ES 15. III EL PAISO PROŠIRENJU NATO-A

ŠPANJOLSKA EL PAIS 15. III. 1999. Rat je završio! "Koji rat? Pa Drugi svjetski rat. Možda će Vas danas začuditi takva rečenica, ali upravo takvom rečenicom onaj fini političar, poljski ministar vanjskih poslova Bronislaw Geremek, označava 'stvarno' značenje ulaska svoje države u NATO, uz Mađarsku i Češku Republiku, koje je formalno obavljeno prošloga petka u Independenceu i koje će Atlantski savez svečano obilježiti sutra u Bruxellesu. Gledano iz španjolskoga kuta, iz države koja nije izravno sudjelovala u ratu, Geremekova ocjena može se činiti vrlo neobičnom. Ali ako malo bolje razmislimo, nije li još do jučer trajao hladni rat? A Poljaci, a i svi njihovi susjedi, još vrlo živo osjećaju u kostima ono što im se događalo poslije zadnjega europskog građanskog rata. U tim trima državama, ali i u ostalima, koje su ostale izvan NATO-a, osjećali su se jako napuštenima nakon poraza Njemačke, kad su ih zapadna Europa i SAD ostavili u rukama Staljinova Sovjetskoga Saveza u ime 'realpolitike'. Sada se djelomice popravlja ta povijesna nepravda. Te tri izabrane države sada počinju nadoknađivati izgubljeno vrijeme. Zašto žele ući u NATO (i u Europsku uniju)? Pri nazdravljanju Javieru Solani u Varšavi, poljski je predsjednik Kwasnievsky to objasnio na najbolji mogući način: 'Zbog istog razloga zbog kojega države koje su članice te organizacije ne žele otići iz nje'. No, nije to prvo proširivanje NATO-a poslije pada berlinskoga zida i sloma SSSR-a. Treba se prisjetiti teritorija na kojemu je postojala Demokratska Republika Njemačka, a i ona je pristupila NATO-u samim ujedinjenjem. Ali ovo proširenje ipak označava glavnu povijesnu promjenu ovoga stoljeća. Činjenica da se Njemačka i Poljska nalaze u istom vojnom savezu na još jedan način završava Drugi svjetski rat. Iako je ovo proširenje NATO-a čin velikih dometa, nije i najvažnija promjena Atlantskoga saveza koji je, iako rođen iz hladnoratovskoga sukobljavanja, preživio svoju smrt. Prava je revolucija ono što je taj savez postigao posljednjih godina na području suradnje i određene intimnosti s Rusijom, a nadajmo se da plodove toga velikoga posla kriza na Kosovu neće odnijeti sa sobom ako NATO vojno posreduje iako se Rusija bude opirala. Time bi NATO mnogo izgubio, a i Rusija. Prije samo deset godina ministar vanjskih poslova tadašnjega Sovjetskoga Saveza Eduard Ševardnadze, prigodom posjeta Bruxellesu, zatražio je sastanak s glavnim tajnikom Atlantskoga saveza. Saveznici su smatrali da nije prikladno da ga Manfred Woerner primi u svojem službenom uredu, pa ga je ovaj pozvao u svoju kuću. A Rusi danas imaju vlastiti ured u samome sjedištu NATO-a i sudjeluju, kao i ostale države, na radnim sastancima, a da i ne pričamo o zajedničkim ophodnjama s NATO-ovim vojnicima u Bosni. A u nužnicima u sjedištu Atlantskog saveza nema više natpisa 'Pazite što govorite! Neprijatelj prisluškuje'. Nema više neprijatelja. Rusija je posljednjih godina podizala mnogo buke zbog proširenja na njezine bivše saveznice iz Varšavskog ugovora. Osjeća li se poniženom ili smatra, kao i Gorbačov, da Zapad, osobito SAD i Njemačka, žele geopolitičke prednosti na štetu Rusije? Zapravo, cilj sve te buke nije, a nije ni bio, sprječavanje toga proširenja, nego sprječavanje nekih drugih proširenja, i mogućnosti da u NATO uđu i teritoriji koji su nekada pripadali Sovjetskom Savezu. A to je i dalje otvorena tema. Još mnogo toga treba napraviti jer, suočeni s tom novom slobodom, kao što je Geremek nedavno rekao u Madridu, 'sada moramo izmišljati nešto novo'. Jer NATO, kao i cijela Europa, a i Rusija, još traži svoju budućnost", piše Andres Ortega.