US LAT 11. IV. AM. INTERVENCIONIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 11. IV. 1999. Novi svjetski nered "U ratu protiv Jugoslavije američki Predsjednik predvodi europsku koaliciju pod zapovjedništvom američkog generala, što nam je donijelo američke zatočenike. Zašto Sjedinjene Države i dalje preuzimaju ulogu globalnog policajca? Je li Amerika ovisna o nadimanju svoje veličine? Ili smo 'pretjerano moralni', kao što je jednom opazio britanski ministar vanjskih poslova, i nesposobni vidjeti vlastiti interes jasno poput naših europskih saveznica, koje trpe manje kritika? Drugim riječima, jesmo li hulje ili budale? Kritičari kao i zagovornici američkog intervencionizma često posežu za američkom mesijanskom demokratskom ideologijom da bi objasnili njezinu vanjsku politiku. Ta ideologija oblikuje 'kako' američkog intervencionizma, ali ono 'zašto' više je povezano s geopolitičkim i gospodarskim položajem zemlje. Karakteristično, Washington intervenira u obranu načela u koje nacija vjeruje, jer američka veličina i moć čine njezine odluke odsudnima. Interveniramo i zbog toga što možemo i zbog toga što nas naša puka važnost prisiljava da donosimo odluke koje slabije zemlje čekaju da donesemo. To je položaj koji Sjedinjene Države imaju zamalo od početka stoljeća, i do 1999., nijedna zemlja ili organizacija nije zamijenila Ameriku na mjestu vođe onoga što se nekoć nazivalo 'slobodnim svijetom'. Povijest pokazuje da su američki vanjskopolitički ideali i odluke postale važne ostatku svijeta tek pošto je Washington stekao moć da ih provede. U početku ovog stoljeća, ministar vanjskih poslova John M. Hay poslao je kratku pismenu predstavku vladarima Europe i Azije. U jednom odlomku, Hay je najavio protivljenje Sjedinjenih Država bilo kakvom pokušaju koloniziranja raspadajuće Kine. Zapravo, on je najavio dolazak nove velike sile, spremne da pomogne održavati red na zemljinoj kugli u vremenima sukoba, prema vlastitim pravilima. U svojoj prethodnoj povijesti dugoj 124 godine, Sjedinjene su Države objavile samo jednu drugu deklaraciju silama svijeta: Ostanite izvan zapadne hemisfere. Monroevoj doktrini (Monroe je odbijao bilo kakvo upletanje europskih sila na oba američka kontinenta, koja se zatvaraju svakoj europskoj kolonizaciji, a Sjedinjene se Države uzdržavaju od miješanja u europske poslove, op. prev.) nedostajalo je međutim žestine. Sjedinjene su Države, u razdoblju svoga petog predsjednika Jamesa Monroea, imale moć zastrašivanja jednog slabića od 50 kilograma, koji brani svoj ručnik na plaži. Sjedinjene Države koje su ušle u 20. stoljeće, međutim, imale su građu Marka McGwirea, rođenog za vrijeme građanskog rata (kojim je moć koncentrirana u saveznoj vladi). (...) Mlađi članovi Hayevog naraštaja bili su Theodore Roosevelt i Woodrow Wilson. Zajedno, oni su politički zrele Sjedinjene Države obvezali na ulogu policajca u obrani međunarodnoga sustava koji smo uvelike sami stvarali. Međunarodni se sustav na prekide oblikovao za vrijeme dvadesetog stoljeća, a Washington ga i danas brani jer je to naš najbolji jamac mirnog modus vivendi odsudnog za našu vlastitu i svjetsku fizičku sigurnost i gospodarsko blagostanje. Drugim riječima, Roosevelt i Wilson postavili su temelje puta koji je vodio od Kine 1900. do Kosova danas. Kao predsjednik, Roosevelt je uspostavio novi značaj američke vanjske politike kad je 1904. objavio da će odsad Sjedinjene Države 'održavati red' u zapadnoj hemisferi i kažnjavati svaku zemlju koja se usuđuje izazivati nevolje. Svaka velika sila sa svojom sferom utjecaja, koju su Sjedinjene Države imale u Južnoj Americi, snosila je prikladnu odgovornost za održavanje reda i zakona, tvrdio je Roosevelt. Taj Rooseveltov dodatak Monroevoj doktrini bio je mišićav policajac čiji je običaj bio 'hodati mekano i nositi veliku batinu'. Wilson je osim toga proširio odgovornosti nacije. On je ustrajao da nacija koja je velika, kako po političkoj moći tako i po moralnom značaju, ima obvezu braniti ne jednostavno status quo, već i pravila pravde. U Južnoj Americi, to je značilo sklonost demokraciji naspram despotizmu. U Europi, to je značilo predanost samoodređenju malih zemalja poput Srbije, izraženu u '14 točaka' koje su postavile temelje američke intervencije u Prvom svjetskom ratu. Savezničke su sile pozdravile američke vojnike i politički stroj jer su znale da će zemlje na čiju stranu Wilson stane pobijediti u ratu. Nisu previše marile za viša načela koja je Wilson donio sa sobom. Povjesničar John Milton Cooper Jr. nazvao je Roosevelta 'ratnikom', a Wilsona 'svećenikom'. No ratnik i svećenik predstavljaju dvije strane identiteta američke vanjske politike u ovom stoljeću, koje je 1947. pomirio čovjek iz Missourija, predsjednik Harry S. Truman. Put u Drugi svjetski rat pokazao je visoku cijenu ako Sjedinjene Države ne ostanu na putu već umjesto toga odluče gledati povorku svjetske politike sa sporedne pruge. (...) Trumanova doktrina iz 1947. neopozivo je obvezala američke muškarce i snagu međunarodnim, ne samo zapadnim, dužnostima održavanja reda u obrani svih 'slobodnih naroda koji se odupiru pokušaju podjarmljenja'. Na temelju te doktrine iz razdoblja hladnoga rata američki zrakoplovi sad jure kroz olujno nebo Jugoslavije. Zašto su Sjedinjene Države izabrale tu ulogu? Je li to bila neizbježna odluka koju su donijeli dalekovidni vođe koji su preživjeli Drugi svjetski rat, najveću nesreću stoljeća? Politika Haya, Roosevelta i Wilsona govori drukčije. Truman je slijedio put tih ljudi, koji su doživjeli kraj stogodišnje Pax Britannice i zoru Pax Americane. Njihov se naraštaj školovao kad je Britanija prevladavala i došao je na vlast uvjeren da velike sile dijele dužnost održavanja svjetskog poretka. Za te ljude, neuspjeh da se izazov prihvati značio bi zapravo odbacivanje položaja koji je zemlja postigla. Došao je trenutak. Naravno, 'svjetski poredak' je oksimoron, ako je nešto takvo ikada postojalo. S Wilsonovim inovacijama, novi svjetski poredak postao je Novi svjetski poredak, što podrazumijeva osiguravanje neke mjere pravde po definiciji Sjedinjenih Država, a ne jednostavno napadanje buntovnika radi održavanja mira. Wilsonovski standardi gospodarske, vojne i političke poštene igre postupno su se pretvorili u svjetske norme. Vrste agresije savršeno prihvatljive u devetnaestom stoljeću postaju verboten. Međunarodni dogovori zabranjuju ugrabljivanje tuđeg teritorija za kolonizaciju. U ustroju današnjih diplomatskih odnosa, tko jači ne tlači. Jadni Sadam Husein i Slobodan Milošević. Rođeni su u pogrješnom stoljeću u krivom međunarodnom sustavu. Stoga, projekt 'svjetskog poretka' postaje daleko zamršeniji nego u dobrim starim danima britanskog imperijalizma. Teškoće održavanja reda u američkom stilu, u današnjem svijetu, najživlje se odražavaju u pojmu 'ograničenog rata', koji se bolno očituje u sadašnjem sukobu. Ograničenja su uglavnom ona koja su same Sjedinjene Države stvorile ili tražile od 1900. godine. Washington i njezine saveznice ograničene su demokratskim sustavom vladanja koji zahtijeva obraćanje pažnje na volju naroda. Njihovi su diplomati ograničeni multilateralnim savezima koje su izgradili nakon 1945. da spriječe arbitrarne uporabe sile. Njihove su vlade odgovorne poslijeratnim jamcima sigurnosti civila iz ženevske konvencije. Njihove su vojske zauzdane kobnim oružjima koja čine golemo uništenje tako lakim da njihova uporaba zahtijeva stalno ograničavanje. Spone ovog rata stvorili smo sami. A rezultat je to što su naša vlada i narod često nesložni o tome kako, kada i gdje se boriti. No boriti se moramo. Zašto? Sigurno ne za ugled statusa svjetske sile koji je mamio Roosevelta. Niti za obećanje preinake civilizacije koja je privlačila Wilsona. Sjedinjene Države trebaju nositi oružje kad i gdje je to razumno jer moraju braniti ustroj međunarodnog zakona stvorenog u dvadesetom stoljeću. To postignuće jedno je od nekoliko s kojima se žitelji našeg krvavog stoljeća mogu ponositi. Sjedinjene Države još imaju iznimnu odgovornost kao nacija koja je učinila najviše za osnivanje zaštite UN-a i NATO-a i još imaju najveću vojnu i gospodarsku sposobnost u svijetu. Bilo bi lijepo predati pendrek dobronamjernoj supersili budućnosti ili zajedničkom entitetu u kojemu svaki član pridonosi jednako. No taj dan još nije stigao", piše Elizabeth Cobbs Hoffman, profesorica američkih inozemnih odnosa na sveučilištu San Diego.