi opravdavaju uporabu svake savezničke mjere potrebne da se Srbija porazi, uključujući uporabu kopnenih snaga, budući da se sada odlučuje - ni manje ni više - o budućim obrisima Europe", piše Robert D. Kaplan. "Kad je podjela Europe na Istok i Zapad izbrisana 1989., padom Berlinskoga zida, odmah se počela stvarati nova podjela - između srednje Europe i Balkana. Čak i prije izbijanja borba u Jugoslaviji 1991., srednjoeuropske države Poljska, Mađarska i Čehoslovačka dramatično su pretekle balkanske zemlje poput Rumunjske i Bugarske u pogledu napretka prema stabilnoj, demokratskoj vladavini. Te sjevernije države bivšega varšavskog pakta imale su nekoliko prednosti: bile su nasljednice tradicije Habsburškoga carstva i imale su prilično veliku srednju klasu prije Drugoga svjetskog rata i komunističke vladavine. Balkanske su države bile opterećene stoljećima bizantskog i turskog apsolutizma, a još prije komunizma njihove su srednje klase bile obične trunke usred golemog mora seljaštva. Prihvaćanje Poljske, Republike Češke i Mađarske u NATO dalo je konačan oblik toj opasnoj povijesnoj i vjerskoj podjeli Europe - na rimokatolički i protestantski Zapad te pravoslavni i muslimanski Istok. Ipak, Miloševićeva kampanja na Kosovu dala je Zapadu prigodu da preokrene taj proces. Stvarna pobjeda NATO-a, ona koja ne samo daje Kosovarima zaštitu već također uništava Srbiju kao vojnu prijetnju u regiji, mnogo bi učinila za stabiliziranje kontinenta. Riječ je o tome da se izravan utjecaj sadašnjih borba osjeća mnogo šire od granica bivše Jugoslavije. Tri balkanske zemlje - Rumunjska, Bugarska i Grčka - važne su točke, iako im izravno ne prijeti poplava izbjeglica koje opsjedaju Albaniju i Makedoniju. U Rumunjskoj, najvećoj i najnaseljenijoj balkanskoj državi, postoji krhki mir između pravoslavne većine i mađarske manjine, koja je miješano katolička i protestantska, i živi u sjevernozapadnom području Transilvanije. Taj razmjeran mir važno je postignuće s obzirom da je tijekom ovog stoljeća svaka skupina zauzimala teritorij one druge. Pa ipak, socijalni je mir ugrožen nedostatkom modernizacije na selu i kaosom u bukureštanskoj vladi, gdje se gospodarska reforma odvija sporo a povjerenje ulagača nestaje. U Rumunjskoj se dobro upravlja samo vojskom. Iako su Rumunji pravoslavci, strašno sjećanje na mračna staljinistička desetljeća potiče ih da očajnički žele članstvo u NATO-u, što bi zadržalo vojsku izvan politike, bacilo u drugi plan nacionalističke političare i elitu ispunilo energijom da krene u smjeru stvaranja dobre vlade. Isto vrijedi za Bugarsku, gdje demokratski izabrana vlada smiono radi na gospodarskoj reformi, ali je opkoljena zločinačkim skupinama povezanim s ruskim biznisom i mafijom. Te skupine djeluju kao država u državi i nadziru velike dijelove gospodarstva, uključujući banke, kompanije za automobilsko osiguranje, energetske kompanije, turističke tvrtke i poljoprivredni izvoz. Oni na vladu vrše ogroman pritisak i zapravo zemlju guraju u rusko stado. Bugarska se elita protiv toga bori, no s pravom strahuje da ne završi na drugom kraju Balkana, odbačena od NATO-a i odijeljena od srednje Europe zbog nestabilnosti na Kosovu i u Makedoniji. Ako Zapad ne može smiriti područje, bugarski će političari morati opstajati na dogovorima s rusofilnim zločincima. Od balkanskih zemalja, položaj Grčke najmanje je jasan. Zapad traži da se Grčka ponaša točno poput drugih članica saveza jer je članica NATO-a i u njoj prevladava srednja klasa. No ona to ne može jer je na Balkanu i svoju vanjsku politiku mora prilagoditi svom zemljopisnom položaju. Grci znaju da će biti osuđeni na život pored Srba još dugo nakon odlaska savezničkih vojnika. Nadalje, tijekom dugih stoljeća turske okupacije, srpski su i ruski pravoslavci podupirali Grke - što je povijesna činjenica koja je ostavila snažan trag. A budući da nikad nisu iskusili sovjetsku okupaciju ni komunizam, Grci su romantično naklonjeni Rusiji, što se ne može vidjeti u Rumunjskoj, pa čak ni u Bugarskoj. Grčka vlada podupire Sjedinjene Države najbolje što može, s obzirom na političke pritiske i s lijeve i s desne strane. No ako Srbi ponize NATO, Grci će djelovati u vlastitom interesu; njihove će veze s NATO-om tad biti svedene na službeni ukras, čak i dok budu poricali tu činjenicu i tiho jačali veze sa svojim pravoslavnim kolegama u Moskvi i Beogradu. Nakon 47 godina članstva u NATO-u, mogli bismo izgubiti Grčku. Apeli na savjest neće zadržati Grčku ni kao de facto ni kao de jure članicu NATO-a, niti će spriječiti Rumunjsku i Bugarsku da kliznu pod ruski utjecaj. Potrebno je ni manje ni više nego potpuna saveznička vojna pobjeda. Iako Grci i makedonski Slaveni jedni druge preziru, kao pravoslavci oni isto tako preziru muslimanske Kosovare. Od malo se njih u području može očekivati sućut za islamske izbjeglice, koje narušavaju krhku vjersku i etničku ravnotežu u susjednim zemljama, već opterećenim slabim vladama i velikom nezaposlenošću. Dakle, ako bombaška kampanja ne uspije i NATO odustane na pregovaračkom stolu, to bi zatvorilo Europu po srednjovjekovnim crtama, s novoproširenim NATO-om kao običnom inačicom staroga Rimskog Carstva (to jest starog kršćanskog zapada) - te s Bliskim istokom koji bi započinjao tamo gdje je nekad počinjalo Otomansko tursko carstvo, otprilike na granici između Hrvatske i Srbije i negdje u Transilvaniji gdje se etnički Mađari dodiruju s Rumunjima. (...) Samo zapadni imperijalizam - iako će ga malo njih željeti tako nazvati - sad može ujediniti europski kontinent i spasiti Balkan od kaosa."