AU 9.II.DIE PRESSE:SLOVENCI-KOMUNIZAM

AUSTRIJA DIE PRESSE 9. II. 1999. Slovenski pisci pronašli su "tamnu stranu Mjeseca" "Prvo suočavanje s potisnutom prošlošću, obilježenom terorom i progonima u komunističkim godinama od 1945. do 1990. g., slovenski su pisci, povjesničari i novinari predstavili pod naslovom 'Tamna strana mjeseca' - riječ je o naslovu pripovijesti njihova kolege Edvarda Kocbeka (1904-1981.), žrtve Titovih progona. Taj je naslov dodijeljen publikaciji od 850 stranica, koja sadrži analize te slikovne i tekstualne dokumente, a objavljena je u izdanju njihova časopisa Nova Revija; isti naslov bio je dodijeljen i izložbi u Ljubljani, završenoj početkom veljače ove godine. Nova Revija je uz Mladu frontu, časopis sindikalne mladeži, odigrala ulogu publicističke babice pri porodu mlade slobodne Republike Slovenije. U broju 57 godine 1987. prihvaćen je rizik sukoba s komunističkim vlastodršcima, koji je potaknuo osnivanje pokreta za neovisnost i novih političkih stranaka. Glasnogovornik tog pokreta bio je danas najpoznatiji slovenski pisac Drago Jančar (rođen 1948. g.). G. 1997. Jančar je glasno prosvjedovao protiv omalovažavanja i krivotvorenja kada je u muzeju za suvremenu povijest nova Republika Slovenija prikazana na novoj stalnoj izložbi - bez puno nagovještaja o ubijenim, utamničenim, poniženim, pokradenim sunarodnjacima. Ravnateljica muzeja odgovorila je pozivom na popunu podataka o nepredstavljenoj povijesti posredstvom vlastite dokumentacije. Vrlo brzo našlo se dvadesetak suradnika - uključujući i mlade povjesničare poput Vaska Simonitija i bivših političkih zatvorenika poput 67-godišnjeg Jože Pučnika, vođe platforme Demos, koja je 1990. zabilježila uspjeh, i prvog poglavara novoosnovane Socijaldemokratske stranke. Na otvaranju izložbe o patnjama nisu se pojavili čelni državni dužnosnici - uz iznimku predsjednika slovenske skupštine Janeza Podobnika (narodna stranka). No, u muzej je hodočastilo punu ljudi. Drago Jančar nije se ni u snovima usudio nadati takvom broju posjetitelja: '11 tisuća posjetitelja u dva mjeseca', potvrdio je Jančar u razgovoru za naš list. 'Dvorski povjesničari' starog režima kritizirali su izložbu: 'Nismo dovoljno istaknuli razliku između pojedinih perioda, govorili su, misleći pritom da smo trebali jasnije istaknuti činjenicu da je pritisak u mnogim pojedinim koracima popustio'. Jančar odbacuje taj prigovor: 'Nekoliko političkih procesa vođeno je čak i u drugoj polovici osamdesetih godina'. Jugoslavenska republika Slovenija lako je nagovorila svoje građane na šutnju o leševima u vlastitom podrumu. Naime, trebalo je pružiti nužnu moralnu vjerodostojnost zahtjevima slovenske manjine u Austriji i Italiji. Susjedi, koji su za vrijeme posljednjeg rata podijelili Sloveniju (Italija, njemački Reich, Hrvatska), ostavili su iza sebe tako velik broj žrtava da gotovo nisu ni mogli zahtijevati razjašnjavanje zločina i kazni: u Grazu su preživjeli pripadnici njemačke manjine iz Gottscheea njegovali sjećanje na zločine iz 1945. Zapad je Titu odobrio okrutni partizanski rat protiv kolaboratera - iako je ovaj uglavnom tekao sinkrono fizičkom uništenju svakog traga antikomunističke oporbe; kasnije je Titu očitovana zahvalnost na prekidu odnosa s Moskvom i dodijeljena mu je pomoć u okviru Marshallova plana. Peter Handke posljednja je istaknuta osoba koja je idealizirala Sloveniju kao svoju romantičnu zemlju iz snova Oplid. Englezi su pronjemačke 'domobrane', izbjegle u Korušku, otjerali natrag kući - ravno pred cijevi crvenih streljačkih vodova. U periodu između svibnja i srpnja 1945. poginulo je 14 tisuća ljudi - većina njih zakopana je u masovnim grobnicama u šumama i u krškim pećinama! Upravo je istraženo jedno prosječno selo: g. 1945. stradalo je 110 od ukupno 1008 seljana. Život su izgubili čak i slovenski vojnici koje su zarobili Talijani dok su ih Englezi nakon oslobađanja u Italiji savezničkim zrakoplovima prebacili iz Jugoslavije. 'Smrt fašizmu... sloboda narodu', glasio je službeni partijski pozdrav, koji je prilično često služio gašenju starih građanskih i seljačkih političkih struktura. U sljedećem valu otvoren je lov na narodne neprijatelje, izdajnike države, intelektualce i poduzetnike (među njima bio je i Viktor Herzl, koji je iz Beča pobjegao u Sloveniju). Suđenja su zvučnicima prenošena iz sudnica na ulice. Prekid odnosa sa Sovjetskim Savezom pretvorio je ljude odane Moskvi u narodne naprijatelje. Osnovani su kazneni logori - jedan od njih na jadranskom Golom otoku. Pokoji zatočenik dobio bi potvrdu da je postigao istaknute rezultate u socijalističkoj brigadi jer koncentracijski logori službeno nisu postojali. Marijan Trsar, tada mladić, danas profesor na akademiji, prvi je put iz svojih mapa izvadio svoje crteže scena iz logorskog života 1945. Kada je pisac Edvard Kocbek na zidovima svog stana pronašao 'stjenice', napisao je na zidu pjesmu Mikrofon. Pisac Ludvik Mrzel bio je izložen progonu - a riječ je o oslobođenom zatočeniku koncentracijskog logora Dachau! Dokumentirane su najgore godine Žarka Petana koji je kasnije postao ravnateljem kazališta dok njegovi aforizmi pune brojne knjige (...) U zatvoru je završio čak i jedan športski junak: gimnastičar Leon Štukelj, koji je s navršenih 100 godina najstariji živući sudionik Olimpijskih igara. Knjižnice su očišćene. (...) Crkve su razarane. Sacerdotes incarcerati: progonjena crkva vodila je na latinskom protokol i krijumčarila izvješća o strahotama u inozemstvo. Biskup Anton Vouk bio je 1952. metom podmetanja požara u Novom Mestu: preživio je uz teške ozljede. Do 1976. uhićeno je 490 duhovnika. (...) Na popisu inozemnih novinara koje treba posebno nadzirati nalazili su se Paul Lendvai, Gustav Chalupa i dugogodišnja dopisnica našeg lista Christine von Kohl. Ljevičarska politička oporba našla je svoju Bibliju u knjizi Milovana Đilasa 'Nova klasa' koja je kružila, zamaskirana, između ostalog, i u džepno izdanje Heynea bezazlenog naslova. (...) Dokumentacija na slovenskom jeziku stoji oko 1100 šilinga jer je država ne subvencionira. (...) Koja je svrha izložbe? 'Komunizam, povezan s totalitarizmom, danas je prošlost i kao takvog ga treba tretirati. Jučerašnji komunisti mogu danas biti demokrati - to nije problem. No, kako bi komunizam postao ono što po našem mišljenju i jest - dakle, prošlost - moramo ga prethodno obnoviti u svom sjećanju. Pritom ćemo znati da ne smijemo zaboraviti nijedan jedini aspekt', napominje Jančar" na kraju članka Hansa Haidera.