US LAT 14.III. AMER.INTERVENCIONIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 14. III. 1999. Anatomija neuspjeha "Prije nego što predsjednik Clinton pošalje predloženih 4.000 američkih vojnika u mirovnu misiju na Kosovo, on bi trebao razmotriti ovu otrežnjujuću činjenicu: mirovne operacije širom svijeta propadaju, unatoč ulaganju milijarda američkih dolara i nekoliko desetaka života. Radije nego da nastavi iskušavati američku sreću u područjima nebitnima za nacionalnu sigurnost i blagostanje, Clinton bi tebao dovršiti ovaj bombastičan eksperiment u popravljanju problematičnih država", pišu Alan Tonelson i Ted Galen Carpenter. "Popis neuspješnih mirovnih misija dugačak je i proširuje se. Somalija je i dalje žarište meteža i klanskih bojeva, nakon ambicioznih UN-ovih i američkih pokušaja izgradnje nacije. Pet godina nakon američkog napada, sa svrhom 'obnove' demokracije na Haitiju, još je jedan vođa, predsjednik Rene Preval, upravo raspustio parlament; gospodarstvo zemlje uništeno je, a političko nasilje raste: 1. ožujka ubijen je istaknuti senator. Kambodža, nekad veličana kao karakterističan mirovni uspjeh, opet upada u diktaturu. (...) Prvotna misija UN-a u Bosni zapela je, a njezina nasljednica pod vodstvom NATO-a već je odavno prekoračila svoj rok. Pa ipak, nakon tri godine zauzeća od najmoćnijega vojnog saveza svijeta, Bosna ne pokazuje mnogo znakova da postaje održiva kao država, što se prešutno priznaje u vladinim upozorenjima da bi određivanje rokova za konačno povlačenje američkih snaga moglo gurnuti područje natrag u kaos. Zapravo, zagovornici produženoga američkog uključenja na Balkanu sad priznaju da je moguće da će Sjedinjene Države morati ostati vojno nazočne u području tako dugo kao u Koreji, gotovo pola stoljeća. Ti turobni rezultati ne bi smjeli iznenađivati. Američko sudjelovanje u mirovnim operacijama oduvijek je bilo sumnjiva politika. Problematične države o kojima je riječ ne uklapaju se u tradicionalno određenje vitalnih, pa čak ni važnih američkih interesa. Nijedna od njih nije vojno dovoljno snažna da bi ugrozila Ameriku ili njezine saveznice. Nijedna ne znači važno tržište za američku robu, niti područje američkog ulaganja. Nijedna ne dobavlja nikakve rijetke sirovine. One koje su za vrijeme hladnog rata bile bojna polja, izgubile su nakon raspada Sovjetskoga Saveza svaku stratešku važnost koju su možda imale. Niti su se, unatoč brojnim upozorenjima, njihovi problemi često prelijevali na važnije zemlje. Do azijske financijske krize, većina susjeda Kambodže živjelo je u slozi i doživljavali su gospodarski rast, unatoč problemima te zemlje. Intervencionisti kosovsku krizu prikazuju kao neizbježan rezultat nedavnoga rata u Bosni, ali nedaće albanskih Kosovara s njihovim srpskim vladarima mnogo su starije od toga sukoba. A nastavljene bosanske nedaće Sloveniju ne sprječavaju da prosperira i politički cvjeta. Unatoč tvrdnjama da Bosna i ostatak Balkana drže ključ stabilnosti u Europi, reforma na istočnoj polovici kontinenta nastavlja svoj nejednak tempo, dok je dobar dio zapadne Europe upravo prihvatio zajedničku valutu. Tamo gdje su nevolje problematičnih država povrijedile susjede, kao u primjeru utjecaja Ruande na metež u Kongu, 'žrtva' je bila za Sjedinjene Države jednako nevažna. Također, unatoč nevelikoj važnosti samih problematičnih država za Ameriku, troškovi američkog uključenja u održavanju mira nikako nisu zanemarivi. Cijena bosanske misije, primjerice, već je dosegla 12 milijarda dolara, a kraj se još ne vidi. Haiti je stajao više od 2 milijarde dolara. Washington je potrošio čak 1,5 milijarda dolara na malu, udaljenu Ruandu. Nadalje, kao što vlada napokon priznaje, mirovne obveze opasno su rastegle američke borbene snage i povećale ritam vojnih operacija daleko prešavši mjere opreza. Povećanja u novom proračunu za obranu, koja podupiru Kongres i Clinton, samo su zakrpe. Ne izblijedi li Washingtonov apetit za mirovnim operacijama, Sjedinjene bi se Države mogle naći s iscrpljenom silom naoružanih socijalnih radnika, pod velikim pritiskom na bona fide rješavanje sigurnosnih prijetnja koje bi mogle se pojaviti. Intervencionisti već dugo ističu navodne američke moralne interese u pomaganju problematičnim državama mirovnim operacijama. No koliko je moralno riskirati američke živote u nepotrebnim i jalovim pothvatima? Pokazalo se da vanjski poslovi nemaju ni približnu zamisao kako popraviti problematične države uz ikakvu politički prihvatljivu ili strateški razumnu cijenu. Tragično, jedino što je vlada naučila jest domaće kritičare blatiti kao izolacioniste. Nadalje, smjernice vladine politike u mirovnim operacijama, objavljene 1994., poslije katastrofe u Somaliji, još uvijek određuju američke vitalne interese bez navođenja krajnjeg roka. Isticanjem navodno uske veze između američke sudbine i nestabilnosti doslovno bilo gdje u svijetu, stvara se načelni pritisak da se, kad izbije kriza, prvo djeluje a onda misli. Nigdje ta opsesija mirotvorstvom nije toliko očita kao u vladinim planovima da proširi NATO i 'prilagodi' ga 'novim načinima upravljanja krizama i mirovnim misijama', prema riječima g. Clintona. Nova 'strateška zamisao' koja treba biti odobrena ovog proljeća, ima veliku mirovnu sastavnicu. Takva orijentacija praktično će jamčiti uporabu američkih vojnika u građanskim i etničkim sukobima svugdje u još nesigurnoj istočnoj Europi i u još nepostojanjim bivšim sovjetskim republikama. Intervencionisti izvan i unutar vlade ustraju da američki status supersile zahtijeva aktivno podupiranje mirovnih operacija UN-a i NATO-a. Pa, stvarnost govori upravo suprotno. Upravo zato što su Sjedinjene Države tako snažne, bogate i prilično samodostatne, mogu si dopustiti zanemarivanje oluja u lokalnim čajnicima, koliko god one bile tragične. Produžavanje mirovnog eksperimenta Amerikance može samo nepotrebno izložiti većem riziku i troškovima. Vrijeme je da se te operacije napuste i da se pozornost naše zemlje usredotoči na važnije međunarodne i domaće prioritete."