IT CORRIERE 17.II.OCALAN-SRAMOTA E

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 17. II. 1999. Sramota bez granica "Bila je zora 22. studenoga 1956. u Budimpešti kada je Imre Nagy pun povjerenja izišao iz jugoslavenskog veleposlanstva. Vođi već poraženog mađarskog ustanka svi su dali široka jamstva; beogradski diplomati koji su mu dali sklonište, normalizator Kadar, također i onaj sovjetski veleposlanik Andropov kojega ćemo kasnije zateći u Kremlju. Čim je izišao, auto su zaustavili vojnici Crvene armije. Vijest o pogubljenju, koje se dogodilo u Rumunjskoj, objavljena je u lipnju 1958. Abdullah Ocalan, naravno, ne sliči Imri Nagyiju. Nije junak, što je Nagy bio. Nije nikad bio naivan, kao što je Nagy tragično pokazao da jest. Treba se nadati, prije svega, da neće doživjeti isti tragični kraj. No ono što se dogodio u grčkom veleposlanstvu u Nairobiju, osim očitih razlika tih slučajeva, vraća u sjećanje tu ledenu zoru od prije mnogo godina. Jesu li Grci 'prodali' Ocalana Turcima, kao što je Tito prodao Nagyija Sovjetima? Tko je odigrao ulogu Andropova, navodeći Kenijce da okrenu pogled? I što prebacivanje Ocalana u zatvore Ankare nosi međunarodnoj zajednici, Europi, Italiji, koja ga je dugo ugošćivala prije no što ga je potaknula na 'dragovoljni odlazak'? Bilo bi iluzorno željeti naći jasna objašnjenja za događaj sačinjen od 'lukavstava, nejasnih zaokreta, i tajnih diplomacija', kako je to dobro definirao Achille Occhetto.(...) Možda je i podudarnost, no tek nekoliko sati prije događaja u Nairobiju Turčin Ecevit odbio je iračke zahtjeve da se 'neutralizira' baza Incirlik. Osim toga Turska je u predizbornoj kampanji i nije na štetu malo pomoći laičkoj vladi protiv funadmentalističke prijetnje. Grci su se, možda, ponijeli kao Jugoslaveni u Budimpešti. No sigurno je da nisu samo oni. Sramota? Drukčije se ne može nazvati predstava koju je izvela Europa koja je bježala pred bjeguncem, od Njemačke koja povlači svoj nalog za uhićenje, od sporazuma iz Strassbourga koji ne funkcioniraju, do suđenja za terorizam koje se pokazalo neizvedivim, a za koje je netko (uključujući i Italiju) ipak trebao naći hrabrosti provesti, unatoč riziku i proceduralnim teškoćama. Ocalan je završio u Turskoj, gdje, prema izjavama, niti jedna europska vlada nije željela da on završi: bilo bi nepošteno ne priznati poraz, a cijena koju treba platiti, kao što pokazuju kurdski prosvjedi u Milanu i Stuttgartu, tek je počela. Ostaje Italija. U usporedbi s drugima, i unatoč nevjerojatnom bezobrazluku Ramona Mantovanija, koji nakon što je dopratio Ocalana u našu kuću, danas optužuje vladu za 'povijesne odgovornosti', nismo ostavili najgori dojam. Pokušali smo se pridržavati zakona i Schenegenskih sporazuma, prije no što smo ušli u kolektivnu igru prebacivanja odgovornosti. Sada Veltroni i Dini podsjećaju na europske ambicije Turske, traže jamstvo sudskog procesa koji će izbjeći smrtnu kaznu, podsjećaju da kurdsko pitanje ostaje otvoreno. No ako uistinu želimo biti pravna država, D'Aleminoj vladi nameće se obveza da bude transparentna, što je do sada izbjegavala.(...) Neka predsjednik vlade ode u parlament i kaže ono što Talijani imaju pravo znati. Upalimo barem jedno svijetlo, u mraku koji se nadvio nad izdanim teroristom Abdillahom Ocalanom", piše Franco Venturini.