US LAT12. IV. TREBA POĆI NA BGD

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 12. IV. 1999. Trebat će više od bomba da bi se osigurala stabilnost "Francuski predsjednik Jacques Chirac nedavno je ponovno potvrdio zakašnjelu ali odlučnu potporu svoje zemlje napadu NATO-a protiv srpskog moćnika Slobodana Miloševića. Njegovi komentari zrcale ne samo gnušanje zbog divljeg kršenja ljudskih prava, već i novu europsku strepnju zbog nazočnosti međunarodnoga razbojnika u njezinu dvorištu", piše Charles Ingrao, profesor povijesti na sveučilištu Purdue. "Njegove riječi također odražavaju sklonost Zapada da demonizira svoje neprijatelje, bilo Sadama Huseina u Kuvajtu ili Miloševića na Kosovu. Ipak, dok nastavljamo 'umanjivati' i, najvjerojatnije, pobjeđivati jugoslavensku vojsku, trebali bismo imati na umu jednu veliku razliku između bagdadskog i beogradskog diktatora: od napada na Kuvajt 1990., Sadamu teror, a ne odanost, osigurava pokornost njegovih podređenih i iračkoga naroda. Tijekom istog razdoblja, Miloševića dobro služi njegov dugačak niz podređenih koji su žudno igrali ulogu 'spremnih krvnika' u samoj Srbiji i u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Kosovu. Prošlomjesečna objava tajne optužnice protiv srpskoga paravojnog vođe Željka Ražnatovića, poznatog kao Arkan, tipičan je slučaj. Iako je Milošević spremno i u više navrata otvorio srpske zatvore za Arkanove novake, sam je Arkan napravio koreografiju za sablastan ples smrti koji su njegove paravojne snage, Tigrovi, izvodili u gradovima i selima Hrvatske, Bosne i Kosova. Niti je Milošević glavni krivac za transformaciju bivšeg pljačkaša banke u istinskog srpskog narodnog junaka, vlasnika jugoslavenskog nogometnog kluba svjetske klase i slavnog muža srpske rock(!) zvijezde. Arkan se tako priključuje ansamblu od 60 srpskih ratnih zločinaca. Neki su od njih visoki dužnosnici, poput ratnog vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića, koji je bio glavni krivac za trogodišnje bombardiranje Sarajeva, ili generala bosanskih Srba Ratka Mladića koji je osobno naredio masakr gotovo 8.000 muškaraca i dječaka u poljima oko Srebrenice. No većina su sitni igrači koji su dragovoljno djelovali kao pljačkaši, palitelji, silovatelji i ubojice, neovisno o Miloševiću, Karadžiću i Mladiću. Zaista, isto jedinstvo svrhe i taktika trenutačno je uočljivo na Kosovu, gdje se srpska specijalna policija novinarima hvalila da će 'ubiti svakog Albanca na vidiku' ako NATO izvrši bombardiranje, čak prije nego su primili zapovijedi odozgo. Unatoč savezničkim tvrdnjama da se radi o sukobu s Miloševićem, a ne sa srpskim narodom, kruta je stvarnost da je nasilna osveta ukorijenjena u srpskoj narodnoj kulturi. Milošević je to jednostavno iskoristio da bi potaknuo i održao svoj meteorski uspon na vlast. To ne umanjuje važnost njegova poražavanja i, napokon, svrgavanja. No moramo shvatiti da će njegov pad biti tek prvi korak prema rješavanju problema. Mir i stabilnost u Srbiji i oko nje mogu se osigurati samo ponovnom akulturacijom i rehabilitacijom srpskoga društva - što je mnogo veća zadaća koja će zahtijevati više strpljenja i političke hrabrosti od bacanja bomba. No to je moguće postići. Treba samo pogledati njemačku odiseju od fašizma do demokracije. Naravno, njemačka je katarza postignuta režimom suđenja za ratne zločine, denacifikacije i godina savezničke okupacije. A to je razlika koju je vrijedno imati na umu dok razmatramo potrebu za uvođenjem kopnenih snaga protiv Srbije. Ako Nova Europa želi pravilno pripremiti krajolik za svoje istočno proširenje, tad kopnene snage postaju koristan instrument za rehabilitaciju Srbije. No one ne bi smjele ići kroz brdovito Kosovo, udaljeno od snaga NATO-a, sada postavljenih u srednjoj Europi, i razmjerno nepristupačno iz susjedne Albanije i Makedonije. Umjesto toga, NATO bi trebao krenuti prema Beogradu via Mađarska ili Hrvatska. Tako bi njegove kolone tenkova stigle na ravna, posve otvorena polja srpske sjeverne pokrajine Vojvodine. Jednom kad se nađe tamo, NATO bi mogao slijediti istu borbenu taktiku zemlja-zrak koja je spasila bezbrojne živote i toliko stajala Sadama u Pustinjskoj oluji. Zaista, rušenjem svih mostova na Dunavu koji su jedina veza Vojvodine s ostatkom Srbije, saveznički piloti mogu spriječiti da jugoslavenska vojska pojača svoje snage u tom području, i tako omogućiti svoj neometani ulazak u Beograd. A dopiranjem do Beograda najbolje možemo spasiti ne samo kosovske Albance od Srba, već i Srbe od njih samih."