NJ 25. II. SZ:SAMOODREĐENJE-IDOL PROŠLOSTI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. II. 1999. Što je narod? "Postoje ideje koje su tako uvriježene da ih drže prirodnom danošću. Stoga su imune na svaku povijesnu kritiku. Jedna od njih nesumnjivo je i ideja o pravu naroda na samoodređenje. Posrijedi je pravo, proisteklo navodno iz posebne kulturne, etničke i povijesne posebnosti koja je navodno jedinstvena pa zato svaki narod razlikuje od svih ostalih. No, ta ideja, čije izvorište često smještaju u mitsku dubinu pretpovijesnoga doba, zapravo je vrlo mlada. Štoviše, ideja o pravu naroda na samoodređenje započela je svoj pobjedonosni pohod kao propagandistički borbeni pojam koji je pomogao Francuskoj revoluciji, ugroženoj europskim odnosima snaga, da uspješno obrani stečene položaje, ali i da preuzme inicijativu za dobra dva desetljeća. No, spomenuta ideja odavno se odvojila od toga povijesnoga konteksta, gradeći još i danas aktualnu globalnu karijeru. Ona je vjerojatno najdalekosežnije promidžbeno lukavstvo, uspješnije čak i od bitno starijeg izuma istočnog grijeha, koji je svojim djelovanjem ograničen na kršćanski kulturni krug, a poslužio je kao shema za spomenuto samoodređenje. No, dok su Francuska revolucija, a osobito njezin izvršitelj i pobjednik Napoleon, pravo na samoodređenje uvijek podređivali realpolitičkoj računici - naime, Napoleon je zbog priželjkivanoga pomirenja s Rusijom mudro izbjegavao dati Poljskoj neovisnost - ta je ideja pala na vrlo plodno tlo upravo u Pruskoj koju je Napoleon porazio i ponizio. Takav razvoj događaja bio je to zagonetniji što je upravo ta država bila skrpana od velikoga broja kulturno i socijalno vrlo heterogenih dijelova, koje je na okupu držala samo željezna uprava njezinih vladara. Ta činjenica objašnjava zašto je pruska sila, koju je uzdigao Friedrich II., bila više izazov nego politička stvarnost. Ta je iluzija raspršena slomom Pruske 1806. No, upravo tada, u trenutku potpune propasti, revolucionarno- propagandistička ideja o pravu na samoodređenje, izvedena iz francuskog uzora, pridobila je svoje pristaše. Stopila se s idealističkom filozofijom i postala gorivom unutrašnjih reforma koje su slijedile cilj opsežne obnove i osuvremenjivanja pruske države. S druge je strane pravo na samoodređenje, kao ideološki borbeni pojam, služilo za mobilizaciju otpora protiv francuskih tlačitelja. No, razmjerno zapinjanju reforma, ta se ideja brzo emancipirala u odnosu na svoju realpolitičku ili reformsko-političku pozadinu, donijevši na svijet bijesan, zapjenjeni nacionalizam, u ulozi čijeg se rapsoda istaknuo pruski pjesnik Kleist. Taj patos moralne bezobzirnosti, popraćen kroničnim realpolitičkim neznanjem, bio je i ostao sastavni dio i obilježje nacionalizma koji je proizišao iz ideje o samoodređenju i na ovim je područjima više od stotinu godina lutao u potrazi za subjektom - nacijom. Revolucija iz 1848., koja je tu potragu nasilno željela privesti sretnome završetku, propala je zato što je pokušala ostvariti previše toga odjednom, posve pogrešno tumačeći stvarnost. No, paradoksalna je pojedinost da je upravo zahvaljujući tom neuspjehu ideja o pravu naroda na samoodređenje uspješno promicana: zahtjev za stvaranjem slobodne nacije i za zaokruživanjem vlastitoga državnog teritorija na račun susjeda napredovao je u status političke modne ludosti 19. stoljeća. Status njezina najuspješnijega promicatelja uživao je Napoleon III. prije no što je ironijom sudbine i sam pao kao žrtva vlastite politike prema nacionalnostima. Bismarckovo carstvo iz 1871. pružilo je Nijemcima tek realpolitički surogat u funkciji ispunjenja njihova sna koji su od tzv. 'oslobodilačkih napoleonskih ratova' slijedili u potrazi za vlastitim narodom. Manji narodi istočne i jugoistočne Europe morali su čekati čak završetak Prvoga svjetskog rata da im se ispune iluzije koje im je obećavala ideja o samoodređenju. No, tako žarko priželjkivana sreća nije dugo trajala, a potom su se na najstrašniji mogući način obistinile proročanske riječi, koje je češki nacionalist Jan Palacky 1848. doviknuo velikonjemačkim revolucionarima. Upozoravajući na već tada aktualnu rusku prijetnju, napomenuo je sljedeće: 'Uistinu, da austrijsko carstvo već odavno nije postojalo, trebalo bi se požuriti i stvoriti ga u interesu Europe, u interesu čovječnosti'. 'Multinacionalne države' poput nekadašnje dunavske monarhije bile su za ideju o pravu na samoodređenje oduvijek anatema. Njezina je pobjeda dokrajčila narode. Posljedice toga procesa obilježile su ovo stoljeće na strašan način. Zapadni Europljani izvukli su neke pouke iz tih događaja, koje sada pokušavaju pretočiti u djelo europskim ujedinjenjem. No, to nimalo ne mijenja činjenicu da u neposrednom susjedstvu EU-a još i danas traju krvavi sukobi, obilježeni jednim idolom - pravom naroda na samoodređenje. Kobna je pojedinost da je upravo njemačka politika, ponesena ponovnim ujedinjenjem Njemačke, ostvarenim mirnim putem, odlučujuće pripomogla tome procesu. Međunarodnopravno priznanje Slovenije i Hrvatske, koje je tada izborio tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Genscher, nije riješilo nego je zaoštrilo aktualnu krizu na Balkanu jer je dalo novi poticaj povijesno zastarjeloj i poviješću 20. stoljeća kompromitiranoj ideji o pravu na samoodređenje. To se danas osvećuje na Kosovu, a sutra možda negdje drugdje u jugoistočnoj Europi, jer se tamošnji politički zemljopis nigdje ne podudara s etničkim zemljopisom. Ono što vrijedi za tu regiju, vrijedi i za druge, udaljenije od nas - poput Bliskog istoka ili srednjoazijskih država, nekada u sastavu Sovjetskog Saveza. Bukne li na tim područjima ideja o pravu na samoodređenje kao što je buknula na Balkanu, svijet će se pretvoriti u vještičji kotao, kojemu su današnji kurdski nemiri tek nagovještaj. Dakle, trajno prihvatljivo, politički razumno rješenje ne može biti međunarodnopravno priznanje prava svih tih etniciteta na samoodređenje već u najboljem slučaju ostvarivanje njihove relativne političke i kulturne autonomije u postojećim političkim granicama. No, to pretpostavlja spoznaju koju - kao što sada pokazuje konferencija o Kosovu - ne može priznati nijedna sukobljena strana jer bi je u njezinu vlastitom bloku smjesta proglasili slabošću", smatra Johannes Willms.