DE DIE WELT-PRIJE OZBILJNOG SLUČAJA-24. II.

NJEMAČKA DIE WELT 24. II. 1999. Prije ozbiljnog slučaja "Dok vojnici Sjevernoatlantskoga saveza zagrijavaju motore, kao u šahovskoj igri postavljaju se sve žurnije pitanja što bi se trebalo dogoditi poslije poteza otvaranja. Vojne se akcije moraju odrediti i prema političkoj svrsi, a mora se isključiti i mogućnost onoga najgorega. Ma kako to završilo u Rambouilletu, donijet će samo predah. Čak i ako se potpiše sporazum, koliko se dugo može održati? Na Balkanu je papir osobito strpljiv, a politika zarobljena sjećanjima i natopljena krvlju. Srbi ne žele pustiti pobunjenu pokrajinu u široku autonomiju zato što u njoj vide početak odcjepljenja i prvu stubu prema samostalnosti. Kosovski Albanci žele autonomiju, ali ne kao potvrdu pripadnosti ostatku Jugoslavije, nego ipak kao zadnji korak prije državnog odvajanja. Zapad u prvom redu želi da prestanu strahote na Kosovu. Drugo, želi da ne dolaze nove rijeke izbjeglica koje se, prema iskustvu, uglavnom usmjeravaju prema Njemačkoj. Treće, ne želi neovisno Kosovo, jer je očito da u tom slučaju Albanija i Makedonija, takve kakve jesu, neće dugo izdržati. Četvrto, neprijateljskim susjedima želi se nametnuti nadziranjem sporazuma s ukupno 28 tisuća vojnika. Da bi se svi ti ciljevi postigli, treba pregovarati, a ako ne bude sloge, bombardirati srpsku vojsku (znači ostatak Jugoslavije). Ruska vlada uvijek se protivila vojnoj intervenciji u Srbiji, izravno i putem Ujedinjenih naroda, i to je radila uvijek vrlo izrazito. Stoga i ne postoji mandat Ujedinjenih naroda. Sile NATO-a moraju prvi put u povijeti toga saveza započeti napad koji nije utemeljen ni izravnom obranom u nuždi ni mandatom Ujedinjenih naroda, nego sprječavanjem novih užasa koji bi bili pogibeljni za europsku sigurnost. Buduće će zadaće NATO-a često biti takve vrste. Stoga to što se sada događa, ima značenje odrednice. NATO će se u najboljem slučaju upustiti u to da obje strane natjera na omraženi sporazum - što bi uskoro nametnulo pitanje koliko su gubitaka spremni prihvatiti političari u zapadnim glavnim gradovima. No, u najgorem slučaju, ako Rambouillet ne donese čak ni formalni kompromis, započet će nešto što očajnički sliči ratu. Tehnički su snage NATO-a spremne i kadre onesposobiti srpsku protuzračnu obranu i pretvoriti u dim veliki broj vojnih sustava. No, politički ostaje pitanje kako dalje, a to je pitanje bolno, otvoreno. Možda bi na srpskoj strani moglo doći do pojave umjerenosti i razuma, a možda i ne. U Beogradu dobro znaju da se NATO boji zaoštravanja sukoba, i zbog unutarnjih razloga i zbog Rusije. Iluzorno je zemlji poput Srbije iz zraka nametati tuđu volju. Kad je Colin Powell još bio predsjednik vrhovnog zapovjedništva američkih snaga, razvio je doktrinu prema kojoj se Amerika ne smije upuštati u vojne obračune bez jasnoga određivanja što znači uspjeh i bez strategije povlačenja. Čini se da je tu doktrinu kosovska dvojba stavila izvan snage. Još uvjerljivije zvuči staro upozorenje generala von Clausewitza da vojna intervencija ne smije biti drugo doli nastavak politike drugim sredstvima, dakle, ne početak i ne kraj, ne nadomjestak politici i ne svrha samoj sebi. Čak ako i pet minuta poslije dvanaest dođe do rješenja za kojim NATO teži, uvijek će ostati opasno neodlučno stanje. Ako ne, NATO će biti uvučen u rat srednjeg intenziteta koji se ne može dobiti, ili će biti promatrač trajnih užasa. Ovako ili onako, bit će teško očuvati NATO od štete. Stanje je preozbiljno da bi se on i dalje mogao odricati vodeće uloge" - zaključuje Michael Stuermer.