A 16.II.PRESSE:MODEL J. TIROLA ZA KOSOVO

AUSTRIJA DIE PRESSE 16. II. 1999. Autonomija na određeno vrijeme - i što onda? Etapni plan za Kosovo "'Tri četvrtine mirovnog rješenja' ionako su već dogovorene, izjavio je britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook uoči početka pregovora. No u Rambouilletu odlučujuća je upravo posljednja četvrtina. Otvoreno je pitanje hoće li Kosovo ostati uutar jugoslavenske republike ili će - kada već ne može biti neovisno - postati bar trećom republikom u sastavu Savezne Republike Jugoslavije. Europljani su se sporazumjeli oko formule 'proširene autonomije', po kojoj bi Kosovo bar u sljedeće tri godine trebao ostati u sastavu Srbije. Ne kao republika već kao nešto što bi Albancima moglo biti prodano kao dragocjeniji a Srbima kao manje dragocjen status od republike. Paradoksalna je pojedinost da se Srbi i Albanci zapravo načelno slažu oko stvarnog statusa: naime, on bi trebao obuhvatiti tijela, utvrđena izborima i nalik na ona u pravoj državi, te skupštinu, predsjednika, ustavni sud, u djelokrugu Beograda trebala bi ostati samo vanjskopolitička i sigurnosnopolitička pitanja. Po prijedlogu kontaktne skupine trebala bi biti osnovana zasebna policija usklađena s etničkom strukturom stanovništva. Doduše, kosovskim je Albancima daleko važnije što će se dogoditi nakon dogovorenog trogodišnjeg razdoblja. Oni žele izboriti pravo da nakon tog razdoblja sami odlučuju o svojoj sudbini. Prihvate li mirovni plan kontaktne skupine, moraju se izboriti bar da u prijelaznom razdoblju bude uspostavljen protektorat te da sporazum nadziru međunarodne kopnene postrojbe. Ta je pak pilula teško probavljiva za Beograd. Posrednik EU Wolfgang Petritsch oslanja se na obećanje srpske strane: budući da već potpisuju privremeni sporazum, Srbi bi morali biti 'jako zainteresirani da on funkcionira'. Ako bi još samo tako mogli spriječiti neovisnost Kosova, moraju biti zainteresirani i za 'strogu provedbu' sporazuma - dakle, i za NATO-ove kopnene postrojbe i međunarodnog upravitelja, moćnog poput Carlosa Westendorpa u Sarajevu. Kao dobar diplomat, Petritsch špekulira da dvije strane govore ono što misle te da je Slobodanu Miloševiću uistinu stalo do Kosova. No, otkada je na vlasti Slobodan Milošević, logika srpske politike sasvim je drukčija: svrha etničkih sukoba u prvom je redu sprječavanje reforma i očuvanje vodeće vrhuške na vlasti. Milošević je problem, a ne rješenje, zaprijetio je James Rubin, glasnogovornik američkoga ministarstva vanjskih poslova. Stoga se Miloševiću nameće pomisao da bi uz pomoć kosovskog pitanja mogao pokazati da ga još trebaju. Kosovo će dobiti autonomiju mirnim putem, ali Milošević mora ostati najmoćnijim čovjekom u regiji - to je srpska politika. Predrag Simić s beogradskog instituta za međunarodnu politiku, jedan od vizionara srpske politike, smatra da je za Kosovo najbolji model Južnog Tirola, dakle jako opsežna autonomija. No, 'tu se krije i sljedeća poruka: tirolski je model skup. Nije pogodan za siromašne zemlje', kaže Simić. Svaki stanovnik Južnog Tirola stoji talijansku vladu 3000 dolara godišnje, ističe Simić. Postoji li težnja sličnoj autonomiji za Kosovo, treba je i platiti, naglašava on. Novac pak, po njegovim riječima, ne bi trebao biti isplaćen pod uvjetom da bude upotrijebljen isključivo za Kosovo. Beograd zahtijeva i ukidanje sankcija. Autonomija u zamjenu za novac koji će dobiti Milošević - to je, skraćeno, pogodba koju trenutno nudi Beograd. U Rambouilletu jugoslavenski Predsjednik ponovno ima ključnu ulogu. Vjerojatno mu neće naškoditi čak ni zračni udari u slučaju neuspjeha pregovora. Srpski oporbeni vođa Zoran Đinđić izjavljuje: 'Ako su zračni napadi zamišljeni jednostavno kao kazna za njegovu politiku, kao u slučaju Sadama Huseina, tada će ga samo ojačati'. Đinđić i srpska oporba drže da je važno što međunarodna zajednica uopće dobiva riječ u njihovoj zemlji - kada bi vojna intervencija služila tom cilju, bila bi uistinu ljekovita. Udari će pak biti pogrešna poruka ako razgovori u dvorcu Rambouillet propadnu zbog Albanaca a ne zbog Srba. Na albanskoj je strani u Rambouilletu radikalniji OVK nadvladao umjerene predstavnike. U odnosu prema OVK Zapad ni izdaleka ne raspolaže tako djelotvornim sredstvima pritiska kao u odnosu prema Miloševiću. Posrednik EU Petritsch upozorava Albance da 'ne smiju stavljati na kocku naklonost Zapada'. OVK bi mogla namjerno prouzročiti neuspjeh mirovnih razgovora u dvorcu Rambouillet kako bi Zapad natjerala u oružani sukob s Miloševićem. Oporbeni političari u Beogradu očekuju da će im Zapad pomoći izvana u procesu demokratizacije njihove zemlje. Zapad bi mogao uvjetovati ukidanje sankcija i povratak Jugoslavije u UN održavanjem poštenih izbora u Srbiji pod međunarodnim nadzorom i ukidanjem represivnog zakona o medijima - iako bi Milošević vjerojatno pobijedio na sljedećim slobodnim izborima. U svakom slučaju Đinđić smatra da je nediferencirani, neprekidni pritisak na Srbiju pogrešan. 'Najveća je opasnost' za Miloševića 'prisutnost međunarodnih organizacja' - ta je opasnost 'veća od svih nagrada koje može dobiti', ističe Đinđić. Ukidanje sankcija 'načelno ne bi bilo loše, čak ni za nas', smatra on. 'Siromašni ljudi nisu dobra publika u demokratskim državama', dodaje Đinđić. I odmah se iznova postavlja pitanje alternative: nažalost, nitko u srpskoj oporbi nije ravan Miloševiću, govori se u diplomatskim krugovima. Neprekidno se izražava sumnja da su oporbeni političari redom potkupljivi ili u najmanju ruku podjednako nacionalistički orijentirani i nepredvidljivi kao i Milošević. U svakom slučaju, činjenica je da demokrati u Srbiji nemaju političku perspektivu. Od nekoć moćne beogradske oporbe preostao je tek savez malih stranaka, koje su snažne na području Beograda. Taj mali klub nije protuteža Miloševiću, i to zna i Zoran Đinđić, koji je 1997. nakratko bio gradonačelnik Beograda da bi potom doživio neuspjeh zahvaljujući režimu i svom korumpiranom suborcu Vuku Draškoviću. Uvijek je najvažnije ima li stanovništvo snage za otpor, izjavljuje Đinđić: 'Ako ima, nekakva će se organizacija uvijek naći'. Đinđiću, koji je diplomirao u Konstanzi i dobro poznaje Njemačku, pada na pamet iznenađujuća paralela: ni među disidentima DDR-a iz 1989. nitko nije bio ravan starom majstoru u SED-u ali nekoliko mjeseci kasnije to više nije bilo važno, tvrdi on. Narod nije imao perspektivu koja se potom iznenada otvorila nastupom Gorbačova", prenosi na kraju članka Norbert Mappes-Niediek.