IT-pravosuđe-povijest IT CORRIERE 15. III.- ŠAKIĆ ITALIJACORRIERE DELLA SERA15. III. 1999.Hrvatska sudi svojoj crnoj prošlosti"Katkada povijest baci blagonaklon pogled na patnje naroda u ratu. Otkrivanje povijesti pomaže razumijevanju
sadašnjosti. Podudaranje između procesa koji nacističkom zločincu Dinku Šakiću počinje u Zagrebu i mirovnih pregovora o Kosovu, koji ponovno počinju u Parizu, izvanredno je. Jer se malo toga razumije o današnjim pokoljima na Balkanu ako se ne sjeti onih jučerašnjih, ako se ne kopa po krivnjama i pravima koji se nikad neće izjednačiti, u mržnji koja žanje naraštaje jer je ostala neriješena. Ovdje se još nije rodio jedan Willy Brandt sposoban kleknuti pred grobnicom.Dinko Šakić, star sedamdeset i sedam godina, zapovijedao je koncentracijskim logorom Jasenovac, Auschwitzom Jugoslavije. Tamo su umirali Židovi, Srbi, Cigani i Hrvati antifašisti. Na tisuće.Brojke su različite, već prema propagadnom računovodstvu. Osam stotina tisuća, prema Srbima. Pola milijuna prema centru Wiesenthal. Manje od osamdeset tisuća, prema posljednjem tumačenju
ITALIJA
CORRIERE DELLA SERA
15. III. 1999.
Hrvatska sudi svojoj crnoj prošlosti
"Katkada povijest baci blagonaklon pogled na patnje naroda u ratu.
Otkrivanje povijesti pomaže razumijevanju sadašnjosti.
Podudaranje između procesa koji nacističkom zločincu Dinku Šakiću
počinje u Zagrebu i mirovnih pregovora o Kosovu, koji ponovno
počinju u Parizu, izvanredno je. Jer se malo toga razumije o
današnjim pokoljima na Balkanu ako se ne sjeti onih jučerašnjih,
ako se ne kopa po krivnjama i pravima koji se nikad neće
izjednačiti, u mržnji koja žanje naraštaje jer je ostala
neriješena. Ovdje se još nije rodio jedan Willy Brandt sposoban
kleknuti pred grobnicom.
Dinko Šakić, star sedamdeset i sedam godina, zapovijedao je
koncentracijskim logorom Jasenovac, Auschwitzom Jugoslavije.
Tamo su umirali Židovi, Srbi, Cigani i Hrvati antifašisti. Na
tisuće.
Brojke su različite, već prema propagadnom računovodstvu. Osam
stotina tisuća, prema Srbima. Pola milijuna prema centru
Wiesenthal. Manje od osamdeset tisuća, prema posljednjem tumačenju
hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je jasenovački
holokaust pokušao pretvoriti u simbol nacionalne pomirbe, umjesto
oprosta i iskupljenja za žrtve.
Možda Tuđman, koji se sastao sa Šakićem u Argentini, nije želio
izručenje zapovjednika (i supruge Nade, zapovjednice u Jasenovcu),
ni da suđenje počne. Ne samo zato što na optuženičku klupu prvi put
dolazi i pronacistička povijest Hrvatske (režim Ante Pavelića,
'zamagljen' nedavnom beatifikacijom kardinala Alojzija Stepinca,
koji je prema Katoličkoj Crkvi bio 'mučenik Titova režima' a ne
sukrivac pokolja nad pravoslavnim svećenicima); već i stoga što će
rasprava na pozornicu dovesti i rane sadašnjosti, razloge i
traženje pravde drugih, koji nisu Hrvati. Ponajprije Srba, koji su
u prošlosti pretrpjeli šutnju i sudioništvo hrvatske Crkve i
socijalističke pomirbe, koju je nametnuo Tito, i danas su parije,
nedodirljivi suvremene Hrvatske, etnički najočišćenije države na
novom Balkanu.
Plaćaju moralni dug ovoga posljednjeg rata: agresiju koju je
Beograd pokrenuo na Vukovar i hrvatsku osvetu koja je uslijedila i
koja je tisuće Srba prisilila da napuste zemlje koje su
nastanjivali stoljećima. Mnogi su završili na Kosovu, gdje brane
svoj slučajni dom od albanskog separatizma.
Nema tragedije, na ovim područjima, koja nije povezana istom niti
bola koja nije izobličena propagandom, kako bi svaka etnija
nastavila vjerovati da se bori za pravednu stvar, onu vlastitu. Od
Jasenovca, koji je uništen već u Titovim vremenima, gotovo ništa ne
ostaje srpskom sjećanju: čak i spomenik, pregolemi i tužni cementni
cvijet i mali muzej posljednjim su sukobom uključeni unutar
hrvatskih granica.
Prošlost je Miloševiću poslužila da potakne ratove. Bilo mu je
dovoljno uvjeriti Srbi rasute po teritorijima bivše Jugoslavije,
od Hrvatske, do Bosne i Kosova, da su još jednom ugroženi pokoljima
i genocidom.
Zahvaljujući beogradskom režimu, slici surove izolacije koja se
ocrtala agresijama i etničkim čiščenjima, Srbi su izgubili pravo na
pamćenje, pravdu i, u slučaju Kosova, i na obranu vlastitih
granica.
Očito je da su Srbi najzainteresiraniji promatrači tog procesa,
kojemu su htjeli pridonijeti svjedočanstvima preživjelih i
izručenjem na srpsko tlo, što je još neugodnije Zagrebu. No
gledatelj je i civiliziran svijet koji će vrednovati kako će taj
proces biti vođen i koje će posljedice imati na političku svijest
zemlje.
Šakić, narušena zdravlja, još je jedan Eich Priebke koji se očituje
nevinim i nada se da će svojom starošću dobiti milost. Za njega,
okrutna sredstva smrti, plinske komore, skupne grobnice,
pogubljenja u blatu savske obale, bila su neugodna epidemija
tifusa.
Početkom ožujka već je izostao iz sudnice, a mogao bi dobiti još
jednu odgodu.
No istina o prošlosti ne može se dodati liječničkim izvješćima.
'Svako povezivanje između Pavelićevih ustaša i sadašnjih hrvatskih
vlasti zlonamjerno je i tenedciozno' napisao je hrvatski
veleposlanik u Italiji Davorin Rudolf, koji podsjeća na preuzetu
obvezu da se zajamči ozbiljno suđenje, primjerno, transparentno i
zaboravlja koliko su ultranacionalistički krugovi u inozemstvu i
Bosni pridonijeli Tuđmanovom imetku, hrvatskoj neovisnosti i
ratnom stroju.
Dvojbe su dopuštene. Tuđman je modificirao i povijesne knjige, čak
i one koje je on napisao, kako bi se novi hrvatski naraštaji sjećali
samo krivnji Srba i komunista, jučerašnjih i današnjih. Presuda
protiv Šakića značila bi zahtjev za oprostom od srpskih
neprijatelja.
Pa ipak, duboka gospodarska i politička kriza u zemlji može biti
uvodom u preokret režima, koji sve više ovisi o nesigurnom
zdravstvenom stanju svojega 'vođe', sve neodlučniji između
demokratskih otvaranja i povrijeđivanja građanskih prava, kako to
periodički prijavljuju međunarodne organizacije. Između
nijekanja prošlosti i nesigurne budućnosti, suđenje Dinku Šakiću
moći će reći mnoge stvari o sadašnjosti i suprotstavljenim
nacionalizmima koji nastavljaju raspaljivati balkanski scenarij -
nastavlja se -", piše Massimo Nava.