RFI 19. IV. IZ TISKA

FRANCUSKI RADIO - RFI 19. IV. 1999. Iz tiska (...)Na stranicama posvećenima međunarodnim aktualnostima kosovska kriza ostaje glavna tema. Analizirajući najnovije podatke o broju izbjeglica, 'Le Monde' naglašava da je pokrajina ostala bez tri četvrtine ukupnog stanovništva. 'Le Mondov' dopisnik iz Makedonije prenosi dojam da se počelo uhodavati upravljanje u izbjegličkim logorima, dok 'Le Figarov' dopisnik iz Kumanova, gdje je posjetio francuske vojnike, javlja da se sve više osjeća neslaganje lokalnog stanovništva s prisutnošću vojnika Sjevernoatlantskog saveza. 'U Albaniji mafija krade stranu pomoć' naslov je članka dopisnika 'Liberationa' iz Albanije koji govori o sporom stizanju humanitarne pomoći u grad Kukes, čiji gradonačelnik kaže da ima malo podataka o mafiji, ali da priznaje da je dio pomoći ukraden kako u Tirani, tako i na licu mjesta. Prema pisanju britanskog 'The Sunday Observera' čiji se sadržaj prenosi u listu 'Les Echos', Sjeveroatlantski savez se sprema za kopnenu intervenciju za otprilike šest do osam tjedana. Pozivajući se na britanske i američke vojne izvore, 'The Sunday Observer' tvrdi da se više ne razmatra slanje mirovnih snaga na Kosovo već slanje kopnene vojske na oslabljenog neprijatelja. Međutim, te tvrdnje su odmah bile opovrgnute od glavnoga tajnika NATO-a Javiera Solane i glasnogovornika NATO-a Jamiea Shea, iako je Solana istog jutra izjavio da će ukoliko bude potrebe za kopnenom intervencijom zemlje NATO-a biti spremne i da je izvedu. Slike rata i tragovi progona i deportacije dojmovi su 'Le Figarova' dopisnika koji svoje putovanje na Kosovo naziva 'Put u mrtvu pokrajinu'. U 'Le Mondeu' se nalazi interview s njemačkim ministrom obrane Rudolfom Scharpingom koji tvrdi da postoje mnogi dokazi zastrašujućih ubojstva uz kartu na kojoj se vidi iz kojih predjela Kosova izbjeglice dolaze. U svim novinama se posvećuje pažnja i francuskom prijedlogu o slanju pomoći izbjegličkim kolonama u samoj pokrajini i najavljuju se radni sastanci zbog rješavanja pojedinosti. Na stranicama rezerviranim za debate u 'Le Mondeu', francuski državljanin srpskoga podrijetla i profesor tjelesnog odgoja u Francuskoj Dragan Kotarac daje svoj način doživljavanja kosovske krize. Kotarac se divi potpuno spontanom humanitarnom refleksu vlastite djece prema kosovskim izbjeglicama, djeci kojoj, prema Kotarcu, nije potrebno istaknuti da je riječ o ratu koji se nalazi na samo dva sata avionom od Francuske. Uz pomoć Albancima, može li se išta učiniti za taj prokleti srpski narod, pita se Kotarac. Opisujući iskustva svoje rodbine, Kotarac pokazuje kako se napadi NATO saveza odražavaju na život civila u Srbiji i izražava neslaganje s NATO lingvistima koji ubijanje civila smrtonosnim oružjem nazivaju 'usputnom štetom'. Na istoj stranici 'Le Mondea' nalazi se i članak Olge Radosavljević sav sačinjen od pitanja, a koji se zove 'Pravi zločin'. Njezino razmišljanja se odnosi na Srbe koji se ne slažu s politikom Slobodana Miloševića i koji se nikako ne pojavljuju. Osuđujući se na tišinu, ne čine li oni zločin protiv vlastite ljudskosti, pita se gospođa Radosavljević. Novinar 'Le Figaroa' je intervjuirao monsignora Dubosta, biskupa zaduženog za francusku vojsku. Na pitanje je li intervencija u Jugoslaviji pravedan rat, monsignore Dubost odgovara da se radi o potpuno novom slučaju u povijesti međunarodnih odnosa u kome je potrebno pronaći odgovarajuće među mogućim lošim rješenjima. Kada se kaže da je to pravedan rat, plašim se da se ne radi o samoopravdavanju zbog čiste savjesti, poput biblijskih farizeja, kaže Dubost i produžuje: 'Divim se ljudskoj velikodušnosti, ali zazirem od čiste savjesti'. Povodom rata u Jugoslaviji u 'Le Mondeu' se oglasila i poznata francuska intelektualka bugarskog podrijetla Julia Kristeva. U članku nazvanom 'Tajnoviti značaj pravoslavlja', pisac i psihoanalitičar Kristeva pokušava opisati bogatstvo i granice pravoslavne subjektivnosti. Analizirajući s psihoanalitičkih stajališta duhovne tradicije pravoslavlja i zapadnog svijeta, Kristova smatra da je pravoslavlje kao jedan od ključnih činioca stvaranja svojevrsne kolektivne svijesti razvilo neku vrstu navike da se pojedinac povuče pred pritiskom društvene zajednice kojoj pripada. Isti entuzijazam pravoslavlja će se kasnije prenijeti u nihilistički pokret, u ateističke i komunističke struje, tako da će te ideologije, na prvi pogled slobodarske i kritičke, postati religiozne time što se temelje na afektivnoj, a ne na kritičkoj pripadnosti članova grupe. Na osnovi te izvorne blizine komunizma i pravoslavlja Kristeva se pita je li ateizam uništio ili barem promijenio duhovnu prirodu pravoslavnog vjernika ili se na nju nastavio pod skrivenim, ali nište manje djelotvornim oblikom. Prema toj francusko-bugarskoj intelektualki, kad se nasiljem nametnute dogme komunizma povuku, vraćaju se navike neke vrste spontanosti koju programiraju obiteljske tradicije. Izražavajući žaljenje zbog tragičnog toka koji su poprimili događaji u bivšoj Jugoslaviji, ali i drugdje, Kristeva kaže: Patim od dojma duboke pomutnje koju ostavljaju slavenski pravoslavni narodi, oslobođeni, ali ne i slobodni. Činjenicu da ne postoje Miloševićevi disidenti, Kristeva objašnjava dugom tradicijom instrumentalizacije pravoslavne crkve od strane države i osobitom ulogom koju su ove crkve odigrale u nacionalnim pokretima pravoslavnih naroda. Cijelo to razmišljanje je neka vrsta eseja jer kako to sama Kristeva naglašava, ne postoji vjerska antropologija koja bi bolje objasnila osjećaj poniženosti, povrijeđenog ponosa i povijanja jedinke pod težinom spasilačkog jedinstva velike srpske nacije kao jedinog identitetskog izlaza. Ali ni reakcije kosovskih Albanaca koji su olako svrstani samo u kategoriju žrtava. (RFI)