US NYT 9. II. NAFTA ZA HRANU

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 9. II. 1999. Iračko ne tako tajno oružje "Prema UN-ovu programu 'nafta za hranu', svijet dopušta Iraku da prodaje naftu samo ako će utržak utrošiti za kupovinu hrane i lijekova. To je plemenit cilj, no politika je pogubno pogrešna. Ne samo da pomoć ne stiže do iračkoga naroda (veći dio robe nalazi se u skladištima) već Sadamu Huseinu daje nadzor nad svjetskim cijenama nafte", piše George Yates. "Sadašnji prijedlozi Clintonove vlade, da podigne poklopac s iračke prodaje nafte, i Francuza, da se sankcije u cijelosti bace u vjetar, samo bi lošu situaciju učinili nepodnošljivo gorom. Nijedan prijedlog ne bi pomogao iračkom narodu. Oba bi poduprla Huseinovu već silnu sposobnost da potkopa suparničke arapske države i obori američku proizvodnju nafte. Program 'nafta za hranu' Iraku dopušta da proda ne određen broj barela, već bilo koju količinu vrijednu do 10,6 milijarda dolara godišnje. No dopustivši da iračka proizvodna infrastruktura propadne (kao žrtva njegovih drskih vojnih ciljeva), g. Husein sad nije u stanju prikupiti naftu u vrijednosti višoj od 5,4 milijarde dolara svake godine. I nije u stanju dirnuti utržak. Ta formula Iraku ne daje poticaj da proizvodi na razuman način koji čuva resurse, niti da dobije najvišu moguću cijenu za svoj proizvod. Ona daje Iraku svaki poticaj da stavi svoju naftu na tržište po bilo kojoj cijeni. U naftnom poslu, kao i u drugim proizvodnim poslovima, vrijedi pravilo da posljednja roba koja stigne na tržište ima nerazmjeran učinak na cijenu. Rezultat toga jest opasna koncentracija moći u iračkim rukama. Irak je djelomično odgovoran za činjenicu da se nafta sad jeftino prodaje. Većina proizvođača nafte zaključila je kako im je kapital iscrpljen zbog tog sloma tržišta, što ozbiljno ugrožava njihovu sposobnost povećavanja proizvodnih kapaciteta. To znatno ubrzava prirodnu stopu iscrpljivanja postojećih polja širom svijeta, uključujući i onih u Sjedinjenim Državama. To iscrpljivanje, zajedno s povećanom potražnjom, smanjuje svjetsku sposobnost održavanja viška nafte. Mnoge zemlje koje izvoze naftu pokušavaju smanjiti proizvodnju kako bi se cijena opet digla. U međuvremenu, prema UN-ovoj politici, Iraku je dopušteno da uporabi 600 milijuna dolara svog godišnjeg prihoda od nafte za obnovu i proširenje svojih polja. Zahvaljujući tom dopuštenju, poredak g. Huseina povećao je dnevni izvoz nafte s kojih 700.000 barela prije 14 mjeseca na 2,3 milijuna barela krajem 1998. Dok potrošačka potražnja za naftom raste, Irak bi mogao smanjiti svoju proizvodnju i podići cijene u nebo. G. Husein je želio više cijene nafte kad je napao Kuvajt, da bi skupio novac koji mu je trebao za izgradnju vojnih snaga. Sada on ne može upotrijebiti naftu za kupovinu oružja. No održavanjem niskih cijena nafte, on smanjuje prihode Saudijske Arabije, Kuvajta, Irana i drugih. Još gore, potkopavajući višak kapaciteta širom svijeta, on je u položaju da potrese tržišta nafte u bilo kojem smjeru - bilo destabilizirajući zemlje izvoznice, kao što čini danas, ili kažnjavajući zemlje potrošače zadržavanjem nafte izvan tržišta. (...) Nitko ne želi povećati patnju iračkog naroda. Program UN-a stavlja u ruke g. Huseina gospodarsko oružje pokraj kojega se raketa Scud doima kao zrakoplov od papira."