US NYT 5. IV. POBIJEDITI BEZ ŽRTVE

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 5. IV. 1999. Strategija NATO-a "(...) Ovo je strategija NATO-a u srpskom ratu: osvijetlite televizijske ekrane noćnim eksplozijama, ali pokažite suzdržljivost - boriti se za pobjedu bilo bi prežestoko", piše William Safire. "Dokaz tog ništavnog pristupa bio je veličanstveni prikaz uništenja ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu. Naša krstareća raketa izazvala je veliki plamen u jedan sat ujutro. Što je odredilo izbor mete i vrijeme napada? Nisu to bile vremenske prilike, niti opasnost proturaketne obrane - dva razloga kojima se najčešće opravdavaju naši nedjelotvorni ubodi. Krstareće su rakete otporne na oboje. Izabrana je meta koja simbolizira 'infrastrukturu'. Znali smo da su stanari upozoreni i evakuirani tjedan dana prije napada. Vrijeme poslije ponoći izabrano je kako bi se dvostruko osigurali da nitko tko vodi pokušaj čišćenja Kosova od Albanaca ne strada te da se plamenovi živahno ističu na noćnom nebu. To je bila promidžbena misija. Meta te misije manje je bila srpsko stanovništvo, a više svijet koji promatra - kako bi se dokazivanjem da žestoki NATO zaista udara ratne zločince ublažile slike izbjegličke bijede. To je u vanjskoj politici treći put. Jedan put prisjeća se munchenske analogije, i želi zaustaviti Miloševića na Kosovu kako unutrašnja agresija ne bi postala uobičajeni postupak. Njemu suprotstavljeni put sjeća se Vijetnama i pod svaku cijenu izbjegava škripce. Zemlje Europe, zajedno s Clintonom, izabrale su treći put; odlučile su ne zaustavljati i ne ignorirati agresora, već kazniti zločinstvo na ne previše rizičan način. Vojna misija NATO-a jest časno izgubiti i natjerati pobjednika da plati trošak. Tako mi uvodimo načelo kolektivne nesigurnosti. Nitko to ne može bolje prodati od Billa Clintona. On vjeruje da zna nešto što idealisti i sokolovi i oni koji slijede struju 'nikad više' ne znaju: američka javnost više ne želi podupirati rat s žrtvama. Tko želi umrijeti za vjerodostojnost NATO-a? Nije li američka flota potopljena kao u Pearl Harboru, izbjegnite uporabu pješaštva. Oboružan tom doživotnom predodžbom i poduprt ispitivanjima javnog mnijenja koja ga podupiru, on radi ono u čemu je najbolji: postavlja se na čelo svečane povorke javnog mnijenja. No on zna da javnost treba osjećaj žrtve, iluziju moralne pravednosti, da bi izabrala odreći se globalne odgovornosti. Stoga Clintonova retorika o potrebi suprotstavljanja novom Hitleru; njegova osuda genocida; njegova povijesna lekcija da su prva dva svjetska rata započela u tom području; njegovo svečano upozorenje da će se Miloševića držati odgovornim za živote zatočenih Amerikanaca; njegov mig da Kosovom više ne može vladati Srbija; njegov poziv na strpljivost u 'ostajanju na putu'. Tako on zauzima odlučno stajalište. No on je zapravo, prema Churchillovoj frazi, 'odlučio biti kolebljiv'. Put na kojem ostajemo nije put suzbijanja srpskog protjerivanja milijuna ljudskih bića, već tek 'smanjenja Miloševićeve sposobnosti' da učini ono što se već pokazao prilično sposobnim učiniti. Natjerat ćemo ga da plati, uvjerava nas Clinton, samo pričekajte, bit će njemu žao. (...) Jednog od ovih dana, Slobo (i Sadam) mogli bi se domoći ruske nuklearne rakete - i to je kraj kazne. Možda naš Predsjednik iščekuje nekakvu promjenu u javnom mnijenju koja će mu dati izliku za vojnu akciju širu od telegeničnih kaznenih zračnih napada. (...)"