AU 22.IV.DIE PRESSE:STATUS VOJSKE U CG

AUSTRIJA DIE PRESSE 22. IV. 1999. Jugoslavenska vojska zahtijeva od Crne Gore poslušnost u ratu "Jugoslavenska vojska počela je divljati u bratskoj Crnoj Gori: zatvorila je granicu s Hrvatskom, koja je Crnoj Gori služila kao vrata u svijet, poslavši čak na ničiju zemlju 300 vojnika kako bi je učinila nepropusnom; zatražila je od crnogorske policije da se podvrgne njezinu vrhovnom zapovjedništvu; želi izvesti pred sud potpredsjednika crnogorske vlade Novaka Kilibardu zbog razbijanja obrambene snage zemlje. Najnoviji sukob između Srbije i Crne Gore buknuo je oko pitanja položaja i ovlasti jugoslavenske vojske u Crnoj gori - i to se zapravo i moralo dogoditi: naime, obrana zemlje jedina je domena koja čvrsto povezuje dva dijela SRJ - Srbiju (s oko 10 milijuna stanovnika) i Crnu Goru (sa 640 tisuća stanovnika). Srpski ustav donesen je 1990. a ustav za novonastalu saveznu republiku izrađen je tek 1992. - njoj su preostale one ovlasti koje Srbija nije sama prisvojila. Ta dva dokumenta dosad nisu međusobno usklađena. Iako tu odredbu u Beogradu uglavnom ignoriraju, vrhovni vojni zapovjednik nije jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević, već tročlano tijelo, koje čine predsjednik Jugoslavije, predsjednik Srbije i predsjednik Crne Gore. Vojska ima pravo mobilizirati regrute, ali Crna Gora ima pravo ne odazvati se na mobilizaciju sve dok njezin predsjednik ne odobri svrhu tog poteza - u sadašnjem slučaju vojnu akciju na Kosovu. On to pak nije učinio. Naprotiv, mladi i reformski orijentirani predsjednik Crne Gore Milo Đukanović izričito se usprotivio srpskom tlačenju kosovskih Albanaca, objavivši neutralnost Crne Gore u ratu protiv NATO-a. Već dobrih godinu dana Podgorica zahtijeva da njezini regruti budu stacionirani samo u Crnoj Gori a ne i izvan te jugoslavenske republike. Prošle je godine odbijanje vojne službe poprimilo masovne razmjere ali je gledano iz čisto vojne perspektive beznačajno zbog brojčanog odnosa snaga. Taj je potez važan samo na političkoj razini - kao odraz neslaganja Srbije i Crne Gore. Već je izbor Đukanovića na predsjedničku dužnost krajem 1997. bio poraz Slobodana Miloševća jer se jugoslavenski Predsjednik dotad oslanjao na svog stjegonošu Momira Bulatovića, kojega je početkom devedesetih godina uzdigao na dužnost crnogorskog predsjednika. Đukanović je bio opasan zato što je želio gospodarske i političke reforme i orijentirao se prema Zapadu, ali i zato što je prethodnih šest godina, tijekom kojih je obavljao premijersku dužnost, instalirao odanu policiju, tajnu policiju i pravosuđe i osigurao slobodu medija. Otada Đukanović neprekidno naglašava samostalnost Crne Gore u odnosu na Srbiju (iako je baš uvijek i ne provodi u djelo), učvrstivši svoj položaj buntovnika umjerenim odnosom prema crnogorskim Muslimanima (koji čine 15 posto stanovništva() i kosovskim Albancima. Takav je početak već viđen - prisjetio se Milošević prosvjeda Slovenije i Hrvatske protiv diskriminacije na Kosovu, koja je označila početak raspada Jugoslavije. Pojavile su se glasine o beogradskim planovima udara u Podgorici, potaknuvši proteklih dana NATO na izričita upozorenja Beogradu. Dosad ta upozorenja očito nisu postigla nikakav učinak, ali NATO ostaje budan budući da je sadašnja Crna Gora previše dragocjena da bi bez otpora mogla biti prepuštena jugoslavenskoj vojsci i njezinu stvarnom gospodaru, predsjedniku Miloševiću", naglašava na kraju analize Irene Miller.