LA REPUBBLICA 21. II.- 1. DIO CRKVA, ŠAKIĆ, PAVELLĆ, ARGENTINA

ITALIJA LA REPUBBLICA 21. II. 1999. Putovi sramote "Buenos Aires. L'Hotel de immigrantes, argentinski Ellis Island, velika polunapuštena zgrada u luci. Ovdje su se smještali novopridošli dok su čekali posao i dokumente.(...)Njihove su priče pohranjene, točnije zakopane, u prašnjavim spisima Pismohrane useljeništva koja još i danas zauzima dio zgrade.(...) Spisi su podijeljeni po godinama. Najnatrpanije godine su one od 1945. do 1950.: godine egzosuda biblijskih dimenzija, u kojemu je najmanje 300.000 osoba njemačkog jezika prolazilo razrušenom i podjeljenom Europom u Južnu Ameriku, itinererom koji je vodio preko Španjolske, Portugala i, ponajprije, Italije.(...) Obično su bjegunci u džepovima imali pisma preporuke, vjerodajnice, uglavnom potpisane od župnika, pa čak i kardinala, kao biskupa Aloisa Hudala, rektora teutonskog kolegija, kojemu Erich Priebke duguje bianco putovnicu koja mu je omogućila da 1948. ode. U epohalnoj seobi Katolička crkva je zapravo imala bitnu ulogu, odlučujuću koliko i dvosmislenu funkciju, koja se sada počinje odgonetati zahvaljujući dokumentima koji se pojavljuju u pismohranama Argentine, Sjedinjenih Država i drugih država (no ne i i iz vatikanskih pismohrana, još zabranjenih za povijesna istraživanja). Mengelei, Eichmanni Rauchi prošli su taj put, slijedli su 'la ruta de las ratas', 'stazu miševa' koja je polazila iz Muenchena, Beča, Zagreba; doticala Trst, Rim, Genovu i, prvenstveno, završavala u Argenitni. 'U Argentinu su doplovili važni nacistički zločinci', kaže Ignacio Klich, predsjednik CEANA- e, povjerenstva koje je prije dvije godine stvorio predsjednik Menem kako bi se razjasnile aktivnosti nacista u južnoameričkoj zemlji. 'No došli su i važniji vođe pro-hitlerovskih režima koje su postavile postrojbe Osovine'. Prototip je Ante Pavelić, čelnik hrvatske fašističke države.(...) Za polazak je bilo potrebno i odobrenje argentinskog veleposlanstva u Rimu, ili, još bolje, Povjerenstva koje je Peron poslao u Europu da izabere useljenike koji najviše odgovaraju tipologiji najpodesnijoj za Argentinu: inženjeri i tehnolozi, bolje ukoliko su uvjereni antiboljševici, što je nacistička prošlost mogla jamčiti. Primjer za to je slučaj Dinka Šakića, koji je izišao na svjetlo prije godinu dana zahvaljujući jednom televizijskom programu (ista tehnika 1995. iskorištena za Priebkea). Iza otkrića stoji centar Simon Wiesenthal iz Buenos Airesa. Odgovorni centra Sergio Widder objašnjava: 'Šakić je bio jedan najmlađih glavešina hrvatskog fašizma. S dvadeset godina zapovijedao je koncentracionim logorom Jasenovac gdje je ubijeno 600.000 osoba, prije svega, Srba i Cigana, i dvadeset tisuća Židova. Jedan tako 'prestižan' položaj u tako mladoj dobi, proistekao mu je iz činjenice da je njegova supruga, Nada Šakić, koja je pripadala osoblju ženskog logora Stara Gradiška, bila sestra Maksa Lubovića, jedne od Paveliću najbližih osoba'. Šakić u Argentinu dolazi 22. prosinca 1947. iz Genove, s identifikacijskim dokumentom Crvenoga križa i dozvolom za iskrcavanje koju je izdalo argentinska delegacija za imigraciju koja ga kvalificira kao mehaničara. Smješta se u okolicu Buenos Airesa, radi kao trgovac, traži putovnice i vize za razne europske zemlje, falsificira dokumente, biva optužen za terorizam i druge zločine, no do osude nije došlo. 'U siječnju 1998.', nastavlja Widder, 'na našu dojavu, prišla mu je ekipa Telenochea i napravila intervju s njim. Program je bio emitiran u travnju, nakon što su napravljeni sporazumi sa sudskom vlašću, a u lipnju je bivši ustaša predan Hrvatskoj na zahtjev njezine vlade. Sada se u Zagrebu priprema sudski proces'. Kako to da se Šakić, za razliku od Priebkea nije usprotivio izručenju? 'Možda zato što se, nakon što je identificiran, bojao da ga Srbi ne otmu', odgovara Widder. Ima li još uvijek smisla goniti zločince koji, po najboljoj pretpostavci, imaju više od osamdeset godina? 'Mogućnost koju sada imaju Hrvati da sude Šakiću je prilika koja im je ponuđena da preispitaju svoju povijest, kao što je u Italiju suđenje Priebkeu bila lekcija u živo, ponajprije upućena mladima koje praznina u sjećanju izlaže riziku da podlegnu totalitarističkim ideologijama'.(...) Taj poslijeratni egzodus je i povijest jedne unosne trgovine ljudima kojom su se obogatili brodovlasnici, korumpirani dužnosnici, podmitljivi popovi. U Argentini se ovih dana ponovno bave time kroz suđenje Ivi Rojnici, zapovjedniku dubrovačkog područja 1941. i suradnikom Gestapoa. I dok se u Buenos Airesu ponovo pokreće istraga u svezi s tim bivšim ustašom, koji je postao bogat i utjecajan toliko da je želio položaj veleposlanika Hrvatske, u Rimu povjesničar Matteo Sanfilippo dolazi do zanimljivih otkrića u crkvenim pismohranama, o čemu ćemo govoriti u slijedećem nastavku", piše Giovanni Maria Pace