NJEMAČKA 6. III. TAZ: TKO UISTINU IMA GLAVNU RIJEČ U BOSNI?

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 6. III. 1999. Mir umjesto demokracije "Smjena predsjednika bosanskih Srba Nikole Poplašena odlično osvjetljava načelnu pogrešku u gradnji međunarodne politike prema Balkanu. Naime, taj potez postao je nužan samo zato što prethodno nije jasno određeno tko zapravo ima glavnu riječ u poslijeratnoj Bosni. Članice kontaktne skupine, koje su 1995. prisilile zaraćene strane da potpišu Daytonski mirovni sporazum, tada su izbjegle odgovor na pitanje je li Bosna međunarodni protektorat ili demokratska, suverena država. Stoga je Bosna postala i jedno i drugo. Pritom su međunarodni pomagači u obnovi Bosne, smješteni u Sarajevu i Banjoj Luci, trebali znati da s nacionalističkim političarima poput Poplašena nije moguće surađivati u cilju stvaranja mira i pomirenja. Napokon, Poplašen nikada nije krio da je i danas ponosan na ratna djela koja je počinio na dužnosti zapovjednika jedne ozloglašene četničke postrojbe. Nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti, u prosincu prošle godine, Poplašen je međunarodnim pomagačima pri obnovi samo stvarao probleme: sprječavao je na sve moguće načine vladu pomirljivog socijaldemokrata Milorada Dodika, kojega je Zapad podupirao, i javno se protivio povratku nesrpskih izbjeglica na područje srpske republike. Usprkos tome, prošle je jeseni Carlos Westendorp, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Sarajevu, priznao izbor bivšeg četnika na predsjedničku dužnost. Doduše, Westendorp vjerojatno nije ni mogao drugačije, budući da je po Daytonskom sporazumu i srpska polovina Bosne demokratska. Budući da su Poplašen i njegova ultranacionalistička Srpska radikalna stranka prošle jeseni osvojili najveći broj glasova na izborima u republici srpskoj, koji su održani pod međunarodnim nadzorom i potom proglašeni poštenima, nepriznavanje Poplašena bilo bi isto što i državni udar. No, taj argument potiskuje iz vida činjenicu da danas u republici srpskoj živi samo 30 posto svih bosanskih Srba. Deset posto Srba više voli zajednički život s Bosancima muslimanske i hrvatske nacionalnosti u federaciji dok je preostalih 60 posto već za vrijeme rata bilo protiv vodstva bosanskih Srba, ali su pobjegli. U takvim okolnostima, nije moguće ostvariti demokraciju koja zaslužuje taj naziv. Carlos Westendorp ima pravo: Bosni je danas potrebniji mir nego vladavina naroda", zaključuje Ruediger Rossig.