NJ 17. III. TAZ: CRNA GORA-JUG. VOJSKA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 17. III. 1999. Sa Srbijom uvijek - pod Srbijom nikada "U krševitoj, gudurama ispresijecanoj, brdovitoj Crnoj Gori vladaju tvrdi običaji, a Crnogorci, čija plemena tijekom stoljeća osmanske vladavine nikada nisu potpuno pokorena, oduvijek su bili ponosan narod. Podnošenje tuđinskog jarma smatrali su nečasnim. Tko je izostajao iz škole, trebao je samo pokazati odsječenu tursku glavu i izostanak bi odmah bio ispričan, piše Milovan Đilas. Pritom valja napomenuti da Titov suborac i kritičar ne pripovijeda takve priče s gađenjem već s gotovo neskrivenim divljenjem. Napokon, i on je bio Crnogorac. Tako je navodno bilo još prije 150 godina. Vremena su se u međuvremenu promijenila, život je postao civiliziraniji, ali ponos je ostao, baš kao i težnja za slobodom. No kad se početkom 90-ih raspala komunistička Jugoslavija, malena Crna Gora ostala je - za razliku od svih ostalih jugoslavenskih republika - odana velikoj Srbiji. Napokon, većina Crnogoraca smatrala se Srbima, katkad čak i boljim Srbima; govore srpski a njihova je crkva sastavni dio srpskog pravoslavlja. Stoga se Jugoslavija, koja je do prije nekoliko godina još nazivana krnjom ili ostatkom Jugoslavije radi isticanja razlike u odnosu na onu nastali nakon Prvoga svjetskog rata, danas sastoji od dvije republike: od Srbije, koja broji nešto više od 10 milijuna stanovnika, i od Crne Gore koja broji tek nešto iznad 600 tisuća stanovnika. Riječ je, dakle, o uistinu nejednakom paru. Slobodan Milošević, beogradski moćnik, platio je visoku cijenu za vjernost malog brata. U novom ustavu koji je prihvatila dvočlana federacija, postoje dvije komore. U komori građana Crna Gora ima 30 od 138 zastupničkih mjesta, a komora republika popunjena je čak paritetno - 20 zastupničkih mjesta pripada Srbiji a 20 Crnoj Gori - čime je kvazi institucionalizirano načelo konsenzusa. Sve to nije bilo problematično dok je Milošević u glavnom gradu Crne Gore Podgorici imao svog poslušnog namjesnika Momira Bulatovića. No, u listopadu 1997. Bulatović je smijenjen na izborima, a predsjedničku dužnost preuzeo je 36-godišnji Milo Đukanović. Otada Crna Gora sve više izmiče nadzoru. U siječnju ove godine Crna Gora otvorila je sedam i pol godina zatvorenu jugoslavensku granicu prema Hrvatskoj, ne konzultirajući prethodno velikog brata. Podgorica je preuzela nadzor nad carinom i vanjskom trgovinom, koje su po ustavu također u djelokrugu federacije, a od ponedjeljka građani zapadne Europe ponovno mogu dolaziti u Crnu Goru bez jugoslavenske vize dok Srbija i dalje inzistira na toj obvezi. Dragan Đurović kaže samo sljedeće: 'Nastojimo što manje kršiti ustav'. Đurović je član predsjedništva Đukanovićeve 'Demokratske stranke socijalista', najsnažnije grupacije u 'Savezu za bolji život', čiji članovi čine vladu od izbora, održanih u svibnju prošle godine. Srbija je odavno prekršila ustav, ispričava Đurović postupke Crne Gore. Milošević i poraženi Bulatović uistinu ne žele priznati Đukanovićevu krajnje tijesnu izbornu pobjedu, a 20 starih crnogorskih zastupnika u komori republika odbija ustupiti mjesto 20 novih zastupnika, koje šalje nova većina u crnogorskoj skupštini. Glasovima stare komore Milošević je na položaj novog jugoslavenskog premijera izabrao poraženog Bulatovića. Crnogorska vlada stoga ne želi priznati saveznu vladu, smatrajući nevažećim i sve savezne zakone. 20 starih zastupnika Bulatovićeve 'Socijalističke narodne stranke' obrazlaže svoje tvrdoglavo ustrajanje u komori republika i tvrdnjom da ne priznaju za njih nepovoljan većinski izborni sustav, koji je zakonom utvrdila nova većina. Savezni ustavni sud koji kontrolira Milošević smatra njihov stav utemeljenim, ali Crna Gora ne priznaje pak ocjenu najvišega sudskog tijela. Ustavna kriza buja već godinu dana. Čini se da Crna Gora želi iskoristiti tu krizu i stresti jaram Beograda. Predsjednik Đukanović već govori o 'posljednjem europskom diktatoru', misleći na Miloševića, a Bulatović spočitava 'gospodinu' Đukanoviću da radi na odcjepljenju Crne Gore. Crnogorski predsjednik povremeno prijeti istupanjem iz federacije ali u većini slučajeva nakon tih prijetnja odmah uvjerava da Crna Gora želi ostati u Jugoslaviju - doduše, ne po svaku cijenu - dodaje obično, relativizirajući svoje prethodne riječi. 'Ne želimo više biti jamci katastrofalne politike koju određuju samo u Beogradu', izjavljuje Đukanović. Poput Srbije, i Crna Gora stenje pod teretom sankcija protiv Jugoslavije i bar ne želi biti uvučena još i u rat na Kosovu. No, upravo će se to dogoditi ne bude li na Kosovu angažirana samo srpska policija već i jugoslavenska vojska. Tako je u studenom prošle godine Milošević brzopotezno smijenio vojnog čelnika Perišića, koji je blizak crnogorskom predsjedniku i koji se izjasnio protiv ratovanja na Kosovu. 'Jugoslavenska vojska stacionirana je i u Crnoj Gori te bi NATO-ove bombe mogle uskoro pasti i na Crnu Goru' - upozorava Đukanović - iako je malena jugoslavenska republika izrazila zadovoljstvo upletanjem Uzašada u zbivanja na Kosovu. Milošević će učiniti sve kako bi uvukao Crnu Goru u rat, strahuje Đurović. Novak Kilibarda također strahuje da će Crnu Goru zateći loša sudbina. Potpredsjednik crogorske vlade čelnik je nacionalno- liberalne 'Narodne stranke' i sveučilišni profesor srpske književnosti. U njegovu uredu visi kolaž s likom Njegoša, kneza koji je kao 17-godišnjak 1830. preuzeo svjetovnu i crkvenu vlast u Crnoj Gori a čiji portret visi u gotovo svakoj crnogorskoj seoskoj izbi. Njegoš je u svom središnjem književnom djelu 'Gorski vijenac' opjevao veličinu Srbije i borbu Crnogoraca za slobodu. On je jednostavno simbolična nacionalna figura. Njegov mauzolej na 1.750 metara visokom vrhu Lovćena odredište je mnogih hodočasnika. Je li Kilibarda 'zelenaš', kako ovdje u Crnoj Gori nazivaju pristaše nezavisne Crne gore, ili 'bjelaš', koji se zalaže za jedinstvo Srbije i Crne Gore? 'Sa Srbijom uvijek, pod Srbijom nikada', odgovara potpredsjednik crnogorske vlade: 'To je kao brak: ako je uzdrman, najbolje je rješenje rastava'. U slučaju vojne intervencije Zapada u Jugoslaviji, profesor zahtijeva poštedni rok za Crnu Goru kojoj po njegovim riječima treba pružiti mogućnost da se na referendumu očituje o potpunoj neovisnosti kako se ne bi upletala u sukob ako narod tako želi. Crnogorskim vojnicima u jugoslavenskoj vojsci Kilibarda je savjetovao da odbiju ratovati na Kosovu. Taj mu je savjet donio teška spočitavanja srpske stranke. No, Kilibarda se načelno zalaže za miroljubivo rješavanje sukoba. Bar danas. No, nije uvijek bilo tako. Kad su pripadnici neregularnih crnogorskih postrojba i crnogorski vojnici prije nešto više od sedam godina razorili hrvatska sela na dalmatinskoj obali, s onu stranu crnogorske granice, i pucali iz teškog topništva na hrvatski Dubrovnik, Kilibarda je ohrabrivao svoje pristaše da se bore za srpsku stvar, zahtijevajući čak uspostavu 'srpske republike Dubrovnik'. Kilibarda je poznavatelj velike crnogorske i srpske prošlosti, ali smatra da nije oportuno javno govoriti o novijoj povijesti i o ratnim zločinima koje su Crnogorci počinili na krajnjem jugu Hrvatske. Tada je crnogorski predsjednik bio Bulatović, a premijer Đukanović. Dvojica današnjih političkih neprijatelja zajedno su otvoreno podupirali Miloševićev rat protiv Hrvatske. No, sve je to veliki tabu i u onim krugovima koji danas često osuđuju beogradskog vlastodršca, proglašavajući ga ratnim zločincem. 'Previše je rano za raspravu o tim pitanjima', smatra Kilibarda. Miodrag Živković ide među malobrojne koji su se tada otvoreno protivili ratu protiv Hrvatske. Danas je taj bivši sudac čelnik 'Liberalnog saveza'. Tada je njegova stranka u Cetinju organizirala veliki miting, javno se ispričavši stanovnicima Dubrovnika za agresiju iz Crne Gore. Na izborima, održanim prije deset mjeseci, Živkovićeva je stranka osvojila tek nešto više od šest posto glasova, ali je u Cetinju stekla status najjače stranke. Cetinje, gradić u podnožju Lovćena, bilo je stoljećima glavni grad Crne Gore. Tek je Tito Podgoricu, koja je kasnije preimenovana u Titograd a danas ponovno nosi svoje prvotno ime, proglasio sjedištem vlade. Danas je Podgorica upravno i birokratsko sjedište. No, srce Crne Gore i dalje kuca u Cetinju koje je kulturno središte zemlje, govori domaće stanovništvo. U Cetinju je djelovao i Njegoš, ovdje se nalazi Biljarda, rezidencija nazvana po njegovoj omiljenoj igri - odmah ispod samostana, izgrađena od istog sivog kamena, tvoreći zajedno s njim arhitektonsku cjelinu. 'Bulatović i Đukanović, nekad prijatelji, danas neprijatelji, obojica potječu iz iste preobraćene komunističke partije i vuku sa sobom grješke starog poretka', pripovijeda Živković. 'Njih dvojica žele kontrolirati sve: medije, policiju i crno tržište', dodaje on. Njegova je stranka jedina politička snaga koja se bezuvjetno zalaže za nezavisnost Crne Gore. Suverena Crna Gora može u sadašnjim okolnostima samo pobijediti - može izbjeći sudjelovanje u ratu, imati pristup blagajni međunarodnih financijskih institucija a i vratio bi se bar jedan dio turista, smatra Živković. Sve bi se moglo promijeniti nabolje, ističe on. No, u toj malenoj zemlji velike tradicije još je stacionirano 25 tisuća jugoslavenskih vojnika - možda ne zbog susjednog Kosova već zbog buntovne Crne Gore...", sugerira na kraju reportaže Thomas Schmid.