IT LA REPUBBLICA 9.III.-EU VLADAJUĆE LJEVICE

ITALIJA LA REPUBBLICA 9. III. 1999. Europski socijalisti - gorko buđenje "Neki reformatori koji sebe drže lijevim centrom likuju: osim u Španjolskoj i Irskoj, kažu, vlade Europske unije vode političari s ljevice. Rado se zaboravljaju činjenice koje proturiječe toj tvrdnji. Tko vlada u francuskom cohabitationu? Do koje je točke austrijske 'velika koalicija' lijeva? I kako gledati nizozemsku vladu, sastavljenu od socijaldemokrata i desnih liberala? Što točno znači 'ljevica' u Belgiji koja je na putu prema dezintegraciji? I koliko su lijevi podržavatelji Cossige u Italiji? Zapravo, čini se da europsko izborno tijelo ne zna koga podržavati. U stvarnosti vlada neodlučnost. Činjenično, međutim, imena koja danas zaokupljaju maštu nisu više Margaret Thatcher ili Helmut Kohl, niti Jacques Chirac. Tony Blair još je politička diva, kao što su to D'Alema i Veltroni, Schroder i Lafontaine, čak i Jospin i Strauss-Kahn. Novi bi impulsi trebali doći od 'trećeg puta', odnosno s 'neue Mitte'. No predstavnici vlada suočeni su s teškim problemima, koji su i klasični problemi socijaldemokracije. Prvi je sukob između teorijskog internacionalizma i praktičnog i narodnjačkog nacionalizma. Europa, u prvim tjednima iskustva eura, za to je gotovo klasičan primjer. Pa i ostavljajući po strani eksplozivna pitanja kao što su Gibraltar (uz ono, izvan EU-a, Grčke i Turske), rasprava o Agendi 2000 pokazala je duboke razlike. Ako talijanski predsjednik vlade piše kancelaru Schroederu, ili ako se francuski ministar poljoprivrede obraća svom njemačkom kolegi, činjenica da se uzajamno mogu zvati 'drugovima' (što između ostaloga vjerojatno izbjegavaju činiti) uopće ih ne približava nekom sporazumu. Za britanskoga predsjednika vlade ne postoji treći put za rješavanje problema u zemlji. Ustrajavanje španjolskog predsjednika vlade na nastavljanju Zajedničkog fonda nema ništa s njegovim uvjerenjima desnog centra: bilo koji čelnik španjolske vlade išao bi istim pravcem. I već je postalo jasno da pripadnost istoj političkoj 'obitelji' nije od velike pomoći za rješavanje tih problema. Ništa drukčije od svojih konzervativnih kolega, vlade lijevih centara doći će do sporazumu samo na tuđi račun, posebice na onaj zemalja aspiranata na članstvo iz srednje i istočne Europe. Unutarnja pitanja nisu ništa manje teška. Sada kad europska utopija počinje gubiti svoj čar, vlade uviđaju da će se morati suočiti s problemom zaposlenosti u svojim zemljama. Neće im pomoći Središnja europska banka, niti 'sporazum o zapošljavanju', koji neće proizvesti niti jedno radno mjetso. Tako se vlade ponovno nalaze pred uobičajenim problemima. Tony Blair preporučuje američki put, s fleksibilnim tržištem rada i poticajima poduzetništvu, dok ministar Lafontaine naginje tradicionalnim rješenjima, kao što je stimuliranje potražnje i određeni stupanj preraspodjele. Oba ta stajališta imaju protivnike bilo unutar vlastitih vlada, bilo u inozemstvu, i baš ne pridonose tome da se dobije neka jasna ideja što su ljevice na vlasti spremne učiniti. Znači da se ništa nije promijenilo? Jesu li novi centar, ili treći put, samo obmane? Je li milanski susret čelnika novih vlada bio tek prigoda da se izgovori još praznih riječi? Takav bi pristup bio pogrešno tumačenje onoga što se danas događa u Europi. Ljevice na vlasti suočavaju se s istim problemima s kojima su se prethodno suočavale desnice. U stvarnosti je teško odrediti razliku između Aznarova 'novog centra' u Španjolskoj i Schroedera u Njemačkoj. Došlo je, međutim, do promjene dominantnog stanja duha među europskim biračkim tijelom. Čisti kapitalizam nije više popularan kao što je bio osamdesetih godina i početkom devedesetih. Ljudi žele novu slobodu tržišta, mogućnost izbora; no žele i biti sigurni da cijena koju za to treba platiti neće biti previsoka u smislu solidarnosti i društvene kohezije. Ono što traže je način da se podudare konkurentnost na globalnim tržištima i kohezija društvenih zajednica. Stanje duha se izmijenilo. Neoliberalistički val iz osamdesetih godina pripada prošlosti. To je razlog zašto je značajna manjina promijenila svoje izborne preferencije, i glasa za stranke lijevog centra. No te stranke, premda su uvidjele to promijenjeno ozračje, još nisu našle novi put. Zasad je promjena ostala, više nego u političkoj stvarnosti, na razini javnih odnosa. Primjerice, ključno pitanje poreza (tko plaća, koliko, na koji način i s kojim javnim ciljevima) današnja ljevica hrabro zaobilazi. Isto tako, jednostavno izbjegavamo raspravljati o stvarnim problemima društava koja pokušavaju naći način za poticanje stvaranja bogatstva, istovremeno priznavajući javne potrebe. Zato, zasad, vladajuće ljevice razočaravaju. Ako su i zabilježile raširenu želju za promjenom, do sada je nisu uspjele prevesti u stvarnost. Možda nije u modi misliti da bi fikcija mogla biti dovoljna. Ponekad se dobiva osjećaj da svi živimo u jednom virtualnom svijetu, prije svega u prostoru financijskih tržišta koja su tako određujuća za naša živote. No moglo bi se dogoditi da će jedna nova politka 'stabilnosti i rasta', stvaranja bogatstva i društvene kohezije, negdje biti provedena - možda od nekoga tko nije danas na vlasti", piše Ralf Dahrendorf