FR-L'EXPRESS 11.3.DRŽAVE I NARODI

FRANCUSKA L'EXPRESS 11. III. 1999. Pravo na državu "Ako OVK bude zadovoljan rješenjem, a Milošević ga ne uspije odgoditi, Kosovo će u sklopu Srbije dobiti 'visok stupanj samouprave' koju će jamčiti NATO-ove postrojbe. Tako ćemo zacijelo imati još jedan primjer rješenja koje međunarodna zajednica primjenjuje kada se dva naroda sukobljuju oko istog područja. Kao u Bosni, Izraelu, Novoj Kaledoniji, ne dopušta se mijenjanje granica (njihovo pomicanje i stvaranje novih država), ali se nezadovoljnicima priznaje postojanje u zajednici i osiguravaju neke mjere sigurnosti. Kada je riječ o braniteljima sadašnjih granica, oni neće sve izgubiti. Ova vrst nagodbe, umjesto da podijeli područje, rastapa državu, a vlast nekima ušteđuje muku progona i nemilosti. Nastoji se izbjeći reorganizacija područja, a prednost se daje humanitarnim rješenjima: prekidu nasilja, povratku normalnom životu... a, kada - kao u Bosni - rat načini golemu štetu, u sporazume se, kroz pravo na povratak, unosi volja za uspostavom prijašnjeg zajedničkog života. No čemu vodi neprihvaćanje simptoma zla? Ovi sporazumi nisu sporazumi između neprijateljskih strana, već nametnuti sporazumi. Stoga njihova provedba na neodređeno vrijeme zavisi od budnosti treće strane. U Izraelu SAD daje savjete državi i protudržavi. U bivšoj Jugoslaviji NATO čini pritisak na više protivnika. Da bi ta 'primirja identiteta', kako kaže Bertrand Badie ('Svijet bez suverenosti', Fayard, 1999.) imala i najmanje izglede da se održe, vlast koja je u mogućnosti da utječe i da plati, trebala bi se zanimati za područje. Umjesto toga, pušta se na volju odnosu snaga, kao u Africi. Nametnut zaštitni mir preskup je da bi postao općim. No najgore je što se način razmišljanja na licu mjesta još neće promijeniti tako brzo: nezadovoljstvo i dalje muči sudionike; u nestabilnim prilikama ono bi moglo prerasti u ono što Mađar Istvan Bibo zove 'bijeda malih naroda' koja je uvijek spremna za napad jer je prepuštena na milost velikima. (...) Iznenađuje da Zapad drugima uskraćuje mogućnosti koje je sam imao, napose mogućnost da naslijeđeni identitet, provedbom suverenosti, razvije u otvoren politički identitet. Takvo poricanje prava na državu onih koji je imaju, otkriva bolest suvremenog doba: sve veće nepovjerenje prema državi, čije represivne mogućnosti više ne poznajemo, izvoru naše nesposobnosti da djelujemo, našeg straha od odlučivanja koji je prikriven višekulturnim snovima. Kao što pokazuje Alain Finkielkraut ('Nezahvalnost', Gallimard, 1999.), Sarajevo smo zamišljali kao 'višeetnički raj' na temelju projekcije, zanemarujući, uime popularnog miješanja, tamošnju stvarnost, kao i temeljni zahtjev za političkom udomaćenosti", piše Paul Thibaud u rubrici 'Ljetopis'.