US NYT1. IV. VUKOVAR

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 1. IV. 1999. Hrvatski grad pun ožiljaka zbog Miloševićeva rata Blaine Harden javlja se iz Vukovara: "Ovaj je razoreni grad na Dunavu jednako dobro mjesto poput bilo kojeg drugog za razmišljanje o godinama bijede i izravnavanja računa koji možda slijede kad prestane srpska kampanja na Kosovu. Prije osam i pol godina, u prvom velikom zločinu jugoslavenskih ratova, snage Slobodana Miloševića uništile su Vukovar da bi ga 'oslobodile' za Srbe. Prvo su njegove snage tijekom tri mjeseca granatirale i bombardirale ovaj grad od 50.000 stanovnika i pretvorile ga u ruševine. Kad su se hrvatski žitelji konačno predali, stotine iscrpljenih boraca, mnogi od njih teško ranjeni i natrpani u bolnici, odvedeni su izvan grada, ubijeni i pokopani u masovnim grobnicama. Tada, kao i sad na Kosovu, srpski je napad bio kostimiran u nacionalističke govorničke vještine. Nakon osvajanja toga grada, u jesen 1991., srpski su generali autobusima dovodili u grad predstavnike svjetskoga tiska, pokazivali gomile unakaženih tijela, posluživali ručak u hotelu koji je bio oštećen zbog topničke paljbe, a za sablasni užas okrivljavali su Hrvate. 'Tražim od vas da sudbinu Vukovara gledate kao ponovno rođenje fašizma', rekao je pukovnik jugoslavenske vojske za ručkom. Taj stil divljega etničkog rata i odnosa s javnošću iz kamenog doba kasnije se premjestio u Bosnu, a sada se očito događa na Kosovu. Ovdje se još iskapaju masovne grobnice. Prazna zemljišta i polja još su puna pješačkih mina. Unutar grada, drveće i grmlje probijaju se iz ruševina tisuća kuća. Nezaposlenost se približava brojci od 90%. Gotovo svaka mlada osoba čije su vještine potrebne na tržištu rada otišla je iz Vukovara, nekad prosperitetnog, arhitektonski važnog i etnički miješanog grada. Srbi koji ovdje žive, pritisnuti etničkim neprijateljstvom i gospodarskim teškoćama, sad bježe iz Vukovara u gomilama. Pokušaji europskih zemalja da zaustave srpski egzodus i nadgledaju etničku reintegraciju grada uglavnom propadaju. 'Prvo imate rat, a zatim ne možete ponovno uspostaviti uvjete za normalno društvo', izjavio je Rus Nikolaj Raciborinski, zamjenik direktora vukovarskog ureda OESS-a. On je izjavio da je od 1996. oko 47.000 Srba otišlo iz područja Vukovara. Pobjeda predsjednika Miloševića u Vukovaru bila je jednako privremena kao i razorna. Na taj način, ona se uklapa u njegov deset godina star obrazac žestokog početka i brzog gubljenja svih osvojenih teritorija. Ipak, po kriterijima koji su njemu najvažniji, gubici u stilu Vukovara bili su korisni. Oni su mu dopustili da rasplamsa nacionalističko raspoloženje u Srbiji i zadrži svoj položaj. Čini se da se rat na Kosovu uklapa u taj obrazac. Dok novinski naslovi i televizijske kamere prate novo etničko nasilje, lako je previdjeti dugoročne ljudske troškove njegovih ratova tipa 'pobijedi gubitkom'. No Vukovar je, možda više od bilo kojega pojedinačnog grada nekadašnje Jugoslavije, svjedok patnja, oskudice i etničke mržnje koja će, čini se, godinama biti prisutna u životima onih koji u Miloševićevim ratovima ne umru. Ovaj je grad u siječnju 1998. vraćen pod hrvatski nadzor. OESS nadgleda policiju koja je u gotovo jednakoj mjeri sastavljena od Srba i Hrvata. Ona je uspjela zaustaviti etničko ubijanje. Hrvatska vlada i EU zaposleni su obnovom kuća, postavljanjem uličnih svjetiljaka i električnih i telefonskih vodova. No organiziranje političkog nadzora, pokusni počeci obnove i odlazak mladića divljih očiju naoružanih automatskim oružjem nisu ni približno učinili Vukovar mjestom pogodnim za život. Grad je nezamislivo ružan, s trulim madracima i zaslonima na svjetiljkama pocrnjelim od kiše te vlažnim gomilama odjeće koja već osam godina leži u granatiranim kućama koje obrubljuju gotovo svaku ulicu. Teško je naći površinu koja nije obilježena sprejem ili šrapnelom iz merzera i bomba. Rade samo ustanove koje su obnovljene (bolnice, crkve, hoteli, tržnice), gotovo isključivo novcem hrvatske vlade ili europskih zemalja. Žitelji Vukovara, Srbi i Hrvati jednako, složili su se u intervjuima da je teško naći dobar razlog za život u ovom groblju od grada. 'Tkogod može otići odlazi, jer je gospodarstvo u užasnom stanju', izjavio je Nikola, 21, Srbin koji nije želio odati svoje prezime. 'Srbi odlaze i zato što se boje. Planiram otići u Kanadu čim nađem načina.' Prije rata Vukovar je bio jedan od etnički najintegriranijih gradova u Hrvatskoj; jedna trećina stanovništva bila je hrvatska, jedna trećina srpska, a ostatak mješavina drugih etničkih skupina. Miješani su brakovi bili posebno rašireni. No razmjeran sklad koji je ovdje prevladavao od Drugoga svjetskog rata poremećen je kasnih osamdesetih s rasplamsavanjem hrvatskog nacionalizma. Upravo kao što su osamdesetih godina etnički Albanci na Kosovu vršili pritisak na srpsku manjinu, tako su i Hrvati ovdje strašili i ljutili srpsku manjinu u tadašnjoj republici u sastavu jugoslavenske federacije. U oba slučaja predsjednik Milošević iskoristio je taj strah da bi uzburkao nacionalistički bijes u Srbiji i učvrstio svoju političku moć. Njegove su snage tada odgovorile na ono što se događalo - u Vukovaru upravo kao i na Kosovu - iznimno nerazmjerno, s obzirom na prijetnju pred kojom su se Srbi nalazili. Pad Vukovara, međutim, nije bio tek pitanje srpske agresije. Poput gotovo svega u jugoslavenskim ratovima, ni to nije bilo tako jednostavno. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlučio je ne braniti grad, očito računajući da će uništenje tako fotogeničnoga grada njegovoj zemlji priskrbiti međunarodnu sućut. U svakom slučaju, do završetka bitke za Vukovar, krajem jeseni 1991., oko 80.000 Hrvata natjerano je u bijeg. Oni se nisu počeli vraćati do prošle godine, nakon dogovora prema kojemu su srpske snage predale nadzor nad Vukovarom prvo mirovnim snagama UN-a, zatim hrvatskoj vladi pod nadgledanjem europskih vlada. Američko ministarstvo vanjskih poslova u utorak je reklo da bi se sličan prijenos moći Albancima mogao dogoditi na Kosovu, kad se borbe zaustave. Međutim, pouka je Vukovara da Miloševićev ratni stil iznimno otežava obnovu zdravih multietničkih zajednica. 'Reintegracija srca i mozgova nije se dogodila', izjavio je promatrač Raciborinski. 'Srbi ovog područja okreću se Beogradu za vodstvo.' On je također rekao da hrvatska vlada drži politički nemogućim uložiti mnogo novca u obnovu oštećenih srpskih kuća. Gotovo sav taj novac, zapravo dobar dio obnove u Vukovaru, koristio je Hrvatima, ne Srbima. Europska unija i pojedinačne europske zemlje pokušale su preinačiti tu formulu, pa ih zato hrvatsko vodstvo optužuje za prosrpsku orijentaciju. Unatoč znatnim ulaganjima hrvatske vlade, Vukovar i okolna sela nisu Hrvatima postala posebno privlačljiva. Od 80.000 stanovnika koji su napustili područje, procjenjuju zapadni diplomati, samo ih se oko 15.000 vratilo. Vraćaju se uglavnom stariji ljudi bez djece. Stana Dakonča, 30, udana, fizikalna terapeutkinja s dvoje male djece, čini iznimku. Ona je Hrvatica koja se u Vukovar vratila prošle godine nakon što je gotovo sedam godina živjela kao izbjeglica u hotelu na jadranskoj obali. Vratila se, izjavila je, jer je vlada njoj i njezinu suprugu obećala poslove i pomoć u obnovi kuće. 'Osjećam se izdano nakon povratka na ovo mjesto', izjavila je gđa Dakonča. 'Država je obećala mnoge stvari. No ja ne mogu naći posao. Moj suprug radi za električnu kompaniju koja mu nije platila šest mjeseci. Država je obećala pomoć u popravku kuće, no još nam nije dala nikakav novac.' Što se tiče reintegracije sa srpskim susjedima, gđa Dakonča to naziva zapadnim sanjarenjem. 'Hrvati i Srbi nemaju doslovno nikakav kontakt, koliko ja mogu vidjeti', izjavila je ona. 'Jedni druge izbjegavamo, posebno sada kad NATO napada Srbiju. Ovdje se normalan život neće vratiti nikad.' Promatrači i predstavnici europskih zemalja koji troše milijune na obnovu Vukovara kažu da će takav pesimizam izblijedjeti popravi li se gospodarsko stanje prije nego što svi Srbi isele. No ti dužnosnici su mnogo pesimističniji o poslijeratnim izgledima multietničkoga Kosova, gdje je prije egzodusa izbjeglica, koji je započeo prošloga tjedna, živjelo 90% Albanaca i 10% Srba. 'Ovo je prije rata bilo miješano društvo, a to s Kosovom nije tako', izjavio je Raciborinski. 'Srbi neće moći ostati na Kosovu poslije rata. Bit će mnogo gore nego ovdje.'"