US 8. III. IHT VAŽNOST RUSIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. III. 1999. Rusija je važna, pa tako 'strateško strpljenje' nije dovoljno "Ne baš davno držalo se da je rusko zdravlje prijeko potrebno za svjetsku stabilnost. Zatim su ruske nevolje otišle s lošega na lošije, a ostatak svijeta jedva da je to zapažao. Sada neki u Washingtonu sugeriraju da možda Rusija na posljetku i nije toliko važna", piše Fred Hiatt. "Mnogi ruski političari sigurno vjeruju da su ih Sjedinjene Države otpisale. (Većina ostalih vjeruje da ih Sjedinjene Države žele uništiti.) Kad je predsjednik Bill Clinton pokrenuo akciju Pustinjska lisica uoči postupka opoziva, republikanci u Kongresu nanjušili su jednu prijevaru, a Rusi drugu. Napad je pokrenut večer uoči sazvanog glasovanja u Dumi o STARTU-2. Američka vojna akcija osudila je to glasovanje na propast. Da je g. Clintonu zaista bilo stalo do naših odnosa s Rusijom, zaključili su mnogi Rusi, on bi odgodio svoju bombašku kampanju. Ne sumnjaju samo Rusi da je Clintonova vlada digla ruke od Rusije. 'Američko-ruski odnosi prošli su u posljednjih osam godina put od 'strateškog partnerstva', izjavio je nedavno republikanski senator Dick Lugar, 'preko pragmatičnog, zatim do odnosa dobroćudnog zanemarivanja, sve do onog koji naginje prema zloćudnom zanemarivanju.' Vladini dužnosnici hrane tu percepciju kad zagovaraju, riječima zamjenika ministrice vanjskih poslova Strobea Talbotta, politiku 'strateškog strpljenja i ustrajnosti'. Zapravo, većina vladinih dužnosnika nije zaključilo da Rusija nije važna. Oni još vjeruju, kao što je i g. Talbott rekao, da su 'ulozi, za nas, golemi'. Oni samo nisu sigurni što im je činiti. Kako je ruska postkomunistička tranzicija počela zastajkivati, ta je zemlja izgubila dobar dio svog utjecaja na svijet, barem onog pozitivnog. Njezino gospodarstvo sad čini oko 1% svjetskog ukupnog proizvoda. Rusija ostaje najveća zemlja svijeta, no teritorij prestaje biti ključni pokazatelj moći. Ona drži goleme zalihe nafte i mineralnog bogatstva, no u globalnom gospodarstvu koje se sve više temelji na znanju i tehnologiji, to, također, ima sve manju vrijednost. Stanovništvo od 150 milijuna ljudi previše je siromašno da bi, kao potrošačko tržište, privuklo veći broj kompanija. A usprkos visokom stupnju obrazovanja, njegova vrijednost kao banka rada potamnjena je kriminalom, nepouzdanim zakonima i porezima koji odvraćaju većinu inozemnih kompanija. Tako je mogući ruski utjecaj većinom negativan. Ona može zastrašiti svijet zanemarenim nuklearnim oružjem, istrošenim računalima za ispaljivanje raketa, izvozom kriminala i onečišćenja i zaraznih bolesti. Američka se politika kao rezultat toga razvija na dva načina. Većina pomoći usmjerena je na odvraćanje lošeg, a ne promicanje dobrog. Tri četvrtine američkih dolara za pomoć, izjavila je ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright, 'posvećeni su programima koji smanjuju prijetnju od nuklearnog rata i opasnost da će oružje masovnog uništenja pasti u krive ruke'. A kako se Rusija premjestila 'iz srži međunarodnog sustava na njegov rub', da navedem riječi Michaela McFaula iz ustanove Carnegie Endowment, ona se također premjestila na rub američke vanjske politike. Okrećući se jednom pitanju za drugim - Kosovo, Irak, Iran, proširenje NATO-a, antiraketna obrana - vladina poruka glasi da Rusija nije dovoljno važna da izbaci iz kolosijeka američku politiku. Isključena iz američke politike, Rusija zatim još više ističe svoju ulogu kvaritelja: šaljući opasnu tehnologiju Iranu, ohrabrujući srpsku agresiju, bockajući Sjedinjene Države kad god je moguće. I tako su se dvije zemlje našle u nezdravom silaznom ciklusu, jako daleko od strateškog partnerstva zamišljenog na početku desetljeća. To je, trebalo bi naglasiti, uglavnom ruska pogrješka. Dok ona ne postavi svoje reforme na noge, njezin će se utjecaj nastaviti smanjivati. Vanjska politika koja ugađa ruskoj nostalgiji i građenju kula u zraku, kao što su Sjedinjene Države učinile s korištenjem summita za međunarodne pregovore i preranim proširenjem skupine sedmorice, ne može promijeniti stvarnost. Vjerojatnije je, zapravo, da će takva politika odgoditi reformu, uvjeravajući Rusiju da se normalna pravila na nju ne odnose. Pa ipak, 'strateško strpljenje' nije dovoljno. Rusija jest važna. Zauzme li svoje mjesto kao demokratska zemlja sa slobodnim tržištem, povlačeći svoje susjede u istom smjeru snagom uspješnog primjera, nastat će jedna vrst svijeta. Ako ona prsne ili postane neprijateljska, svijet će biti veoma različit i daleko opasniji. To shvaćanje motivira one koji i dalje traže američku politiku koja će se obraćati ruskim mogućnostima a ne samo njezinim patološkim značajkama. Američko-ruski odnosi trebaju 'nov i dramatično eksponiran program', kaže g. Lugar. On predlaže američko obvezivanje na pomaganje Rusiji u stvaranju 10.000 magistara u području upravljanja poslovanjem i 10.000 ovlaštenih računovođa. Neki američki dužnosnici traže načine da balističku raketnu obranu, u ovom trenutku jedan od najvećih problema u odnosu, pretvore u nešto pozitivno predlaganjem kooperativnog pothvata. A mnogi specijalisti za nadzor oružja i dalje zahtijevaju unilateralne korake Amerike s ciljem smanjenja nuklearnog arsenala i njegova micanja iz stanja pripravnosti. To bi Rusiju moglo ohrabriti da slijedi taj primjer. Neki kažu da sve to mora čekati dok potrošeni Boris Jeljcin i američka vlada, koju se poistovjećuje s propalom politikom, ne odu s pozornice. No dvije godine u modernoj ruskoj povijesti dugo je vrijeme. Sljedeća američka vlada mogla bi se naći pred čak još manje privlačnim mogućnostima nego što su ove koje su nam danas na raspolaganju."