SAD 13.IV. WT: ODLUČNIJA EUROPA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 13. IV. 1999. Zračna snaga neće biti dovoljna "Ako Bill Clinton išta dobro poznaje, onda su to ankete. Napokon, riječ je o čovjeku koji je anketama ispitao reakciju javnosti na svoju aferu s Monicom Lewinsky prije no što je odlučio koliko će daleko ići u priznavanju istine američkom narodu. Riječ je, također, o čovjeku koji je prije samo nekoliko godina anketama ispitivao čak i mišljenje javnosti o turističkim odredištima prije no što je odveo ženu i kćerku na planinarenje u Grand Canyon. No, danas se nameće neobičan dojam da je javno mnijenje korak ispred Predsjednika kada je riječ o angažmanu kopnenih postrojba na Kosovu radi zaustavljanja strahovitog ubijanja i masovnog progona koje provode srpske vojne i paravojne postrojbe. Proteklih su dana ankete zabilježile dramatične promjene u javnom mnijenju nakon što su golemi razmjeri progona Albanca prodrli posredstvom televizije u američke domove. Danas pedesetpet posto građana podupire angažman kopnenih postrojba na Kosovu. Posrijedi je porast jer je udio pristaša tog angažmana prošlog tjedna iznosio 41 posto dok je 52 posto građana bilo protiv te opcije. Bilo bi također pošteno reći da će Clinton - odluči li ipak poslati američke vojnike na Kosovo - imati potporu velikog dijela vanjskopolitičkog establishmenta - u rasponu od Henryja Kissingera preko Jeane Kirkpatrick do Boba Dolea. Stoga je još čudnije što Predsjednik ne reagira na te signale. Mogući je uzrok Clintonove suzdržanosti, naravno, njegov urođeni oprez. Predsjednik koji je izbjegao odlazak u Vijetnam nikada se neće osjećati pretjerano ugodno kao zapovjednik američkih kopnenih snaga - bila opća klima 'pozitivna' ili ne. Moguće je, također, da će Predsjednik dopustiti angažman šačice američkih 'savjetnika', kao što je bio slučaj u Vijetnamu kako bi izbjegao raspravu u Kongresu, koja bi trebala prethoditi znatnom angažmanu američkih kopnenih snaga. No, zasad bar, nema naznaka mobilizacije američkih pričuvnih snaga - ničega što bi bar izdaleka nalikovalo na gomilanje oružanih snaga u mjesecima uoči operacije 'Pustinjska oluja' 1991. Nadalje, iako je njezina vjerodostojnost otprilike na podjednako niskoj razini kao i ona njezina šefa (...), američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright postojano je nijekala da američka vlada namjerava poslati na Kosovo američke kopnene snage. Dok politički analitičari u Sjedinjenim Državama razmatraju moguće dublje značenje međunarodnih odnosa, koje nadilazi stare podjele na golubove i jastrebove, te desne i lijeve političke linije, jedna je politička dimenzija gotovo zanemarena - riječ je činjenici da rezultati američkih anketa slijede one u Europi. U Britaniji NATO- vo bombardiranje podupire gotovo 90 posto javnosti. U Francuskoj i Njemačkoj NATO-vu akciju podupire više od 60 posto javnosti. U Italiji, gdje je antivojno rapoloženje uzelo maha, NATO-va akcija ima potporu 50 posto javnosti. U Španjolskoj, gdje se očekivao otpor bombardiranju, činjenica da je glavni tajnik NATO-a Javier Solana Španjolac bitno je utjecala na mišljenje javnosti. U slučaju Kosova opisani je trend u skladu s potezima europskih političara. Dok je u prvim godinama rata u Bosni Europa bilježila neuspjeh u svojim očajničkim pokušajima gašenja požara u vlastitom stražnjem dvorištu, Kosovo je sasvim druga priča. U Washingtonu smo toliko navikli govoriti o američkom vodstvu i omalovažavati Europljane, uspoređujući ih s ovcama zbog nesposobnosti da nešto učine kada im ne pomaže jaka ruka SAD, da postoji tendencija zanemarivanja Europe kao čimbenika. Zapravo, stvarno je pitanje čiju politiku predsjednik Clinton zapravo vodi - svoju vlastitu ili europsku? Oni koji su pomno pratili pregovore o Kosovu tvrde da su europski čelnici od proljeća prošle godine inzistirali na odlučnijem stavu NATO-a prema Kosovu dok su Amerikanci bili neodlučni, tražeći utočište u sigurnim ali u konačnici jalovim pregovorima. Britanski i njemački ministar vanjskih poslova Robin Cook i Joschka Fischer bili su među naglasnijim diplomatima koji su zahtijevali odlučno djelovanje. Na kraju je upravo socijaldemokrata, njemačkoga kancelara Gerharda Schroedera, dopala zadaća da uvjeri njemačku skupštinu u nužno slanje njemačkih vojnika u rat. 'Prvi put nakon završetka Drugoga svjetskog rata, njemački vojnici kreću u borbenu misiju', kazao je njemački kancelar. 'Ne možemo isključiti mogućnost opasnosti za život naših vojnika', dodao je Schroeder. Prisjetimo li se krvave njemačke povijesti na Balkanu, taj korak uopće nije bio beznačajan. 'Taj sukob ne može dobro završiti', napisao je u 'Financial Timesu' bivši švedski premijer Carl Bildt. 'No, radi sprječavanja najstrašnijeg ishoda, danas je pokretanje vojne operacije na samom terenu na Kosovu NATO-v moralni imperativ. Jednostavno ne postoji druga mogućnost ograničenja krvoprolića na Kosovu i stvaranja uvjeta za povratak izbjeglica', istaknuo je Bildt. 'Ta se opcija velikom brzinom kristalizira kao ključni cilj NATO-ve kampanje, koji nije moguće ostvariti samo zračnim snagama', zaključuje Bildt. Prošlog se tjedna na ovom mjestu raspravljalo o posljedicama (ne)uspjeha na Kosovu za budućnost NATO-a. No, europski je zalog u tom sukobu na neki način veći od zaloga Sjedinjenih Država jer je upravo NATO veza koja i dalje povezuje dvije Amerike sa Starim Kontinentom - dok trgovinski ratovi, sankcije i ostala međunarodna pitanja zabijaju klin između Europe i Sjedinjenih Država. Pitanje je postaju li Europljani napokon svjesni te činjenice i počinju li se ponašati odgovorno kako bi sačuvali tu vezu. Možda je također jednostavno stvar u tome da je za vladavine socijaldemokrata širom Staroga Kontinenta vojnu akciju moguće zagovarati samo humanitarnim argumentima, koji su nekadašnjim protivnicima angažmana u Vijetnamu daleko prihvatljiviji od tradicionalnih vojnih i strateških argumenata. Bilo kako bilo, iako je sposobnost za velike ambicije i dalje jedinstveno američko obilježje, možda smo svjedoci blage promjene u NATO-u, koja će imati dalekosežne posljedice za budućnost", sugerira Helle Bering.