IT REPUBBLICA 18.IV.-VATIKAN I SAD

ITALIJA LA REPUBBLICA 18. IV. 1999. Namjere imperatora i Papine legije "Bill Clinton nije nikada odgovorio na osobno pismo koje mu je prije tri tjedna poslao Papa.(...) Pod bombama se tope počasti i zahvale. Neka Sveti Otac ne ometa vozača. Ako mu je baš stalo, neka šalje proročke pozive i neka ne govori o politici. Clintonov je osjećaj za vrijeme bio dojmljiv svaki puta kad je Papa Wojtyla pokušao pokrenuti diplomatsku inicijativu. Na svaki potez Vatikana Amerika je najavila: bombardiranja će se nastaviti. Na pljuske imperatora su pape naviknuti. Primaju i ne zaboravljaju. Mogli bismo se pretvarati da je stajalište Ivana Pavla II. naprosto 'moralno'. Ali nije tako. U ovom je sukobu Vatikan svjesno izabrao geopolitičko stajalište koje se sukobljava s onim američkim.(...) Ovih je tjedana Ivan Pavao II. sustavno davao izjave suprotne onima Washingtona i Bruxellesa. NATO je zahtijevao rambouilletski diktat, Papa je tražio 'novi pregovarački stol'. NATO je kao nedovoljne označavao Miloševićeve ponude, Papa je pozivao da ih se ne isključi. NATO ustrajava na bombama, Papa ustrajava na primirju. NATO još jednom postavlja konačne uvjete, Papa se poziva na 'razbor'. NATO demonizira Miloševića, Papa odgovara da se do mira stiže ne ponižavajući nikoga. Vatikan nije nikad bio 'pacifistički'. Ivan Pavao II. nema ništa sa starim pacifizmima. On je jednostavno uvjeren da ultimatumi, bombe i demonizacije ne služe rješavanju problema Kosovara i zaustavljanju etničkog čišćenja.(...) On ne vjeruje da se može izjednačiti nacistički program radikalnog uništavanja židovskog naroda s masovnom deportacijom, koju i on sam označava 'neljudskom'. Wojtyla, ponajprije, ne vjeruje da je NATO, kao vojni blok, subjekt ovlašten da u Europu uvede pravdu i red. To je potpuno političko stajalište. U njegovu korijenu je negativan sud Pape o američkoj težnji, koju je tako dobro opisao Bernardo Valli. Težnje da planet prihvati univerzalne vrijednosti u američkoj verziji. Odbijanje da se bude jednak s drugima, u dogovoru multipolarnih sila. Težnju za globalnom prevlašću pod znakom zastave sa zvijezdama i prugama. Papa je sumnjičav prema Imperiju. Sveta Stolica nikada nije voljela univerzalnog imperatora. Povijesno. Od srednjeg vijeka nadalje, svaki put kad bi se ocrtavao jedinstveni gospodar, Sveta Stolica stala bi na suprotnu stranu. Protiv Langobarda zvala je Franke, protiv njemačkih imperatora služila se Normanima, protiv Švaba pozivala je Anžuvince. Čineći to, papa je uvijek izbjegavao da postane kapelan imperatorova dvora. U papinskom DNK-u postoji nešto duboko protivno maski univerzalnog vladara. Apsolutisti u svojoj kući, Pape su u geopolitici više voljeli teže i protuteže. Gledano iz Vatikana, ulog u igri u balkanskom ratu na kraju stoljeća nije zaštita Kosovara. Kada bi to bilo tako, misle u papinskoj palači, iskoristilo bi se primirje i brzo bi se prišlo ozbiljnim i čvrstim pregovorima. Ozbiljno bi se raspravljalo o snagama za razdvajanje pod zapovjedništvom UN-a ili OESS-a. Tražio bi se sporazum kako bi se zajamčio povratak izbjeglica i nepovrjedivost granica, da bi se sačuvala svekolika geopolitička ravnoteža u istočnoj Europi (ne gurajući Rusiju sve više u kut) i otvorio put demokratizaciji postkomunističkih društava i suživotu među etnijama. Gledano iz Vatikana, rat za ulog ima žezlo za zapovijedanje u 21. stoljeću. Radi toga Papa stavlja svoje zasune", piše Marco Politi.