SLUČAJ ŠAKIĆ - SVJEDOČIO TIBOR LOVRENČIĆ

ZAGREB, 31. ožujka (Hina) - Osobno nikada nisam vidio niti čuo da je Dinko Šakić počinio kakvo zlodjelo, odnosno fizički zlostavljao ili ubio nekoga, a ne sjećam se niti da je bio nazočan nekom događaju kada su stradali logoraši, izjavio je danas svjedok Tibor Lovrenčić, nastavljajući jučer započeto svjedočenje u kaznenom postupku protiv bivšeg zapovjednika ustaškog logora u Jasenovcu Dinka Šakića. Pritom je istaknuo kako je svakodnevno preko dana bio na vanjskim radovima, tako da nije imao posebna saznanja o zbivanjima unutar logora. Također je istaknuo kako je šetnja logorom bila zabranjena, pa nije imao mnogo kontakata s ostalim zatočenicima, ali pretpostavlja da bi saznao da se dogodilo nešto značajno vezano uz Šakića.#L# Odgovarajući na upite Šakićevog branitelja Ivana Kerna, svjedok je ponovio kako je samo jednom u jesen 1943. vidio likvidaciju logoraša kojeg su ustaše poslale po drva, a kada se ovaj odmaknuo, stražar ga je ubio hicem iz puške. Svjedok nije mogao precizno odrediti kada je nestao logornik Winer, ali drži da bi to moglo biti 1943. Također je rekao kako se, osim javnog pogubljenja Mile Boškovića i dvadesetak zatočenika, koji su obješeni na posebno izgrađenom vješalu koje je sličilo velikom nogometnom golu, ne sjeća drugih nastupa na kojima su vršene likvidacije. Ne sjeća se ni tko je od ustaških dužnosnika bio nazočan vješanju. Sjeća se brojnih odvođenja logoraša, ali, kako je rekao, uglavnom se nije znalo što se s njima dogodilo. Napomenuo je kako je bilo odvođenja logoraša na rad u Njemačku, ali i odvođenja na likvidaciju, o čemu su logoraši saznali naknadno. Po dolasku u logor, krajem 1942., čuo je za trupla ubijenih logoraša u Savi, ali osobno to nije vidio. Nije mu poznato da su logoraši premještani iz Stare Gradiške u jasenovački logor. O tome je saznao nedavno iz tiska. Jedini transport logoraša za koji je čuo je onaj iz Lepoglave. Istaknuo je kako je kasno ujesen 1944. bila vidljiva nervoza ustaša zbog ratne situacije, odnosno približavanja fronte. U to vrijeme, kada je logorom zapovjedao Hinko Pićili, smanjivao se broja logoraša, naglasio je Lovrenčić, dodavši kako je tada viđao odvođenje skupina od 30 do 40 logoraša skelom preko Save, ali kako ne zna njihovu sudbinu. Govoreći o ishrani, svjedok je izjavio kako su tijekom 1943. dva puta dnevno dobivali kašu od kukuruznog brašna i četvrtinu kruha, a povremeno bi to poboljšali "nekakvim zelenjem ili komadićem mesa". Uglavnom je hrana i tijekom 1944. ostala ista, napomenuo je, te dodao kako logoraši koji ne bi imali u čemu primiti hranu, ne bi je ni dobili. Na Kernov upit kako nije došlo do bolesti zbog takve jednolične ishrane, svjedok je rekao kako bi neishranjen čovjek, uz spavanje u prljavim barakama punim gamadi, vjerojatno prije obolio od nečega puno težeg nego što je avitaminoza. Ponovio je kako zahvaljujući paketima koji su dobivali od svojih bližnjih logoraši "nisu skapavali od gladi". Predsjednika Raspravnog vijeća Dražena Tripala interesirao je detaljan opis logora. Lovrenčić je kao inžinjer arhitekture precizno opisao sve logorske objekte i njihov raspored unutar logora. Higijenski uvjeti u barakama bili su, kako je rekao, vrlo loši. U logoru je postojala ambulanta u kojoj on nikada nije bio, zatim kuhinja, mljekara, klaonica, radionice u kojima su spavali logoraši koji su tamo preko dana radili, te od ranije postojeća ciglana i lančara. Logor je po njegovu dolasku, kako je rekao, bio s tri strane ograđen žicom, dok je jedna strana logora gledala na savski nasip na kojem su bile postavljene "izvidnice" za stražare. Napomenuo je kako je u logor došao kada je gradnja zida oko logora već započela. Drži da je u razdoblju njegovog zatočenja izgrađeno oko 3,5 kilometara zida. Na svakih tristo metara bila je izgrađena kula za stražare. Logor je imao dva ulaza. Stari ulaz nad kojim je bio natpis "Sabirni logor III." bio je u blizini nasipa, a kasnije je izgrađen drugi sa velikom stražarskom kulom koja je dominirala cijelim logorom. Napomenuo je kako je željeznička pruga koja je vodila do novoizgrađenog ulaza u logor postojala od ranije, a upotrebljavala se za prijevoz cigle. Na Tripalov upit o Krpari, svjedok je izjavio kako je čuo za nju, ali kako ne zna gdje se ona nalazila, kao ni čemu je služila, ali pretpostavlja kako se tamo skupljala odbačena, neupotrebljiva odjeća. Istaknuo je kako su ustaše spavale u mjestu Jasenovcu, dok su u logoru spavale samo dežurne osobe. Bivšu upravnu zgradu bivših vlasnika ciglane i lančare ustaše su pretvorile u zapovjedništvo. U njegovoj radnoj građevinskoj grupi nije bilo kažnjavanja, ali zna da su u drugim radnim grupama ustaše ponekad tukle i zlostavljale zatočenike s čijim radom nisu bili zadovoljni. Kvalitetne majstore se na neki način čuvalo, dodao je. Kako je rekao, njegovu molbu za otpust iz logora potpisao je, na intervenciju jednog doktora, sam Ante Pavelić, "ali kako je Jasenovac bio država u državi Hinko Pićili to nije dopustio". "Rekao mi je da su u Zagrebu zainteresirani za mene, ali da to nije tako jednostavno. U domobrane ne možeš jer bi te poslali tamo gdje je najteže i tako te se brzo riješili, ustaše te kao bivšeg logoraša ne bi primili, a izbij si iz glave da bi iz Zagreba mogao otići u partizane", naveo je svjedok Pićilijeve riječi. Na kraju sam, shvativši da drugog rješenja nema, prihvatio da ostanem kao tzv. "slobodnjak" - civilni majstor u Jasenovcu, dodao je. Napomenuo je kako su zatočenici s kojima je u logoru kontaktirao, zidari i crtači, po njegovom saznanju, uglavnom pušteni. Zatočenike koji su bili "radna snaga" nije zapamtio i ne zna što se s njima dogodilo. Nije kontaktirao s preživjelima, jer se, kako je rekao, nije htio opterećivati prošlošću. Na kraju je dodao kako zbog svog svjedočenja u istrazi nije imao nikakvih neugodnosti. Suđenje se nastavlja 6. travnja, jer se za sutra najavljena svjedokinja ispričala bolešću. (Hina) so im