IT CORRIERE 30. III.- TALIJANSKI INTERES

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 30. III. 1999. Zemlja na kušnji "Prirodno je da se Zapad dok se nalazi u jednom složenom ratu, u situaciji u kojoj je jedino sigurno da ništa nije sigurno, zabrinuto pita: 'Što činimo? Zašto? Kako ćemo se opravdati?' Još je prirodnije da ta pitanja dobivaju posebnu dramatičnost u Italiji, zemlji koja ima dvostruku značajku - da je u ovom ratu najizloženija među zapadnim zemljama i da se od ostalih demokracija razlikuje po svojoj poznatoj sklonosti da se, kad riječ dobije oružje, unutar sebe dijeli umjesto da se zbija.(...) Predočimo si onda što jedno ratno stanje u kojemu objektivno vlada neizvjesnost, može izazvati u zemlji kao što je Italija, koja i dalje ima teškoće pri razmišljanju o sebi kao 'naciji' (otuda proizlaze zapreke, na koje je upozorio Galli della Loggia, za uporabu pojmova nacionalnog interesa), i, kao izravna posljedica, koja ima teškoće 'misliti rat', misliti, želim kazati, u racionalnim i pragmatičnim terminima, umjesto u onim emotivnim i ideološkim. Zbrajaju se razni čimbenici, neki slučajni, vezani uz osobitu situaciju, a drugi, međutim, trajnije vrste, proizišli iz osobenosti naše političke kulture i našeg povijesnog iskustva. Prve je vrste, primjerice, postojanje jedne 'srpske stranke', koja nije marginalna, u Italiji. Ne spominjući tradicionalno prosrpstvo, u vrijeme mira, naše diplomacije (koja je uvijek na Srbiju gledala kao na temelj stabilnosti na Balkanu), srpsku stranku čine komunistička ljevica, koja ne skriva svoju bliskost s beogradskim diktatorom, i iznenađujući, posljednji učlanjeni, Umberto Bossi. Zatim je tu pored, a dijelom i preklapajuća sa srpskom strankom, mnogo čvršća 'protuamerička stranka', ona koja neumorno nastavlja NATO shvaćati kao instrument yankeejevskog imperijalizma, umjesto kao instrument oružanog jamstva euroatlantske sigurnosti. To je ona stranka koja diže viku protiv Amerikanca, zaboravljajući, kao što je podsjetio Beniamino Andreatta, da smo upravo mi Europljani gurnuli oklijevajuću Ameriku da se bavi Kosovom. Potom je tu, kao što pokazuju ispitivanja javnog mišljenja, onaj dio javnosti koji, razmažen s pedeset godina mira kojega nam je zajamčilo oružje drugih, američko oružje, naprosto ne uspijeva vidjeti usku vezu koja uvijek postoji između sigurnosti i spremnosti na primjenu vojne sile kao normalnog, nužnog, instrumenta odvraćanja, pa i, u krajnjim slučajevima, kao jedino moguće iskoristivo sredstvo za rješavanje ili obuzdavanje kriza. Skrivajući se iza pacifističko-dobronamjerne retorike, iza uobičajenih, neodređenih, poziva UN-u, i tako dalje, taj dio javnog mišljenja, zapravo traži samo to da ga se 'drži dalje od nevolja' i nije mu važno da li se, da bi se to postiglo, treba izdati saveze, niti ga se može uvjeriti, zbog njegove nepismenosti u pitanju sigurnosti, da se zabijanjem glave u pijesak dugoročno mogu navući veće nevolje.(...) Kao i svaka druga upletena zemlja, Italija ima sveto pravo kazati svoju riječ. Dok to radi zajedno sa Zapadom, govoreći kao zapadna zemlja, ne ostavljajući prostor licemjerju naših dobrodušnih duša i prijatelja diktatura", piše Angelo Panebianco.