US IHT 22. III. NATO I UN

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. III. 1999. Kosovska dilema: NATO sam, bez potpore UN-a? "Od 1995., kad je NATO preuzeo UN-ovu mirovnu ulogu u Bosni, nakon što je prethodno bombardiranjem natjerao Srbe na pokoravanje, zapadna javnost miješa te dvije organizacije. NATO i UN su, čini se, postali međusobno zamjenjivi. Tako se uloga NATO-a na Kosovu čini doličnom", piše Jonathan D. Tepperman. "No činjenica je da NATO nisu Ujedinjeni narodi. UN je svjetska međunarodna organizacija, posvećena održavanju 'međunarodnog mira i sigurnosti', utemeljena da 'poštedi buduće naraštaje od pošasti rata', NATO je veoma drukčije biće - izražaj uzajamnog obrambenog ugovora, obećanje 19 zemalja da će jedna drugu poduprijeti u slučaju vanjskog napada na bilo koju od njih. UN je stvoren da zaštiti svijet od budućih ratova. NATO je stvoren da zaštiti zapadnu Europu od Sovjetskoga Saveza. Povelja UN-a daje Vijeću sigurnosti moć da odobri sankcije ili vojnu intervenciju kad god utvrdi 'prijetnju miru, kršenje mira ili čin agresije.' NATO nema sličnog pravila. Osim obećanja o poštivanju općih načela UN-ove Povelje, članice NATO-a obvezuju se samo da će se jedna za drugu boriti, u slučaju napada na njihov teritorij. S pokoljem etničkih Albanaca, Srbija je možda prekršila međunarodni humanitarni zakon, no teško da je ugrozila saveznički teritorij. Pa zašto je onda NATO uključen? Tko ga je učinio globalnim policajcem? Odgovor seže u 1994. kad se NATO uključio u održavanje mira u Bosni. Pokazalo se da UN-ovi mirotvorci nisu kadri razdvajati zaraćene strane, što je imalo katastrofalne posljedice. One su bile posebno uočljive kad su u srpnju 1995. srpske snage zatrpale UN-ovu 'zaštićenu zonu' Srebrenicu i masakrirale muslimanske žitelje dok su nemoćni nizozemski mirotvorci stajali skrštenih ruku. Pet mjeseci kasnije, potpisan je Daytonski dogovor, i vojnici NATO- a zauzeli su mjesto UN-ovih plavih kaciga. Savezničke akcije u Bosni dobivale su odobrenje Vijeća sigurnosti. To im je dalo pečat legitimnosti. Svjetska zajednica opunomoćila je NATO da djeluje. Ništa slično nije se dogodilo na Kosovu. NATO se nikad nije potrudio da dobije vanjsko odobrenje prije nego što je počeo prijetiti Slobodanu Miloševiću. Zapravo, savezničke vođe čini se svjesno izbjegavaju tegotan UN-ov postupak. Ako NATO na koncu napadne Srbe, bit će sam, i neće moći tražiti opću potporu. Je li to važno? NATO zastupa dobar dio zapadnog svijeta. Malo ljudi, na Zapadu ili drugdje, želi nastavak krvoprolića na Kosovu. A upravo saveznički unilateralizam - njegova sposobnost da poduzme odlučnu akciju bez čekanja da se podijeljeno Vijeće sigurnosti odluči - savezničku akciju čini tako djelotvornom. NATO barem poduzima nešto u vezi sa Srbima, ili to obećaje. Zar tome ne treba zapljeskati? Želi li NATO proširiti svoju misiju s uzajamne obrane na održavanje međunarodnog reda, ne bismo li ga trebali u tome ohrabrivati? Možda. No ako ništa drugo, zakonodavci i javnost u savezničkim zemljama trebali bi biti potpuno svjesni toga što se događa. Ovo je NATO, strogo regionalna organizacija, a ne UN. Zapadnjaci možda ponekad te dvije organizacije miješaju, no možete se okladiti da Rusi to ne čine. Počne li Zapad uzimati međunarodni zakon u vlastite ruke, morao bi se pripremiti za trenutak kad će Rusi ili Kinezi zapitati zašto oni ne bi učinili isto. Jednako kao što međunarodni zakon nije sve, nije ni svrsishodnost jedina stvar o kojoj se treba brinuti. Unilateralne akcije često su lakše od multilateralnih i samostalno djelovanje mnogo je brže nego provlačenje kroz povjerenstvo, ali postoje razlozi zbog kojih smo ta povjerenstva stvorili. Prije nego što članice NATO-a odustanu od UN-a i legitimnosti koju on daje, trebale bi biti sigurne u ono što rade, i spremne na mogućnost da drugi učine isto."