Š 8.III.NZZ: RUSKA KRIZA-ZARAZNE BOLESTI

Društvena skrb ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 8. III. 1999. Povratak pjegavog tifusa u Rusiju "Pet desetljeća nakon posljednje velike epidemije, pjegavi tifus ponovno se 1997. pojavio u Rusiji. Proteklih su se godina na području bivšeg Sovjetskog Saveza ponovno pojavile brojne opasne zarazne bolesti koje su smatrane nestalima. Uzroci njihova povratka politička su, gospodarska i socijalna kriza i, djelomično, katastrofalni higijenski uvjeti. Prvo su se pacijenti počeli žaliti na snažne glavobolje, potom su dobili groznicu, počeli nesuvislo govoriti, postali su nemirni i agresivni. Bolničke njegovatelje takvo ponašanje nije začudilo jer su bolesnici u psihijatrijskoj ustanovi na vratima Moskve bili kronično bolesni, a njihovo se duševno stanje katkad mijenjalo iz dana u dan. No, kad su pacijenti dobili groznicu te kad su se po čitavu tijelu počele stvarati crvene mrlje, osoblje je shvatilo da je posrijedi nešto drugo, a ne 'normalno' duhovna smetnja. Jedna stara bolnička sestra ispravno je pretpostavila da je posrijedi pjegavi tifus. Pet desetljeća nakon posljednjeg velike epidemije, pjegavi tifus ponovno se pojavio u Rusiji u prosincu 1997. g. U roku od tri tjedna oboljelo je 27 osoba. Pjegavi tifus (...) izazivaju riketizije, bakteroidni organizmi koje mogu prenositi samo uši. Izbijanje bolesti u psihijatrijskoj bolnici lako je objasniti: nekoliko tjedana nije bilo grijanja. Kako se ne bi smrzli, pacijenti su noću spavali u odjeći, pokrivajući se svime što štiti od hladnoće. Budući da nije bilo ni tople vode, nije bilo moguće prati posteljinu ni odjeću. Uši su iskoristili uvjete koji su za njih bili nalik pravom raju i počele se brzo razmnožavati. Uši su preuzele riketizije od pacijenta, kod kojeg je nedostatna prehrana reaktivirala nekadašnji pjegavi tifus, i u roku od nekoliko dana počeo se okretati infektivni vrtuljak uzročnik-uš-čovjek. Ta je mala epidemija tek nagovještaj onoga što treba očekivati u Rusiji bude li sadašnja gospodarska kriza nastavljena te ne bude li više moguće opskrbljivati bolnice, staračke domove, zatvore i unajmljene stanove toplinom iz toplane ili gorivom. Bukne li pjegavi tifus ponovno na nekom mjestu i ne budu li provedene sustavne mjere za njegovo suzbijanje, ta bi se bolest zbog potpunog nedostatka imuniteta mogla brzo proširiti među stanovništvom. Dok je pjegavi tifus još bio prava pošast u Rusiji, ljudi su se većinom zarazili još u djetinjstvu, razvijajući nakon preboljene bolesti doživotni imunitet. Tako je epidemija zaustavljena prirodnim putem, što danas više nije aktualno. Povratak pjegavog tifusa simptom je lošeg stanja u epidemiološkoj medicini, koje je u Rusiji i Zajednici Nezavisnih Država nastalo tijekom proteklih osam godina. U razdoblju od 1991. opasnu je renesansu doživjelo oko desetak opasnih zaraznih bolesti. Od hripavca do dječje paralize te od tifusa do tuberkuloze zarazne su dječje i bolesti odraslih u usponu. Pritom valja napomenuti da put ponovnom širenju pošasti, koje su smatrane davno zaboravljenima, uvijek utiru politički, gospodarski i socijalni uzroci. Povratak difterije u Ukrajinu idealni je primjer koji potkrepljuje tu ocjenu. Sustavnim cijepljenjem sve male djece učestalost zadavice smanjena je sa 40 slučajeva na 100 tisuća djece godišnje na 0,08 slučaj 1975. godine. Ta je brojka odgovarala mjerilu u zapadnoj Europi. No, nakon raspada Sovjetskog Saveza stanje se dramatično promijenilo. Strašna bolest počela se vraćati, prvo sporim a potom veoma brzim tempom. Od 109 slučajeva 1990. brojka oboljelih narasla je sljedeće godine na 1103, potom na 1593 da bi se 1993. udvostručila na oko 3000. Tek kada je od zadavice umrlo već 200 osoba, zdravstvene vlasti u Kijevu zazvonile su na uzbunu. Uz vremensku odgodu difterija se ponovno pojavila i u ostalim istočnoeuropskim zemljama. Kao i u Ukrajini, zadavica se prvo pojavila u gusto naseljenim područjima da bi se potom proširila na okolna sela. Budući da je na selu medicinska infrastruktura bila lošija nego u gradovima, smrtni je ishod bio i nadproporcionalno čest. Učestalost novih slučajeva difterije smanjena je tek otkad je uz zapadnu pomoć provedeno masovno cijepljenje. Krajem 1998. epidemiološko-medicinski važan mjerni broj godišnjih novih oboljenja po 100 tisuća osoba ponovno je spao na 30 - dakle, na istu brojku koja je ostvarena prije 60 godina u borbi protiv difterije. Neprincipijelni savez, sačinjen od medicinskih, političkih i gospodarskih čimbenika, pobrinuo se da se difterija brzo proširi u svim pravcima po čitavom teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza. Budući da je bolest praktički smatrana istrjebljenom, brojni liječnici brkali su tegobe svojih pacijenata s onima banalne upale grla. Stoga su pacijenti liječeni sa zakašnjenjem te su u međuvremenu zarazili i druge osobe. Osim toga, zdravstvene vlasti nisu u početnoj fazi provele masovno cijepljenje stanovništva. Vladala je oskudica cjepiva, a novca za kupovinu na Zapadu nije bilo. Stoga su skromne zalihe cjepiva upotrijebljene jedino za zaštitu vojnika, učitelja i medicinskog osoblja. Zdravstvene opasnosti sasvim druge vrste prijete stanovništvu od onečišćene vode za piće. Javni vodovod i odvodni kanali brojnih gradova podjednako su zapušteni kao i opustjela industrijska postrojenja. Primjerice, nedavno je na industrijskom području bazena rijeke Don onečišćeno 600 tisuća kubičnih metara vode za piće. Posljedica je bila epidemija griže, koja je dosegnula dosad nezapamćene razmjere. U veljači prošle godine u glavnom gradu Tadžikistana Dušanabeu gotovo 30 tisuća ljudi oboljelo je od tifusa - također bolesti, koju je prouzročila voda za piće, onečišćena fekalijama. To vrijedi i za koleru, zaraznu žuticu i dječju paralizu koje se ponovno pojavljuju svuda - na potezu od Albanije do Uzbekistana. Te je zaraze moguće spriječiti masovnim cijepljenjem, ali tko će platiti tu mjeru kada javno zdravstvo nije jedini sustav koji pati od financijske neishranjenosti? Epidemiološko-medicinski horror-scenarij upotpunjuje bolest koja je najsnažniji pokazatelj gospodarske i socijalne propasti: riječ je o tuberkulozi. Osim siromaštva, nezaposlenosti, alkoholizma, a odnedavno i AIDS-a - čimbenika koji svuda na svijetu utiru put sušici - postoji epidemiološka specifičnost, karakteristična za Rusiju - riječ je o zatvorskoj tuberkulozi. Od akutne tuberkuloze oboljelo je 120 tisuća zatvorenika, izvijestilo je nedavno nakon posjeta ruskim zatvorima povjerenstvo, sastavljeno od znanstvenika newyorškog Public Health Research Insitute (Istraživački institut za zdravlje građana - op. prev.) i liječnika humanitarne organizacije Liječnici bez granica. Oko šestine oboljelih zaraženo je takozvanim višestruko rezistentnim bacilima tuberkuloze, protiv kojih se veoma teško boriti čak i u optimalnim medicinskim uvjetima. Uzrok te epidemije je kriza u kojoj se već godinama nalazi ruski kazneno-pravni sustav. Zatvori su puni većinom mladih prijestupnika. Zatvorenici žive na malom prostoru, ćelije uglavnom nisu dovoljno prozračene, a jelo je teško dostižan cilj. Često se kod zatočenika javljaju ozbiljne zdravstvene smetnje, prouzročene alkoholizmom, konzumiranjem droga ili zarazom HIV-OM. Osim toga, u zatvorima nedostaje medicinska oprema za dijagnosticiranje tuberkuloze u njezinu početnom stadiju. Ruski zatvori ne zgušnjavaju samo socijalne i gospodarske probleme društva na pragu sloma već istodobno u odgovarajućoj mjeri koncentriraju i sve faktore rizika za širenje tuberkuloze - od zaraze do razvijanja rezistentnosti: 40 je puta vjerojatnije da će od tuberkuloze oboljeti zatvorenik nego osoba koja se nalazi na slobodi", napominje na kraju članka Hermann Feldmeier, profesor tropske medicine na Slobodnom sveučilištu u Berlinu.