NJ 24.II.SZ: JEDINO RJEŠENJE-AUTONOMIJA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 24. II. 1999. Zar Kosovo poznaje samo još gubitnike? "U teškom natezanju u Rambouilletu jedno je pitanje uvijek određivalo pregovore: tko će biti pobjednik, a tko gubitnik u borbi za Kosovo? Srbi i Albanci pretvorili su ga u pitanje života i smrti, boreći se ogorčeno za potpunu pobjedu. No, jasno je da ne mogu baš svi pobijediti. Jasno je i da u borbi za Kosovo svi mogu izgubiti: i Srbi i Albanci i međunarodna zajednica koja je skupila snage i uplela se u sukob. Prvo o Albancima: njihov je cilj od kojega ne odustaju ni pedlja neovisnost. Zahtjev izvode iz svoje brojčane zastupljenosti na Kosovu, gdje čine 90 posto od ukupno dva milijuna stanovnika. No, Albanci se ponajprije pozivaju na pretrpljenu nepravdu. Srbi su ih tlačili deset godina, otkad im je središnja vlast u Beogradu oduzela autonomiju koju im je dao Tito. Država je vladala silom, policija je smišljenom samovoljom širila strah i užas. Takvi su postupci kuluminirali masovnim etničkim progonom i pokoljima. No, opisani danak u krvi zaslijepio je Albance koji pod vodstvom sumnjive oslobodilačke vojske OVK-a više ne vide da iz pretrpljene nepravde nije moguće izvesti zahtjev za subjektivnom pravdom. Jasan pogled na političku, etničku i vojnu raspršenost pokazuje da iz nje nije moguće izvući ništa više od međunarodno osigurane autonomije. I bjesomučni postupci Srba na Kosovu proizlaze iz iracionalnog stajališta. Mitsko uzdizanje Kosova - u kolijevku srpstva, mjesto junačkog poraza u bukobu s Turcima 1389. i pravoslavnih manastira - zastire stvarnost. Naime, svi srpski topovi zajedno ne mogu na dugi rok postići ništa u borbi s demografskom bombom Albanaca koji na Kosovu bilježe najveću stopu nataliteta u čitavoj Europi. Dakle, srpski tenkovi ne kreću prema realpolitički ostvarivom cilju već su angažirani u obrani jednog duševnog stanja. No, tko Kosovo želi spasiti za slavensku dušu kao 'srpski Jeruzalem', neće ga ipak moći uskratiti Albancima kao životni prostor. Pritom valja naglasiti da je u srpskom carstvu iracionalnost propisana odozgo. Slobodan Milošević koristi se mitologijom kao strašilom za svoj narod. Naime, narod ne smije vidjeti da sve što mu je on obećao odlazi u propast. Njegov projekt trebao je stvoriti veliku Srbiju, a na kraju krvavog desetljeća od njega je ostala samo mala i osiromašena Srbija. Bude li nakon bosanskih i hrvatskih područja naseljenih Srbima izgubljeno i matično Kosovo, i sam će Milošević morati strahovati za svoju neograničenu vlast. Međunarodna zajednica pokušala je premostiti jaz između albanskog zahtjeva za neovisnošću i srpskoga zahtjeva za vlašću, mudrim prijedlogom privremenog rješenja. Njegovi su gradivni elementi autonomija za Albance, teritorijalna cjelovitost za Beograd i jake međunarodne postrojbe kao jamstvo. Nitko neće moći prigovoriti Zapadu da je nastojao izbjeći odgovornost. Nitko ne može utvrditi nedostatno razumijevanje problema, ali ono je posvuda nailazilo samo na dvojbe. Pritom valja napomenuti da je Zapad riskirao jako mnogo: zaprijetio je NATO-ovim zračnim napadima i pretvorio svoju prijetnju u ispit vjerodostojnosti zapadnog obrambenog saveza. Istodobno se potajno nadao da je neće morati provesti u djelo. I Europljani su uložili velike nade u Rambouillet. Osokolili su se i preuzeli režiju pregovora u dvorcu. Na kraju su ih ipak u drugi plan potisnuli Amerikanci u vidu paketa energije zvanog Madeleine Albright. No, nastupom ministrice vanjskih poslova i SAD je stavio na kocku svoj ugled svjetskoga vatrogasca. Najbolje što je moćna Madeleine na kraju mogla reći bilo je da su Albanci spremni potpisati za dva tjedna. A Srbi?", podsjeća na kraju komentara Peter Muench.