DNEVNI PREGLED BR. 25 - 8. VELJAČE 1999.

GLAS AMERIKE - VOA 7. II. 1999. Uoči saslušanja arbitražnog suda za Brčko u Beču "U Bosni se očekuje donošenje konačnoga rješenja o ovom gradu i traži se odgovor na pitanje kome će pripasti Brčko - federaciji BiH ili republici srpskoj. Član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i supredsjedatelj Vijeća ministara BiH Haris Silajdžić zaprijetili su da će dati ostavke ako Brčko pripadne RS. S druge strane, predsjednik RS Nikola Poplašen kaže da bi moglo doći i do oružanog sukoba ako Brčko pripadne Federaciji BiH. Premijer tog entiteta Milorad Dodik čak predlaže demilitarizaciju Brčkog. HDZ BiH smatra da Brčko treba biti u sastavu Federacije BiH, a lokalni hrvatski dužnosnici razmišljaju i o zasebnom distriktu - što je i službeni prijedlog najjače oporbene stranke u BiH - SDP-a. O svemu će odlučiti washingtonski odvjetnik Roberts Owen, a prema dobro obaviještenim američkim izvorima, Brčko bi lako moglo doći pod međunarodnu upravu odnosno protektorat. Zapovjednik NATO-saveza za Europu, američki general Wesley Clark govorio je tijekom boravka u Mostaru i o predstojećoj arbitraži u Brčkom: 'Ne bih predviđao što će se dogoditi jer još nema nikakve odluke i ja ne znam kakva će odluka biti. Znam da će Roberts Owen pošteno odraditi posao na saslušanjima. Ja bih sugerirao jednostavno to da je SFOR nazočan, kao i uvijek, i da smo spremni učiniti sve što je potrebno te smo spremni za bilo što što bi se moglo dogoditi. Međutim, iskreno se nadam da se ništa neće dogoditi što bi zahtijevalo intervenciju SFOR-ovih postrojba'. Član arbitražnog suda iz Federacije BiH sarajevski je sveučilišni profesor Čazim Sadiković s kojim je o Brčkom razgovarao Vladimir Bilić. - Recite nam otprilike kakva je sad situacija u tom pravnom smislu prije svega. = Ja sam time što sam član svakako vezan i ne bih trebao nikako prejudicirati odluku ni u kojem smislu. No, ono što mogu reći objektivno, neovisno o tome, jest da je stanje zaista takvo da svi traže da se donese odluka. I jedna i druga strana u sporu, i Federacija BiH i RS, traže da se donese definitivna odluka. Raspoloženje međunarodne zajednice i predstavnika koji su u BiH je isto takvo, iako ima zemalja koje bi možda rado vidjele i produženje ovog cijelog postupka arbitraže. Što se mene tiče, i ja bih vrlo rado da se cijeli taj postupak završi jer, zaista, krajnje je vrijeme. Mi smo prošli onaj daytonski rok, što znači da je to ipak upućivalo na neku hitnost tog problema. Zašto? Pa to je bio uvjet za rješavanje drugih pitanja Daytonskog sporazuma, onih koja su bitnija i za državu i za ekonomiju, socijalni preobražaj, restituciju, tranziciju i sve drugo. Dakle, ovdje se ispriječio ovaj problem Brčkog kao barijera, najprije povratku građana u svoje domove u toj regiji, a onda i kao barijera općenito za završetak naše države u poslijeratnom periodu. Dakle, situacija je takva da je, čini mi se, sve zrelo da se donese odluka i mislim da bi ta odluka bila jako stimulativna za naš daljnji razvitak. - Osim tvrdnje, a slobodno se može i reći i želja, da Brčko pripadne Federaciji ili RS, već duže vrijeme se govori da bi Brčko trebalo biti distrikt pod međunarodnom upravom. Profesor Sadiković kaže da se taj prijedlog pojavio u odluci tribunala iz Rima prije dvije godine... = Tamo stoji: ukoliko se ne ispune neki uvjeti koje je postavio sud, ukoliko se ne steknu neke okolnosti koje sud predviđa, može doći - e sad skoro citiram to što piše - da se Brčko pretvori u distrikt države BiH u kojem bi se primjenjivali, kako zakoni BiH tako i zakoni koji se donose u samom području distrikta. Iz ovoga što je već sud postavio, a ne onoga što se govori u javnosti, već se mogu izvući nek konture o tome što bi sud želio vidjeti tamo. Dakle, volio bi vidjeti vlast BiH, a ne entiteta, dalje vidio bi distrikt u kojem se provode zakoni. Što znači da pretpostavlja da postoji tijelo koje donosi zakone, a kad je tako onda mi možemo i sami doći do zaključka da treba postojati i izvršna vlast i sudska vlast i policija i sve drugo što spada u distrikt, u entitet, koji donosi zakone. Prema tome, sud je već dao, u kratkom, jednu sliku tog distrikta. No, naravno, disktrikt može biti formiran na razne načine, isto kao što država može biti formirana na razne načine. Dakle, postoji velika vjerojatnost da će sud to što je već spomenuo i ovoga puta aktualizirati u određenim okolnostim, ali naravno da bi onda, ako to bude tako, na tom planu se tražilo i određeno rješenje. - Na upit koliko će svjedočenje u Beču trajati, Časim Sadiković odgovara: = Svjedočenje će trajati oko 10 dana, s time što će od toga strane u sporu imati sedam dana usporedno, a onda se dva dana predviđa za međunarodne organizacije (superviziju i sve druge institucije koje su implicirane u ovaj spor) i, onda, naravno, završna riječ. S time što se pretpostavlja, uobičajeno, da sud uzme 10-15 dana za pripremanje odluke. 'Meni ideja da Brčko bude distrikt zvuči kako eksperiment koji će samo izazvati nove sukobe', izjavio je Milorad Dodik, premijer RS, tijekom gostovanja na washingtonskom Institutu za mir, dodavši: 'Mi predlažemo da grad ostane u RS uz pune garancije svim stanovnicima i uz međunarodnu superviziju. Također predlažemo demilitarizaciju Brčkog, što znači da bi se vojska RS povukla iz toga grada. Naš kolega Ivica Puljić pripremio je opširniju izjavu Milorada Dodika o ovom pitanju: = Dopunskom arbitražnom odlukom od prošle godine vlada RS je preuzela na sebe obvezu da implementira Daytonski sporazum i arbitražnu odluku u cjelini na prostoru Brčkog i mi smo napravili zaista značajne pomake u Brčkom. Više ljudi u Brčko je vraćeno nego u sav ostali prostor BiH zajedno. Tamo imamo stvarno funkcioniranje multietničke policije, multietničkog sudstva, multietničke lokalne uprave, manjine počinju da se zapošljavaju u institucijama i kompanijama. Mi smo spremni kao vlada da u idućem razdoblju veoma brzo demilitariziramo Brčko, dakle povučemo vojsku RS iz samog Brčkog. Spremni smo da na zakonit način ostavimo u Brčkom značajne prihode koji se ostvaruju na prostoru samog Brčkog za njegov razvoj. I mislimo da Brčko s garancijama i prisustvom međunarodne supervizije treba u teritorijalnom smislu ostati u RS, jer smo kao vlada pokazali da možemo razvijati proces u skladu s Daytonom i arbitražnom odlukom. Čini mi se da ideja o nekoj posebnoj oblasti, disktriktu, ili nečemu sličnom, može samo predstavljati daljnje kompliciranje odnosa u BiH. Znam da mnoge od vas interesira sudbina ove vlade i mene osobno. Ja za predsjednika republike imam ultranacionalistu, imam protiv sebe čovjeka koji vrši, izvršava naloge, svakodnevne naloge koje dobiva od gospodina Šešelja iz Beograda. Tamo su mu rekli 'može svatko samo ne može Dodik', a ja kažem 'samo ja i nitko više'. U proteklih nekoliko minuta pokušali smo vam predočiti stavove svih zainteresiranih strana oko pitanja Brčkog. Arbitraža započinje sutra u Beču. Tako bi trenutno najprijepornije pitanje u postdaytonskom mirovnom procesu u BiH moglo dobiti i konačan odgovor. Hoće li on zadovoljiti sve one koji sudjeluju u arbitraži - zasebna je tema". (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 7. II. 1999. Pregled tiska Neizvjesnost oko stanja kralja Huseina ponovno se nalazi na naslovnim stranicama britanskih novina... Konačni početak mirovne konferencije o Kosovu u dvorcu Rambuillet pokraj Pariza nalazi se u većini britanskih nedjeljnih listova. 'The Sunday Telegraph' citira različite diplomate koji vele kako je ton početka razgovora ključan za njihov uspjeh. Nakon natezanja u zračnoj luci oko dolaska predsjednika Oslobodilačke vojske Kosova i opetovanog odbijanje srpskog izaslanstva da pregovara sa, kako tvrdi, teroristima, ne može se reći da su razgovori dobro počeli, smatra ovaj list. 'The Independent on Sunday' drži kako nad konferencijom u Rambuilletu lebde dva pitanja. Prvo, očito - mogu li Srbi i Albanci postići primirje? I drugo, manje očito, ali možda bitnije - je li ovo konačno trenutak kada će Europa uskladiti svoju diplomatsku i vojnu aktivnost? Daytonsku konferenciju je pod pokroviteljstvom američke vojne moći vodio diplomat s kissingerovskim prezirom spram europskoga diplomatskog umijeća. Kosovska konferencija ne bi mogla biti drukčijom. Vodi se u srcu stare Europe, hrana će nedvojbeno biti bolja, a neće biti ni Richarda Holbrooka. No, ulog je veliki. Koga da zovem kada želim razgovarati s Europom, žalio se nekoć Henry Kissinger. Prođe li sve kako treba, odgovor bi se trebao znati. Europa će poduzeti prvi korak prema zajedničkoj obrambenoj sigurnosnoj politici, kako su to prošloga prosinca zamislili Tony Blair i Jacques Chirac. Tko zna, možda će jednom čak i predstavnik Europske unije za vanjsku politike biti od neke važnosti. No, ako konferencija u Rambuilletu propadne, nestat će poticaja za realizacijom tog projekta, smatra 'The Independent on Sunday'. S jedne strane, nastavlja ovaj list, ovog puta zadatak je lakši nego u Daytonu. Prije svega postoje dvije, a ne tri strane. Christopher Hill je služio pod Richardom Holbrookom u Daytonu te naučio vještinu savijanja balkanskih ruku od velikog majstora samog. No, s druge strane, zadatak je teži, s obzirom da se Srbi i Albanci potpuno razlikuju u pitanju budućnosti pokrajine. Od ostalih vijesti dosta se pozornosti posvećuje odlasku čelnika britanske oporbene Konzervativne stranke Williama Haigha u Sjedinjene Države. 'The Observer' tvrdi kako je svrha posjeta jačanje nove mekše socijalne platforme Konzervativne stranke. Čelnik torijevaca će pokušati tijekom posjeta prigrliti platformu republikanske stranke o brižnom konzervatizmu i lokalnoj samoupravi. Ključni trenutak posjeta bit će sastanak s Georgeom W. Bushom, vodećim liberalnim republikancem, prvim guvernerom Texasa iz te stranke koji je drugi put biran na taj položaj. Busha mnogi smatraju najboljim eksponentom novog republikanskog diskurza, koji bi se oslanjao na vrednote nakon 60-ih. Torijevci vele kako William Haighe želi naučiti kako je Bush uspio zauzeti centar, otevši tradicionalno demokratske glasače, siromašne stanovnike gradskih getoa. Torijevski stratezi, nastavlja 'The Observer', preuzimaju od novorepublikanaca shvaćanje da klasična gospodarska pitanja više nisu dovoljna da bi desnica pobjeđivala na izborima te da stranka mora naučiti novi pristup pitanjima poput zločina, socijalne skrbi, gradskih getoa, kraha obitelji i uživanja droge, čitamo u 'The Observeru'. (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 6. II. 1998. Mirovne pregovore o Kosovu komentira Adeheid Feilcke-Tiemann. "Ostvareno je nešto što se deset godina činilo nemogućim. Na neutralnom tlu sastaju se političari iz Beograda i Prištine da bi uz međunarodno posredništvo pronašli izlaz iz trajne krize na Kosovu u kojoj je od početka ratne eskalacije prije godinu dana smrtno nastradalo 2.000 ljudi, a više stotina tisuća bilo prisiljeno bježati. Beograd time prvi put javno priznaje internacionalizaciju kosovskog pitanja i prihvaća inozemne posrednike na izravnim pregovorima izvan teritorija jugoslavenske države. A osim umjerenoga albanskog vođe Ibrahima Rugove i ine političke stranke kosovskih Albanaca imenovale su svoje izaslanike, ponajprije radikalna Oslobodilačka vojska Kosova. To su prvi uspjesi usuglašenog pritiska kontaktne skupine, NATO-a, OESS-a i Ujedinjenih naroda, koji ulijevaju nadu. Političkom i vojnom odlučnošću postiglo se u jednom tjednu više nego polovičnim, nevoljkim apelima u deset godina. Međutim, dok je kontaktnoj skupini uspjelo sukobljene strane dovesti za pregovarački stol, istodobno su tri jasno formulirana ultimativna zahtjeva britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka gotovo posve zaboravljena: trenutna obustava borba, povlačenje srpskih specijalnih jedinica i omogućavanje suradnicima međunarodnog suda UN-a da istraže krvoproliće u Račku. Od toga do danas nije ništa ispunjeno. Pripreme konferencije u Rambouilletu privukle su svu pozornost međunarodne zajednice, dok se na Kosovu dalje ubija. O spremnosti na kompromis dviju delegacija ne smiju se stvarati nikakve iluzije: srpske i albanske pozicije su vrlo jasne i načelno nespojive. Na jednoj strani zahtjev za državnom samostalnošću sazdan na pravu samoodređenja naroda, na drugoj strani ustrajanje na nepovrjedivosti granica i Kosovu kao integralnom sastavnom dijelu Srbije. Između ta dva krajnja stava vrludaju koncepcije koje kontaktna skupina želi nametnuti i na kraju provesti. Sukobljene strane moraju prihvatiti model dalekosežne samouprave za Kosovo, koja bi vrijedila za prijelazno razdoblje od tri godine, prije nego što se odluči o konačnom statusu. Albanska strana to tumači kao privremeno rješenje do neovisnosti. Bez te opcije ne želi ništa odobriti. Beograd pak hoće odobriti samo sporazum iz kojega je definitivno isključena neovisnost Kosova i svako rješenje izvan Srbije, kako je to prošlog četvrtka potvrdio srpski parlament, odbacivši istodobno svaku moguću intervenciju NATO-a. Delegacije su dakle vrlo ograničene u svom mandatu za pregovore u Rambouilletu. Može se smatrati sigurnim da bi svako odstupanje od odluka srpskog parlamenta od prošlog četvrtka, dovelo do odugovlačenja ili čak neuspjeha pregovaračkog procesa. Zamisliva je i taktička igra oko srpske i jugoslavenske instance, nakon što je jugoslavenski Predsjednik, kojeg kontaktna skupina osobno poziva na odgovornost, odluku s jugoslavenske razine demonstrativno premjestio na razinu srpskog parlamenta. Dosad poznate pojedinosti plana kontaktne skupine su prihvatljive. Međutim, sve političke strukture kao sudstvo, uprava, policija itd. ostaju puko slovo na papiru, dokle god njihova provedba ne bude međunarodno zajamčena i nadzirana. Stoga posrednici moraju svaki mogući kompromis povezati s opunomoćenjima za strukture međunarodne kontrole. Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, ali i NATO-u, namijenjena je središnja uloga u implementaciji, iako Ujedinjeni narodi još nisu odobrili mandat za slanje kopnenih trupa. Kosovo mora postati neka vrsta međunarodnog protektorata, inače pregovori nemaju nikakve izglede da zaista donesu mir cijeloj regiji. Recept iz Daytona, koji je Bosni donio mir, iako hladni mir, mogao bi se uspješno primijeniti i u Rambouilletu za Kosovo." Pregled tiska Uoči današnje konferencije o Kosovu, u francuskom gradu Rambouilletu, u središtu pozornosti našega pregleda medija bit će samo ta tema. Tako list FREIE PRESSE iz Chemnitza piše: Ako promišljamo o izgledima za uspjeh konferencije koja će trajati dva tjedna, tada se ne trebaju očekivati brzi rezultati. Približavanje stajališta obiju strana nisu na pomolu. S jedne strane, zahtjevi kosovskih Albanaca za neovisnost o Beogradu, a s druge nastojanja Srba da upravo svim sredstvima onemoguće neovisnost Kosova. Trenutna početna točka za rješenje problema leži u strogoj autonomiji regije i istodobnom očuvanju teritorijalnog integriteta SR Jugoslavije. Međutim, čak ako se i postigne takav dogovor, to ne znači automatski postizanje mira. Slanje međunarodnih snaga ostaje neizbježno. Intervencija kao u susjednoj Bosni i Hercegovini je u zraku. Postizanje uspjeha je obveza, za obje strane. I posljednja prilika da bi se riješila kriza mirnim putem, piše FREIE PRESSE. DARMSTAEDTER ECHO misli ovo: Kosovski Albanci, koji čine kompaktno stanovništvo na vrlo jasno ograničenom geografskom prostoru uz granicu s Albanijom, iskusili su da im država ne pruža zaštitu, već da su za državu postali najveći neprijatelj. Je li u takvu slučaju uopće zamislivo da se, primjerice putem referenduma, smije zatražiti napuštanje neprijateljske države i sloboda, da se smije autonomno organizirati i priključiti drugoj državi? Nadregionalni dnevnik FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG o današnjem početku konferencije u Rambouilletu primjećuje: Pojedini zapadni političari preporučuju da se od Kosova napravi treća republika, uz dosadašnju Srbiju i Crnu Goru. Međutim republici Crnoj Gori, koja se trenutno sve više povlači, prijeti da pretrpi srbijanski nasilni udar. Da li bi Kosovo trebalo na mjestu Crne Gore postati igračka srbijanske moći? Tako pojedini promatrači na Zapadu dolaze do zaključka da Kosovu jedino još pomaže odvajanje od Srbije. O tome se u skoroj budućnosti ne treba odlučivati. Doduše, nije vjerojatno, ali nitko ne može isključiti da će pod nadzorom zapadnih sila na Kosovu doći - kako za Srbe tako i za Kosovske Albance - do donekle prihvatljivih prilika. Ako bi se to ipak dogodilo, tada bi Kosovo moglo ostati dio Srbije. U suprotnome odcjepljenje bi bilo neizbježno. Zapadne sile to bi trebale ostaviti otvorenim, a ne Srbima zauvijek i za sva vremena osigurati vlast nad Kosovom, naglašava FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG i dodaje: U Rambouilletu ne ostaje više mnogo toga za raspravu, jer su zapadne snage najveći dio sadržaja privremenog rješenja za Kosovo već priopćile i Srbima i kosovskim Albancima. Glavna riječ je autonomija. Srbija je to prihvatila s odobravanjem i riječima kako autonomija Srbiji neće zadavati glavobolju. I to je točno, ako se autonomija kao riječ interpretira onako kako to čini Milošević. On je uvijek nijekao da je Kosovu prije deset godina silom oduzeo autonomiju. Za Beograd je regiment tlačenja na Kosovu od konca osamdesetih značio autonomiju. Ovakvim umjetnim isprikama Srbija više neće mnogo postići. Međutim, u Rambouilletu se mora biti spreman na sve, zaključuje list FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG. I na kraju, prenosimo što o konferenciji o Kosovu piše neovisni francuski dnevnik LE MONDE: Ukoliko se na konferenciji prihvati mirovni plan kontaktne skupine o stacioniranju međunarodnih snaga na Kosovu, tada će te međunarodne postrojbe morati i otići na Kosovo kako bi ga ispunile. Rusi su ovom načelu dali svoju suglasnost, ali pod jednim uvjetom: da je Beograd s time suglasan, što se međutim do dan-danas nije dogodilo. Oko ove točke teško je pronaći formulu - što dakako vrijedi i za organizatore pregovora. Pogođeni - dakle Srbi i kosovski Albanci - u pregovore ulaze s dijametralno suprotnim pozicijama. Ako Srbi unatoč nazočnosti predstavnika OVK dođu u Rambouillet, tada je Zapad postigao prvi uspjeh, koji je još prije nekoliko dana bio više nego nesiguran. Međutim još je pred svima ono najteže: postići dogovor u manje od 14 dana, bilježi francuski LE MONDE. (RDW) INOZEMNI TISAK ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 7. II. 1999. Talijanski Balkan "(...)'Rambouillet i Dayton potpuna su suprotnost, ne samo po povijesti i zemljopisu', objašnjava Dominique Mod'si, koji upravlja francuskim instituom za međunarodne odnose i redovito piše analize i komentare za Financial Times. 'U Bosni su Amerikanci uzeli stvar u svoje ruke nakon što se Europa našla u šahu, na Kosovu, naprotiv, oni su ti koji su pokušavali bez uspjeha. Europljani, danas odgovorniji i manje razjedinjeni kazali su: 'Red je na nama''. Hoće li uspjeti? Ne nedostaje optimizam volje, no svi diplomati koji sudjeluju u mirovnim razgovorima koji su jučer započeli pred vratima Pariza, već znaju da su na granicama svojih mogućnosti. Ovoga je puta čak i gore nego u Bosni, granica između pravde i krivde, između progresa i reakcije, između prava i samovolje, između 'dobrih i zlih', sve u svemu, još je slabija. Jasno, Milošević, koji je 1989. ukinuo status autonomije koju je dao Tito, jedan je od 'zločestih'. Prije godinu dana se upustio u divlju represivnu kampanju protiv gerilaca i protiv albanskog stanovništva Kosova.(...) Neovisno Kosovo, u rukama albanske većine (ona čini 90 posto od dva milijuna stanovnika) pokreće lančanu reakciju. Srbija bi bila nadvladana savezom između Kosovara i Crnogoraca. Više se ne bi mogla jamčiti koegzistencija Mađara i Rumunja u Vojvodini. No, prije svega, u Makedoniji bi 750.000 Albanaca dobilo punomoć da slijede trag svoje braće. Tada bi Grčka, koja nije dobro probavila postojanje neke makedonske republike, mogla tražiti svoj dio teritorija, polako bi udarni val dostigao i Bugarsku i Tursku. Da ne spominjemo i Albaniju. Bivši predsjednik Sali Berisha, odgovoran za slom zemlje, pokušava se očistiti iznoseći hipotezu o okupljanju svog albanskog stanovništva u jednu veliku državu.(...) Domino efekt pokrenut tim albanskim nemirom bio bi tragičan za Italiju, mogao bi pokrenuti pravi migracijski val, mnogo veći od onoga gliserima i gumenjacima. To nije predviđanje zlogukih proroka, već razumna analiza, koju su proveli najveći stručnjaci za Balkan (uključujući i vojne koji djeluju na terenu) koje su u Taormini okupili British Council i časopis LiMes. Stoga se ono što se događa na Balkanu nas izravno tiče i mi se iz toga ne možemo povući. Sve europske zemlje podilaze žmarci kada čuju da se govori o neovisnom Kosovu u kojemu bi odlučujuću ulogu imala skupina kao što je OVK.(...) Europa se nalazi u toj zbrci. S tom razlikom, od Bosne, da nije nesložna u temeljnom cilju. Tada su Francuska i Njemačka gledale na suprotne strane (prva prosrpska, druga prohrvatska). Danas su u suglasju: traže značajnu autonomiju za Kosovu ne stavljajući u pitanje granice. Kako bi se mir poštovao, svi, i Nijemci, već su na raspolaganje stavili svoje postrojbe kako bi se napravila, ako bi to bilo nužno za održanje mira, snaga od 30.000 ljudi. Još je važnije ponašanje Velike Britanije, koja je preuzela obvezu raditi s ostalim Europljanima, nakon čuvenog raskida u iračkom slučaju. Najsretniji je ovim zaokretom francuski predsjednik Jacques Chirac koji odavno 'višepolarnu diplomaciju' suprotstavlja igranju šerifa koje Sjedinjene Države najviše vole.(...) Ako Europa postaje subjekt vanjske politike i sigurnosti, djelima, i ne gubeći se u bruxelleskim alkemijama, moći će razgovarati sa Sjedinjenim Državama, lišena hirova malih sila koje se prave da su ostale velike. Europljani znaju da bez američkog udjela nije moguće riješiti veće međunarodne krize, nametnuti mir i zajamčiti poštivanje sporazuma. Dvije tisuće američkih vojnika vrijedi više od dvije tisuće europskih pješaka, ne zbog hrabrosti ili bolje uvježbanosti, već zato što iza sebe imaju 'usamljenu supersilu'.(...)", piše Stefano Cingolani. 'Na Balkanu vojnici, a ne bombe' "'Ako bude trebalo donijeti odluku o slanju postrojba na Kosovo, i mi ćemo poslati naše vojnike. Čak bi se mogli naći i u situaciji da moramo osigurati istovremenu vojnu nazočnost na Kosovu i u Albaniji, ako se stvore uvjeti za novu operaciju Alba. U Bosni i Makedoniji, podsjetimo, već se nalazimo. Nismo velika sila, no tu govorimo o vratima naše kuće: vjerujem da Italija treba biti nazočna svaki put kad se na balkansko područje šalju međunarodni vojni kontingenti'. Dok u Rambouilletu počinje složena konferencija o miru na Kosovu, Massimo D'Alema se sprema optutovati u Moskvu, i već radi na putovanju u SAD početkom ožujka. U svojoj radnoj sobi u Palazzu Chigi, u kutu u kojemu je izložen bareljef koji predstavlja apostole Petra i Pavla kojega mu je poklonio Papa, predsjednik vlade iznosi ocjene o talijanskoj vanjskoj politici, kandidaturi Romana Prodija na mjesto predsjednika Europskoga povjerenstva i stanju zdravlja gospodarstva.(...) - Preselimo se na Balkan. U Rambouilletu sada započinju složeni pregovori o miru na Kosovu. U pripremnom razdoblju se Europa pokazala jedinstvenijom nego obično i sposobnom nametnuti svoje argumente i prema Sjedinjenim Državama. Nalazimo li se možda pred zaokretom prema željenom političkom licu eura? = Sigurno se nalazimo pred pozitivnim razvojem. Sjetimo se anglo- američkog bombardiranja Iraka. Tada se Europa nije uspjela pokazati, ostala je podijeljena glede Engleza i sveukupno skeptična spram odluke koja je djelovala nedovoljno razmotrena, neoportuna i da ne vodi rješenju. Kazano je da nismo bili ni obaviješteni, no u stvarnosti su Amerikanci već bili obišli saveznike kako bi skupili stajališta tijekom faze krize koja je započela odmah nakon povlačenja promatrača. I ja sam razgovarao s Clintonom: osuda Sadama Huseina bila je zajednička, no glede hipoteke za bombardiranja samo je London dao potvrdan odgovor. Taj je događaj ostavio biljeg, podcrtao je slabo jedinstvo Europljana. Kosovo, premda je stanje u mnogo pogleda drukčije, omogućava nam da ispravimo smjer, pokazuje drukčiju sposobnost Europe da odredi zajednička stajališta. - Opcija bombardiranja ipak ostaje... = Istina je. No treba uzeti u obzir da bi vojna akcija iračkog tipa mogla imati sasvim drukčije posljedice, mogla bi pokrenuti novi balkanski građanski rat. Meni se bombardiranja općenito ne sviđaju, premda uviđam da su ponekad neizbježna. Nasmijala me buka koju sam podigao kada sam potvrdio raspoloživost NATO-ovih baza u Italiji: i mi smo NATO. No jasno da bi bilo bolje da politika riješi probleme svojim instrumentima i da uporaba sile bude smatrana samo krajnjim činom. U slučaju Kosova situacija bi se mogla degenerirati, mogla bi značiti tisuće mrtvih i tisuće izbjeglica. - Kako bi se spriječio takav scenarij, ostajete li Vi naklonjeni razmještaju kopnenih postrojba na Kosovu? = Jasno. Kazao sam i ponavljam da bi vojna akcija, ako se mora doći do te krajnosti, kako bi se pokazala djelotvornom, podrazumijevala i postrojbe na terenu. U tom bi slučaju Italija obavila svoj dio. - Hoće li talijanski vojnici biti istovremeno razmješteni u Albaniji i na Kosovu? = U Albaniji ne isključujemo novu operaciju Alba, ponajprije ako dođe do zaoštravanja stanja na Kosovu. Već smo iznijeli pretpostavku vojne i humanitarne misije koja bi, među ostalim, tamo, a ne u Italiji, trebala osigurati prihvat izbjeglica s Kosova. Mi smo spremni, i zapravo se možemo naći u situaciji da moramo osigurati istovremenu vojnu nazočnost na Kosovu i u Albaniji. Osim toga, podsjetimo, da se već nalazimo u Bosni i Makedoniji. I radi toga je nužna ozbiljna reorganizacija naših oružanih snaga.(...) - Papa je kazao da monopolarni svijet, s Amerikom kao jedinom supersilom, nosi opasne neravnoteže. Slažete li se? = Papa je u pravu i vjerujem da se i Amerikanci s tim slažu. Europa, kao odgovorni partner, sposobna preuzeti i vojne odgovornosti, u interesu je Sjedinjenih Država.(...)". Razgovor su vodili Massimo Gaggi i Franco Venturini. A REPUBBLICA 7. II. 1999. Zamke i obećanja u dvoranama Rambouilleta "Ista pozadina kao i za Mirovne konferecije 1919., dvorane starog dvorca u okolici Pariza, gobleni, kristalni lusteri, sadreni ukrasi, velika zrcala. I iste dvojbe koje se vuku od tada i koje ni rambouilletska konferencija neće riješiti. Što je 'narod', što ga razlikuje od etničke manjine, ima li, i unutar kojih granica, pravo na samoodređenje. No osamdeset godina kasnije, kosovski Albanci barem su dobili (na jedini način koji izaziva međunarodnu reakciju: ubijajući i trpeći pokolje) pravo da sjede za stolovima za kojima su nekada cijeli narodi dobivali ili gubili domovinu radi jedne crte na zemljopisnoj karti. Godine 1919. nisu bili ni primljeni na konferenciju koja je ponovno crtala unutarnje granice Mitteleurope i Balkana nakon pada 'tamnica naroda', habsburškog i otomanskog carstva. Radije se vjerovalo beogradskim ministrima koji su jamčili da na Kosovu nema albanskog stanovništva, nego tek od Turaka silom islamiziranih Srba. Prva Jugoslavija je, ipak, bila obvezana prihvatiti, barem formalno, ono što sada zapadnjaci žele nametnuti posljednjoj, onoj Miloševićevoj: pravo velikih sila da se upleću u unutarnje stvari Jugoslavije 'kako bi zaštitili interese stanovnika koji se od većine stanovništva razlikuju po rasi, jeziku ili vjeri'.(...) U međuvremenu se zapadnjaci konačno moraju odlučiti kojeg se zakonskog načela drže u reorganiziranju teritorija bivše Jugoslavije. Sama zapadnjačka diplomacija priznaje da je do sada bila neuspješna, bez strategija i dosljednosti. Ishod: danas se Kosovari pitaju zašto oni nemaju isto etničko pravo priznato bosanskim Srbima, zatvoriti se u jednu etničku republikicu; a Srbi sa svoje strane pitaju zašto 'etničko čišćenje' koje je Hrvatska organizirala u krajini nije izazvalo reakciju koju je, međutim, proizvela (okrutna) represija na Kosovu. Zbrka pod nebom bivše Jugoslavije ostaje velika, no iz Rambouilleta dolaze i velike novosti. Čini se da su glavne zemlje Europe naučile jugoslavensku lekciju i da na konferenciju o Kosovu dolaze prilično ujedinjene. U prethodnim jugoslavenskim gužvama gledala se tužna predstava diplomacija od kojih je svaka nastojala utvrditi svoju zonu utjecaja, u prvom redu prosrpska Francuska i prohrvatska Njemačka, uz razorne efekte. Čini se da te iste državne uprave sada svojem vlastitom računu pretpostavljaju opći interes, načelo: na teritoriju povijesne Europe više nisu dopustiva masovna kršenja ljudskih prava.(...) Eto Europljana kako preuzimaju odgovornost i rizike operacije u kojoj će Washington biti bitan partner, ali ne više i vođa, pokretački pogon. Ako će biti na visini tog smjelog pothvata, u Rambouilletu, gdje sigurno neće završiti kosovska kriza, mogla bi početi Europa. Skica vanjske politike, prvi korak prema zajedničkoj obrambenoj politici. I ova bi konferencija, izmišljena u posljednji trenutak, postala, gotovo slučajno, povijesni događaj.(...)", piše Guido Rampoldi. LA STAMPA 7. II. 1999. Prva intervencija NATO-a u nekoj suverenoj državi "Kako god protekla ova konferencija, ona označava jednu temeljnu etapu u povijesti NATO-a: počevši od Rambouilleta, od ovih trenutaka, Atlantski savez postavlja temelje za svoju prvu vojnu intervenciju u suverenoj zemlji. To će se dogoditi na jugoslavenskom teritoriju, uz sve nepoznanice kakve takav pothvat nosi. Neće se raditi o tome, kao u Bosni, da se dovrši građanski rat, da se na noge postavi nacija spornog identiteta, ovdje je riječ o slanju vojske unutar jednog suverenog teritorija, za zaštitu jednog teritorija kojega nitko ne priznaje neovisnim i kojega nitko, barem na riječima, ne zamišlja takvim. Treba samo utvrditi hoće li se taj povijesni prodor, za Srbe invazija, dogoditi prema sporazumu obiju strana ili kasnije, nakon pokazivanja snage, čega se svi pribojavaju, no prema čemu se, nošeni beskorisnim ultimatumima i lažnim izjednačavanjima, sve kreće. Temelj za raspravu je plan kojega su u petak u Londonu sastavile zemlje članice kontaktne skupine: nacrt o kojemu se, kao što stavlja do znanja američki State Department, barem u osamdeset posto njegova dijela 'ne može pregovarati'.(...) Američki je Dayton zaustavio pokolje, no od tada je uzaludno pokušavao sagraditi model suživota i još je danas tamo vezao desetine tisuća vojnika, postavljenih da čuvaju vječno krhak mir. Onima koji nastoje naći drukčiji model, republikanski senator Bob Dole, kandidat na američkim predsjedničkim izborima, jučer je, preko 'New York Timesa', objasnio smisao stvari. Prema njemu, 'Bez američkog vodstva i bez primjene američkih načela, mogućnosti nalaženja trajnog sporazuma su slabe. Naši europski prijatelji imaju povijesne predrasude koje ih sprječavaju da budu pošteni posrednici'. Eto, dakle, prave prirode pariške konferencije, jučer otvoreni pregovarački stol, više no što je pregovarački, mjesto je sraza triju rigidnosti. 'Uzmi ili ostavi' načela nametnutog od međunarodne zajednice; odbijanja Srba i same zamisli da se susretnu s 'teroristima' iz OVK-a; izjava albanskih predstavnika prema kojima se bez OVK-a neće napraviti niti jedan korak.(...)", piše Giuseppe Zaccaria. ŠPANJOLSKA EL MUNDO 7. II. 1999. Kapitalizam po Sorosu "Svjetski gospodarski forum, sastanak na vrhu u Davosu, izgubio je sav onaj glamur kojim je bio okružen u prvim godinama održavanja. Mali alpski grad u kojemu se svijetu prvi put prikazao plavi mladić s naočalama imenom Bill Gates, to mjestašce puno iznenađenja u koje su rado odlazili bankari, veliki poduzetnici i političari iz svih država kako bi pokazali svoju oštroumnost, govoreći s govornice, ili jednostavno svoju moć, pojavljujući se tamo, sada je postalo dosadno mjesto na kojemu nitko ne odstupa od dnevnog reda i na koje mnogi nisu došli, uz prilično glupe izgovore. No, čak i ovako, betonski blok bez kutova koji se rabi kao konferencijski centar i mjesto sastanka Svjetskoga gospodarskog foruma i dalje je pun stotina novinara koji svoje izdavače i radijske ili televizijske postaje moraju uvjeriti da na put u zemlju snijega nisu išli samo zato da bi mogli skijati. Ta činjenica, širenje onoga što se tamo govori po cijelome svijetu, ono je što i dalje navodi mnoge važne poslovne ljude i političare da se suoče s neudobnošću i hladnoćom koji ih očekuju na zaleđenim vrhuncima švicarskih Alpa. Prošloga ponedjeljka za zvjezdani nastup bio je zadužen financijer George Soros. Najpoznatiji špekulant kugle zemaljske, čovjek koji raspolaže svotama većim od 3 bilijuna peseta i čije se osobno bogatstvo procjenjuje na više od 3 milijarde dolara, posebno privlači predstavnike medija. A njegovi govori obično nisu dosadni nazočnima. Govori jasno, ide do pojedinosti i zna si priuštiti luksuz kritiziranja vlada, Međunarodnog monetarnog fonda te zna kako šibati neprimjerenost kapitalističkog sustava. Soros nije razočarao. Zatražio je pomoć za spašavanje Brazila od upada u slijepu ulicu, a lagano je ošinuo i momke Michela Camdessusa (direktora MMF-a, op. prev.): 'Sve što se moglo loše učiniti, učinjeno je loše', mudro će Soros. Drski mađarsko-američki multimilijunaš postigao je svoj cilj. U utorak su sve velike novine Europe, Azije i Amerike njegove savjete stavile u naslove članaka. Istoga dana, dok je Soroseva fotografija obilazila svijet, brazilska je vlada donijela odluku o smjenjivanju guvernera središnje banke Francisca Lopesa, imenovanoga tri tjedna ranije, te o imenovanju na tu dužnost Arminia Frage, ekonomista školovanog u SAD-u koji već sedam godina radi za Soros Asset Management u New Yorku, a radi se o jednom od fondova koje nadzire spomenuti magnat. 'Špekulantov zaposlenik na čelu Brazilske banke!' To je kao kad biste kokošinjac povjerili na čuvanje lisici, pobunila se brazilska ljevica čim je vijest objavljena. Sumnje da je Soros povlašten i da zna neke tajne informacije o mjerama koje bi mogla donijeti brazilska Središnja banka, o čemu su govorili neki stariji i ugledni burzovni mešetari, dva dana kasnije pretvorile su se u savršeno jasnu istinu. Čak i sam brazilski ministar gospodarstva Pedro Malan potvrdio je da je Fraga odlučio uskladiti svoju službu u Sorosevom fondu u New Yorku s 'neformalnim' predsjedanjem na čelu gospodarske ekipe brazilske vlade. Fragino imenovanje odmah je donijelo rezultate. U četvrtak je objavljeno sklapanje sporazuma između MMF-a i brazilskog ministra gospodarstva. Smanjivanje deficita bit će veće od predviđenoga, a inflacija će ostati ispod 10 posto. Istina, gospodarski će rast biti manji, povećat će se nezaposlenost, a kamatne će stope ostati na 39 posto. Da Brazil nije želio popiti čašu koju mu je ponudio MMF (Lopesov odlazak iz Središnje banke uzrokovan je njegovim opiranjem primjeni MMF-ovih gorkih lijekova), sada bi morao popiti čašu i pol. A Soros je opet došao na svoje. U stvari, upravo politika MMF-a, koju ovaj neprestano kritizira u posljednjih nekoliko godina, njemu najviše koristi dok posluje na tržištu. Tvrde mjere usklađivanja jamče zapravo da države mogu sanirati svoje financije, a banke-kreditori istodobno su sigurne da će im vratiti te kredite. Drugim riječima, pomoć MMF-a na kraju završava u džepovima banaka ili ustanova koje su posudile taj novac, a takva je i Soroseva. Ako te ustanove vide da su im ulaganja sigurna, nastavit će ulagati, a to će donijeti više radnih mjesta, više bogatstva i omogućit će da neka država uravnoteži svoj proračun. Ali tako dugo dok se sve to ne dogodi, dio stanovništva ostat će bez posla i gladovat će. Tvrtke prestaju biti konkurentne zbog visokih kamatnih stopa, a pad unutarnje potrošnje na kraju upropaštava gospodarstvo koje se već nalazi u dubokoj recesiji. MMF-ove formule mogu donijeti rezultate, ali uvijek po cijenu osiromašivanja onih najsiromašnijih. Ono što se čini nevjerojatnim jest da mnogi Sorosa i dalje smatraju suvremenim Robinom Hoodom koji se globalizacijom gospodarstva koristi za zarađivanje novca koje potom ulaže u dobrotvorne svrhe. Kažu da Soros, koji se smatra sljedbenikom Karla Poppera, čiji je student bio na London School of Economics, polovicu svojih godišnjih prihoda (50 milijarda peseta) daje u dobrotvorne svrhe. Njegove zaklade rade u nekim državama bivšeg Istoka, a u SAD-u ima zaklade koje nastoje postići ukidanje kažnjavanja korištenja marihuane u medicinske svrhe. Unatoč tome, Soros je najstrašnije lice razvoja svjetskoga kapitalizma. Zbog njegovih vragolija funta je ispala iz Europskog monetarnog sustava. Njegov stručni špekulantski nos donio mu je goleme zarade od kupovanja 1 posto vlasništva BCH-a koji je nekoliko mjeseci kasnije prodao i dobio četiri puta više novca nego što je uložio. Ali nije to ono najgore. Njegov munjeviti napad na malezijski ringit uzrok je krize koja se na azijskom jugoistoku pojavila u jesen 1997. Stotine tisuća ljudi spalo je na prosjački štap. Vlade su uzdrmane, došlo je do uličnih sukoba, represije te ukidanja i onih najmanjih sloboda koje su neke države te regije još imale. Nije važno kako rabi svoj novac i bavi li se u slobodno vrijeme filantropijom. Njegovo se bogatstvo temelji na siromaštvu stotina tisuća ljudi koji nikada neće imati prigodu čitati djela Karla Poppera niti će moći uživati u pogodnostima otvorenoga društva. Slobodno tržište, da bi bilo realno, mora ispunjavati određene norme, pravila igre koja su još nužnija u globalnom okruženju, gdje virtualne transakcije stotina milijuna dolara mogu porušiti gospodarstva tzv. 'novih gospodarskih divova'. Gospodarstvo slobodnoga tržišta mora se razvijati istodobno s demokratskim političkim oblicima kako bi moglo funkcionirati i djelotvorno raspolagati sredstvima. Država nije zapreka, nego jamac sustava, budući da sprječava nametanje zakona jačega. Na kraju krajeva, na tržištu se bira, a potrošači se odlučuju za ono što je najbolje. Soros je iskoristio nepostojanje međunarodnog dogovora o reguliranju protoka kapitala i obogatio se. Njegova moć i njegove metode nespojive su s demokratskom koncepcijom globalnoga gospodarstva", piše Casimiro Garcia-Abadillo. Svijet pozorno gleda što će se dogoditi u Rambouilletu "'Molim Vas da omogućite pobjedu snagama života nad snagama smrti. Svijet Vas s očekivanjem promatra'. Bio je elokventan francuski predsjednik Jacques Chirac pri svojem pozdravnom govoru predstavnicima srpske vlade i glavnim albanskim formacijama, među kojima je bila i Oslobodilačka vojska Kosova, koji su se jučer sastali u Rambouilletu na poziv kontaktne skupine (SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija). No, perspektive nisu nimalo privlačne. Beograd ne prihvaća dovođenje u pitanje njegova suvereniteta na Kosovu. Priština traži neovisnost. Teško je postići kompromis kod toliko suprotnih stavova. Unatoč tome, ima mjesta za nadu. I zapadne sile i Rusija vide svoj interes u gušenju požara na Balkanu, a raspolažu moćnim sredstvima za stvaranje pritiska. Srpski ustupak u obliku velike autonomije za Kosovo, čija bi se provedba mogla - i morala - provoditi uz pomoć jakih snaga NATO-a, jedino je rješenje koje bi moglo uroditi plodom. Jasno, nijedna od strana ne bi bila potpuno zadovoljna, ali nijedna od strana ne bi morala već u početku odbaciti taj prijedlog. No, za sada je taj cilj još jako daleko. Tek što je počela konferencija, u Prištini je eksplodirala bomba od koje su tri osobe poginule, a njih nekoliko je teško ranjeno, što je najbolji pokazatelj na koji način jedna od strana gleda na početak konferencije u Rambouilletu", stoji u uvodniku lista. Opet Milošević "Loše je započelo i teško da će dobro završiti, ali nitko ne može kritizirati te napore. Bolje je činiti nešto, makar i prekasno, nego i dalje držati prekrižene ruke dok se na Kosovu povećava broj mrtvih i prognanih. To je sukob u kojemu nema brzog i čudotvornog rješenja. S primirjem od tri godine, 20 do 30 tisuća NATO-ovih vojnika koji će ga nametnuti, održavanjem slobodnih lokalnih izbora za manje od godinu dana i novom lokalnom policijom koju neće nadzirati Beograd te stvarnim razvojačenjem, kao glavnim točkama mirovnoga plana koji je stavljen na stol, rješava se jedan problem, ali ostaju neriješeni još mnogi. Kakav će mandat imati NATO-ove snage? Koje će ovlasti imati lokalne ustanove? Koliko vojnika i policajaca (i gdje će oni biti) može i dalje imati Srbija? Je li moguće i poželjno da NATO izvede intervenciju bez sudjelovanja američkih kopnenih snaga? Mogu li se prihvatiti četiri uvjeta koje je Bill Clinton postavio za tu intervenciju? I, što je najteže, ostavljaju li se vrata za postizanje neovisnosti poslije trogodišnjeg razdoblja, zatvaraju li se ta vrata, ili sve ostaje u zraku? Za Srbiju, Rambouillet je početak kraja. Za kosovske Albance, početak dugoga procesa. Nijedna od strana nije spremna odreći se svoga konačnog cilja. Za prve - integriranje Kosova u Srbiju, za druge - neovisnost. Bez nove francusko-britanske solidarnosti zapećaćene u Saint- Malou i bez reforme NATO-a dogovorene u Berlinu 1996., koja je omogućila stvaranje europskog zapovjednog lanca u Atlantskome savezu, mirovni plan koji je predstavljen bio bi nemoguć. Europa je svoju zajedničku vanjsku i obrambenu politiku prokockala u Zaljevu i u Bosni, i neće je imati do kraja devedesetih godina. Na Kosovu joj se pruža nova prigoda. Ako propadne, SAD će opet biti jedini spasilac brodolomaca. Milošević, glavni krivac za sve balkanske nesreće, započeo je karijeru ukidajući autonomiju Kosova i Vojvodine 1989. Albanci su bili jako strpljivi. Da ih u Daytonu nisu ignorirali, vjerojatno bi se izbjegao ovaj rat, a konferencija u Rambouilletu ne bi ni bila potrebna. Kasno je sada za jadikovke. Dayton nas je mnogo toga naučio, i dobroga i lošega. Milošević ne odgovara bez primjene sile, ali se sila neće zaustaviti bez njegova sudjelovanja. Ako je shvatio da mu preostaju samo još dvije mogućnosti, izgubiti Kosovo u ratu ili izgubiti ga u miru, sudjelovat će. Ako nije, nastavit će ubijati i polako izvoditi vlastito samoubojstvo", piše Felipe Sahagun. EL PAIS 7. II. 1999. 'Dolarizacija' Latinske Amerike "Poslije uvođenja eura i najavljenih planova država ASEAN-a da uvedu zajedničku valutu, ta se zamisao preselila i u Latinsku Ameriku. Malo nakon što je brazilski predsjednik Fernando Henrique Cardosu dopustio pad reala, njegov argentinski kolega Carlos Menem predložio je stvaranje zajedničke latinskoameričke valute koja bi bila povezana s dolarom. Čini se da se ostvaruje hipoteza zamjenika Međunarodnoga monetarnog fonda Stanleya Fischera, da se zbog nestabilnosti na financijskim tržištima svijet nužno mora okrenuti stvaranju velikih regionalnih valuta. Najava u Argentini ima isti ton, ali se mora drugačije čitati. Ne zna se radi li se o stvaranju autonomne valute za Latinsku Ameriku (točnije, za Mercosur - Argentinu, Brazil, Urugvaj i Paragvaj) ili o 'dolarizaciji' tih gospodarstava (zajednička valuta koja bi nastala na temelju nestanka lokalnih valuta, počevši od argentinskog pesa, a zamijenio bi je dolar). Prvu inačicu podupire predsjednik Međuameričke banke za razvoj Enrique Iglesias, budući da bi to značilo veću koordinaciju gospodarskih politika država Mercosura. Naprotiv, 'dolarizacija' je mnogo zamršeniji i dugotrajniji plan rješavanja problema koje treba riješiti vrlo brzo. Monetarni režim u Argentini, 'currency board' (još ne postoji opće prihvaćeni prijevod na španjolski jezik) koji se sastoji u čvrstom tečaju pesa u odnosu na dolar (jedan prema jedan) bila je politička odluka motivirana mnogim godinama hiperinflacije. Vlasti su zaključile da su troškovi monetarne neodgovornosti viši od koristi posjedovanja neovisne valute. Od tada svaka gospodarska politika peronista na vlasti temelji se na održavanju toga odnosa prema dolaru. S namjerom da se gospodarstvo 'dolarizira', Argentina pokušava uvjeriti tržišta, u ovoj zamršenoj konjunkturi kojom dominira brazilska kriza, da ni na koji način ne namjerava devalvirati valutu te sprječava bijeg kapitala u strahu od devalviranja. Menem je alergičan na mogućnost ponavljanja Cardosova pokusa, kad je ovaj, i nakon što je dva puta rekao da real neće devalvirati, na kraju morao podnijeti njegov neizbježan pad. (...) Protivnici 'dolarizacije' su oni koji drže do suverenosti (iako se danas dolar u Argentini koristi isto toliko, ako ne i više, koliko i peso). Jasno im je da na taj način državna uprava gotovo u potpunosti gubi mogućnost vođenja monetarne politike i utjecanja na financijski sektor, toliko važan u gospodarskom životu države. Isto tako, 'dolarizacija' bi ograničila mogućnosti stvaranja jedinstvene regionalne valute, osim ako i ona prihvati formulu 'dolarizacije'. Stvaranje jedinstvene latinskoameričke valute zahtijeva proces usklađivanja povezanih gospodarstava, kao što smo morali učiniti i mi u Europi. Morat će još proteći dosta vremena kako bismo saznali je li Menemova inicijativa pokusni balon, prije svega obrambena mjera pred zarazom pada reala, ili strateška operacija koja bi povećala mogućnosti stvaranja svijeta s trima velikim valutama: eurom, dolarom i jenom", piše Joaquin Estefania. FRANCUSKA LIBERATION 6./7. II. 1999. Četiri ključna sudionika pregovora. Vrlo opasan izazov 'Europskog Daytona' "Čini se da će posao biti težak, u što nitko ne sumnja, počev od Huberta Vedrinea. Supredsjedatelj konferencije o Kosovu, zajedno s britanskim kolegom Robinom Cookom, kaže za sebe da je više 'odlučan', nego optimističan. 'Odmah u početku, najteže će biti pomiriti nepomirljivo', priznaje Amerikanac Christopher Hill koji će biti glava pregovora, uz Austrijanca Wolfganga Petriča koji zastupa Europsku uniju i Rusa Borisa Majorskog. No Europljani se u Francuskoj ovaj put ne zadovoljavaju hotelskom diplomacijom nudeći dvorac Rambouillet. Pariz i London potaknuli su ovaj 'forcing diplomatique' koji je praćen strogim vremenskim rasporedom i prijetnjama objema stranama, namećući takvu strategiju američkoj vladi koja je nakon zadnjeg ultimatuma Slobodanu Miloševiću sklona zračnim napadima. To je neka vrsta 'europskog Daytona'. U toj vojnoj bazi zrakoplovnih snaga SAD-a u Ohiu, u studenome 1995. potpisani su mirovni pregovori o Bosni, kojih je Washington bio pravi tvorac. Ovaj put će Europa biti u prvom planu ili barem koliko i Amerikanci. Postupak će biti isti: pregovori iza zatvorenih vrata sve dok se ne postigne sporazum. Isposnički hotel Hope u Daytonu s konferencijskim dvoranama nagrđenim nježnim imenima poput 'B 29 leteća supertvrđava' i niskim prelijetanjem zrakoplova, podsjećali su Bošnjake, Hrvate, a ponajprije Srbe, na stvarnost NATO-ovih vojnih prijetnja. Pozlate dvorca Rambouilleta stvaraju sasvim drugačije ozračje, iako su predstavnici međunarodne zajednice jednako odlučni. Jedinstvo 'kontaktne skupine' (SAD, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Italija i Rusija)koje naglašavaju diplomati, postignuto je glede 'visokog stupnja samouprave' za Kosovo. No hoće li ono odoljeti mogućnosti pravog rata protiv Beograda, ili drugim mjerama, ako pregovori ne uspiju zbog pretjeranih zahtjeva albanskih ekstremista? Za razliku od Bosne koja je doživjela četvorogodišnji rat, junaci na Kosovu nisu iscrpljeni, a dobar dio OVK-a još je uvjeren da ih nakon borbe očekuje pobjeda i neovisnost. Ipak, Rambouillet znači preokret u sukobu u kojemu se međunarodna zajednica ponovno čini nemoćnom. Pokušaji 'preventivne diplomacije' Francuza i Nijemaca već godinu dana ne daju nikakve rezultate. Prve prijetnje Zapada nakon sukoba u proljeće nisu bile uvjerljive. K tome, one nisu reagirale na veliku protuofenzivu koju je u kolovozu Beograd pokrenuo protiv OVK-a, koji je preuzeo nadzor nad polovicom pokrajine. Ovi ekstremisti, borci za neovisnost, osvjedočeni pristaše velike Albanije, ulijevali su strah i još to čine. Bile su potrebne slike izbjeglica i stradalih u pokoljima, kao u Gornjem Obrinju da bi se u listopadu pokrenula NATO-ova mašinerija. Sporazum između Slobodana Miloševića i Richarda Holbrookea, bivšeg posrednika u Daytonu, omogućio je povratak izbjeglica i dolazak dviju tisuća OESS-ovih promatrača. Sporazum će slabiti sa svakim izazovom i izgredom. Represija se nastavila. Pokolj u Račku gdje je ubijeno četrdeset i pet Albanaca ponovno je pokrenuo javnost, obvezujući zapadne prijestolnice da dublje promisle o svome djelovanju. Kao i u Bosni pet godina ranije, dinamiku je pokrenula Elizejska palača. Pariz i London su se očitovali za općenitiju strategiju, spojivši diplomaciju i snagu, kako bi se izbjegli napadi koji bi samo otežali stanje. Politički okršaj u NATO-u između Washingtona i Europljana trajao je nekoliko dana. Francuzi i Britanci izjavili su da su spremni poslati kopnene snage za provedbu mirovnog sporazuma, bez Washingtona, ali uz njegovu suglasnost i u sklopu NATO-a. Nijemci i Talijani pošli su za njima. Taj nečuveni potez u svezi sa sigurnošću i obranom, znači pravi skok Europljana kada je riječ o počecima zajedničke vanjske politike", piše Marc Semo. BELGIJA LE SOIR 6. II. 1999. Operacija za spašavanje europske obrane "Mirovnom operacijom na Kosovu, Europljani su preuzeli vodstvo na dvama područjima, diplomatskom i vojnom. Pridruže li se Amerikanci i Rusi, pregovori u Rambouilletu održat će se pod francusko- britanskim predsjedanjem. A bude li nakon toga trebalo rasporediti snage na terenu, Englezi i Francuzi osigurat će glavninu snaga i svoje zapovjedništvo. Izazov znatno prelazi granice Balkana. Tako se očituju na djelu inicijativa britanskog premijera Tonyja Blaira s europskog susreta na vrhu u Poertschachu u listopadu prošle godine i francusko-britanska izjava iz Saint-Maloa od 4. prosinca o europskoj politici obrane. Ubrzo dolazi do dvostrukog političkog razvitka. U trenutku stupanja na snagu sporazuma iz Amsterdama, 'zajednička vanjska politika i politika obrane' (PESC) Europske unije dokazuje se prvom većom operacijom. A gotovo tri mjeseca prije NATO-ova susreta na vrhu u Washingtonu, 'europski se identitet obrane u sklopu NATO-a' vrlo jasno potvrđuje. U novom strategijskom konceptu Saveza odrazit će se provjera zbiljnosti i vjerodostojnosti u bitnom sučeljavanju sa SAD-om. Prošle su jeseni London i Pariz preuzeli na sebe organiziranje 'snaga za izvlačenje' OESS-ovih verifikatora na Kosovu: pod NATO- ovim kišobranom, ali sastavljenih od francuskih, britanskih i njemačkih postrojba, bez Amerikanaca i pod zapovjedništvom jednog Francuza. Snage za očuvanje mira na Kosovu koje se procjenjuju na približno trideset tisuća ljudi, dođe li do sporazuma između sukobljenih strana, činili bi ponajprije Britanci (8000), Francuzi (6000 i nosač zrakoplova), Nijemci (3000) i drugi Europljani. S dvije do četiri tisuće ljudi, Amerikanci bi imali tek sporednu ulogu, osim na području zračne obrane i obavješćivanja. Operacija bi se najverojatnije vodila pod britanskim zapovjedništvom. Bila bi to premijera iz više razloga. Za razliku od iskustva iz Bosne, ovaj put Europa pruža pomoć američkoj politici - sporazum koji je u Beogradu s mukom postigao Richard Holbrooke osuđen je na propast. Osim toga, Europa daje do znanja da je spremna sama djelovati ne bude li ju Washington slijedio. A Njemačka sada nudi svoj prinos, bez gorčine. Lijepa naknada za Dayton gdje su Europljani bili nevažna veličina. Odjednom, Amerikanci su zbunjeni, sretni što vide da Europa napokon preuzima svoj dio tereta, ali i zabrinuti zbog gubitka vodstva. Bijela kuća sada pokušava uvjeriti Kongres da treba uskočiti u vlak koji je krenuo. Ona je također preskočila važan psihološki i politički prag, prvi put prihvativši da američke postrojbe mogu biti pod operativnim zapovjedništvom koje nije američko. Na putu je ostvarenje nove ravnoteže. No opasnosti su velike koliko i ambicije. Ne uspije li, Europa zacijelo dugo neće imati takvu priliku da pokaže kako može opstati kao političko-vojna sila suočena s onim što francuski ministar Hubert Vedrine zove američka 'supersila'", kaže se u napisu Pierrea Lefevrea. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. II. 1999. Francuska će teško prodati obuzdavanje američke moći "Za zemlju čija politička estetika odbacuje neumjerenost, Francuska možda pretjeruje u kampanji osvajanja svjetske potpore za obuzdavanje američke unilateralnosti", piše John Vinocur. "Inicijativa ovisi o dokazivanju da Sjedinjene Države, protiv volje međunarodne zajednice, djeluju u vlastite svrhe. U tjednu kad je ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine održao govor i dao intervju o američkoj prevlasti - definirajući Sjedinjene Države kao 'hipersilu' čije je zlouporabe potrebno uravnotežiti predanošću svim drugim metodama, strategijama i taktikama obuzdavanja - dokazi su, gotovo ironično, bili drugdje. S jedne strane, postojala je možda opravdana francuska pritužba da, na prijelazu stoljeća, Amerikanci imaju previše moći za dobro ostatka svijeta. S druge, bila je tu stvarnost da su Amerikanci francusko-britanskom vodstvu uglavnom predali zapadni pokušaj dovođenja mira na Kosovu u pregovorima koji u subotu započinju u Rambouilletu. Jukstapozicija je istakla neskladno visok ton francuske kampanje. Ona drži da svijet, prema g. Vedrineu, sad mora rješavati jedan središnji sukob, i postavlja Sjedinjene Države protiv svih drugih, zbog interesa koji nisu samo politički, 'ekonomski, monetarni, pravni, audiovizualni, jezični, kulturni' već se tiču i mentalnog identiteta'. Ako je početak kosovskih pregovora imao veze s unilateralizmom, činilo se da se on djelomično odnosi na umjereniju analizu njemačkog ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, koji je rekao da je unilateralizam, ako postoji, prvenstveno rezultat europske neodlučnosti. Tu je i druga očita nedosljednost. Ako postoji proturječje u francuskoj želji da žigoše američku moć kao jednu od velikih briga svijeta, ono bi moglo biti u tome što možda najstvarnija prijetnja francuskom identitetu ne dolazi od Sjedinjenih Država nego od europske integracije. Francusku dvojbu čini to što izgradnja Europe ne samo da zahtijeva odbacivanje suvereniteta, već i prihvaćanje francuske budućnosti kao jednog glasa u zboru zemalja koje pokazuju malo sklonosti da prihvate francusku politiku kao svjetlo koje vodi Europu. Protiv svojih nagona, Francuska bi mogla uvidjeti da njezin sadašnji misionarski pristup Sjedinjenim Državama učvršćuje taj otpor. Jednako često kao što smatraju američku politiku spornom, francuski susjedi vjerojatno neće biti zadovoljni francuskom vizijom koja američku moć i nepostojanje potrebne protuteže smatra 'glavnom činjenicom današnjeg globalnog svijeta'. Njemački političar, često kritičan prema navikama i metodama Sjedinjenih Država, odbacio je francuski pristup, rekavši da on, zapravo, predstavlja globalni gaullizam. On je izjavio da su Francuzi zaglibili u statičnom shvaćanju globalne politike koja je rastavljena od stvarnosti nastajućih regija i opsjednuta nacionalnim žigosanjem. On je to nazvao zastarjelim. Ono što se također činilo pretjeranim bio je francuski pokušaj da ozakoni i dade neku vrst križarskog značaja pothvatu uvjeravanja drugih zemalja da se moraju povezati (u 'zajednički suverenitet', kao što je rekao predsjednik Jacques Chirac) radi suprotstavljanja američkoj moći. U stilu Marka Aurelija koji izlaže načela za političku akciju, ili Che Guevare koji sa Sierra Maestre definira revolucionarnu bitku, g. Vedrine je ponudio pet uputa, a g. Chirac sedam maksima za taj zadatak. G. Vedrine je naveo, među ostalim, da je potrebno imati čvrste živce, ustrajnost i pripremiti se politički, institucijski i mentalno za 'trenutak kad će Europa imati hrabrosti otići dalje'. Prva maksima g. Chiraca, predložena za povelju novog međunarodnog poretka koju bi prihvatila UN-ova Glavna skupština, pozvala je na 'isključivanje unilateralističkih sklonosti' - ljudski prioritet koji je on stavio ispred jednakosti, solidarnosti, različitosti, opreza, slobode i snošljivosti. G. Vedrine je bio oprezniji u procjeni koliko francuska inicijativa ima izgleda. 'Bitna je stvar', rekao je on, 'da krećemo s pravom dijagnozom i da se aktiviraju prave poluge.' To baš nije sigurno." 5. II. 1998. Srpskom novinaru prijeti zatvor zbog pisanja o malom pokvarenom ratu "Dejan Anastazijević srpski je ratni izvjestitelj koji se na prvi pogled nalazi u bezizlaznoj situaciji: obje strane u kosovskom sukobu misle da je savršena zmija, a sad ga njegova vlastita vlada želi optužiti za zločin izvješćivanja o zločinu", piše Terence Sheridan. "Kao zaposlenik neovisnog beogradskog časopisa 'Vreme', g. Anastazijević je prvi novinar od Titova komunističkog razdoblja kojemu prijeti optužba po mutnom članku kaznenog zakona. On je ovoga siječnja na svoje iznenađenje otkrio da bi mogao biti optužen za 'širenje dezinformacija i uznemirivanje javnosti' zbog članka koji je prošlog ožujka napisao o malom pokvarenom ratu u južnoj srpskoj pokrajini Kosovo, gdje se Albanci pod vodstvom pobunjenika OVK-a bore za neovisnost. 'Pretpostavljam da ovo pokazuje kako su kotači pravde veoma, veoma spori', izjavio je g. Anastazijević, tridesetšestogodišnji oženjeni Beograđanin i otac šestogodišnje kćeri. No on ipak napreduje. Osim svog posla u 'Vremenu', Anastazijević radi kao honorarni suradnik časopisa 'Time', prevodi za zapadne novinare i piše kolumnu u albanskim novinama 'Koha Ditore'. Članak koji mu je donio probleme, objavljen u 'Vremenu' pod naslovom 'Krvav vikend u Drenici', govori o 25 Albanaca koje je ubila srpska policija. 'Naši su dečki jednostavno podivljali', naveo je g. Anastazijević riječi svog policijskog izvora. Albanci, uključujući 79-godišnjeg čovjeka i trudnicu, ubijeni su u svojim domovima ili dvorištima. (...) U istražnom postupku sudac je upitao novinara: 'Zašto ste išli tamo?' Donekle smeten, novinar je odgovorio: 'To je moj posao. Ja sam novinar. Pišem vijesti. A to je bila vijest.' Bude li optužen i proglašen krivim, mogao bi dobiti tri godine zatvora, iako pravni stručnjaci tvrde da najvjerojatnije neće dobiti više od uvjetne kazne. U međuvremenu vlada, s nesavladivim samopouzdanjem, svakog tko se ne slaže s njezinom politikom u osiromašenoj pokrajini optužuje da je izdajnik ili lakovjerni suradnik CIA-e koja želi 'da nam oduzmu Kosovo.' (...) Ironično je što Anastazijevića, koji je izvijestio o prvom masakru, od pisanja o posljednjem nije spriječio neki srpski nacionalist već američki veleposlanik. William Walker, čelnik kosovske verifikacijske misije, koja promatra takozvani prestanak vatre, ne dopušta srpskim novinarima da se priključuju verifikatorima jer im ne može jamčiti sigurnost. A ni drugi to ne mogu. Seoski Srbi smatraju novinare izdajnicima dok ih mnogi Albanci smatraju špijunima, što otežava posao onim Srbima koji se bave 'uznemiravanjem javnosti'. (...) Prije četiri mjeseca, također u zapadnom Kosovu i nešto izvan glavne ceste, pobunjenici su uhvatili g. Anastazijevića i držali ga na nišanu. 'Ispitivali su me devet sati, a jedno od pitanja koja su ponavljali bilo je 'Zašto si ovdje?' Na sreću, g. Anastazijević je bio u društvu Jonathana Landaya iz 'Christian Science Monitora', koji je odbio otići dok nisu pustili i g. Anastazijevića. 'Neću to opet učiniti', izjavio je g. Anastazijević. 'Putovat ću samo ako znam da je cesta slobodna i da nema pripadnika OVK. I ići ću samo u srpska sela u kojima nekoga znam ili vidim nekog koga poznajem. Ima mnogo seoskih luda, Srba i Albanaca, i svi ti idioti imaju puške. Ipak, moram putovati na Kosovo. To je moj posao. To je razlog zbog kojeg odlazim tamo.'" THE WASHINGTON TIMES 5. II. 1999. Rođendansko sjećanje ... i zahvalnost "Predsjednik Clinton preživio je iznenađujući niz škandala jer vlada u razdoblju mira i prosperiteta. Većina Amerikanaca pretpostavlja da je za taj mir i prosperitet on zaslužan. No zapravo g. Clinton ima veoma malo s gospodarskim procvatom devedesetih. Čovjek kojemu bismo trebali zahvaliti jest Ronald Reagan", piše Dinesh D'Souza, autor knjige 'Ronald Reagan: kako je običan čovjek postao osobit vođa'. "Kad razmotrimo sastojke američke gospodarske snage - obuzdavanje inflacije, ponovno oživljavanje gospodarskog rasta, preustroj gospodarstva, smanjenje manjka, otvaranje svjetskih tržišta, mirna klima stvorena krajem hladog rata - vidimo da se, doslovno u svakoj stvari, prekretnica dogodila osamdesetih. Da, istina je. Ronald Reagan, kojem će sutra biti 88 godina, najzaslužniji je čovjek za američki gospodarski oporavak. Malo je ljudi spremno priznati to njegovo postignuće jer većina - posebno intelektualci - prihvaćaju stereotip o g. Reaganu kao intelektualno lakoj kategoriji, koji je drijemao na poslu i bio previše izdvojen iz svakodnevnih poslova vlade da bi ostavio trajan učinak. Poput većine stereotipa, i ovaj sadrži element istine. No on zaboravlja da je g. Reagan donio presudne odluke koje su vodile američkoj pobjedi u hladnom ratu i oporavku gospodarstva nakon dugog razdoblja stagflacije i neodređene 'slabosti'. G. Reagan je pokrenuo masovnu vojnu izgradnju da bi se suprotstavio sovjetskoj prijetnji i osigurao je oštra smanjenja poreza za poticanje gospodarskog rasta. (Najviša porezna stopa pala je sa 70% na 28% između 1981. i 1986.) G. Reagan je također podupro restriktivnu monetarnu politiku predsjednika Saveznih pričuva Paula Volckera kao nužnu strategiju da se smanji dvoznamenkasta inflacija iz Carterova razdoblja. Te su mjere tražile visoku cijenu. Volckerova oštra novčana politika dokončala je dvoznamenkastu inflaciju, pošast sedamdesetih, no uz cijenu pada američkog gospodarstva u duboku recesiju 1982. Stopa siromaštva narasla je s 12% na 15%. Nezaposlenost je narasla s 7% na 11%. (...) Kritici g. Reagana zahtijevali su projekte javnih radova da bi se Amerikanci ponovno zaposlili. Oni su također tražili ograničenja jeftinog uvoza kako bi se spasili domaći poslovi. Zazivajući uspjeh Japanaca, mnogi su ekonomisti zagovarali 'industrijsku politiku', shemu ulaganja novca poreznih obveznika u industrije budućnosti i zaštite poslova u industrijama koje više nisu bile konkurentne u svjetskom gospodarsstvu. G. Reagan je odbio poduprijeti ta kratkoročna rješenja. On je dopustio gospodarstvu da prođe kroz bolno razdoblje smanjenja i preustroja. Usred recesije g. 1982., Reagan je zatražio od Amerikanaca da 'ustraju', uvjeren da će se stvari poboljšati. Na kraju je tako i bilo. Godine 1983., gospodarstvo je promijenilo smjer i ušlo u petnaest godina dugačak procvat, prekinut samo blagom recesijom za vrijeme Busha 1990. - 1991. Gotovo 20 milijuna novih poslova stvoreno je između 1983. i 1989., te daljnjih 15 milijuna od tad. (...) Glavni neuspjeh g. Reagana bila je njegova nesposobnost da zaustavi rast vladine potrošnje. To je, kombinirano sa smanjenjima poreza i povećanom potrošnjom za obranu, osamdesetih proizvelo 1,5 bilijuna manjka. Kritici g. Reagana upozorili su da je on poveo zemlju u skupu potrošnju, koja će buduće naraštaje dovesti do bankrota. No manjkovi iz Reaganovih godina gotovo su se u potpunosti poklopili s količinom koju je Reaganova vlada uložila u hladni rat. Amerika je taj rat dobila. Pa ako budući naraštaji moraju preuzeti financijski teret manjkova iz osamdesetih, oni također baštine svijet u kojem je prijetnja nuklearnog rata uvelike smanjena. Nadalje, kraj hladnog rata značio je otvaranje svjetskih tržišta za američke kompanije, što je pridonijelo neusporedivom rastu indeksa Dow Jones s oko 800 godine 1982. na gotovo 9.000 danas. Konačna obrana g. Reagana došla je kasno, s nestankom manjka kao ozbiljnog problema. Odjednom, gotovo tajanstveno, manjak je ispario, a proračun je u višku. Sad se predviđanja mnogih kritika g. Reagana i njegova vlastitog upravitelja proračuna, Davida Stockmana, o '200 milijarda manjka' čine pogrješnima i kratkovidnima. Predsjednik Clinton svojata zasluge za nestanak manjka. No što je on učinio da ga postigne? Postoje dva načina za uklanjanje manjka: dramatično povećanje poreza ili oštro smanjenje vladine potrošnje. Zapravo, g. Clinton je neznatno povećao poreze u proračunu za 1993. No njegovi vlastiti nacrti proračuna pokazuju da je g. Clinton predvidio nastavak velikih manjkova. I daleko od smanjenja vladine potrošnje, g. Clinton ju je opetovano povećavao. Zapravo su dva čimbenika odgovorna za smanjenje manjka. Prvi je nastavljena krepkost Reaganovog booma - sreća za američko ministarstvo financija. Drugi je golema ušteda u obrani kao posljedica pobjede u hladnom ratu. Amerika danas godišnje troši oko 100 milijarda dolara manje za obranu nego što je trošila na vrhuncu hladnog rata. Kao posljedica toga, čovjek kojega okrivljujemo za manjkove iz osamdesetih, ista je osoba koja je uvelike zaslužna za viškove današnjice. Budući naraštaji, manje opterećeni predrasudama od današnjih obrazovanih ljudi, sjećat će se g. Reagana kao velikog predsjednika čija je politika posredovala u završavanju hladnog rata i oživljavanju američkog gospodarstva i američkog duha. No pravilno je da mi, koji imamo goleme koristi od njegove ostavštine, g. Reaganu za života odamo čast priznanja njegovih postignuća." SLOVENIJA DELO 6. II. 1999. Dobro je da imamo euroskeptike Vilijem Gogala razgovarao je s Janom Kulakowskim, glavnim pregovaračem Poljske s Europskom unijom, a prvo je pitanje, nabrajajući sve što je Poljska učinila da bi udovoljila Europskom povjerenstvu, poentirao rečenicom: "Ne čini li vam se katkad da savjete EU primate premalo kritično, da ste u prilagodbi čak malo prebrzi?" Kulakowski je odbacio taj prigovor, no u idućem pitanju našla se neprijeporna činjenica: "Vaši seljaci, vrlo protueuropski raspoloženi, upravo sada opet prosvjeduju; po cijeloj su državi organizirali zaprječavanje cesta." Nakon priznanja da seljaštvo doista jest problem i da će biti teško, no da problem ne treba dramatizirati, Gogala nastavlja: "- Radnici ostalih sektora koje će integracija najviše pogoditi, recimo metalurgije i rudarstva, bili su u okviru Solidarnosti vrlo aktivni pri promjeni prijašnjega režima, čime su osvojili puno političke moći. Lani sam bio svjedokom demonstracija kad su radnici varšavskoga Ursusa, jezgre varšavske Solidarnosti, pred ministarstvom financija spalili zastavu Europske unije, prijeteći vladi linčom, ako ih ne oslobodi pogibije. Ne bojite li se rumunjskog scenarija, pohoda razjarenih radnika na prijestolnicu? = Ne. Ursus je vrlo poseban problem, tamošnji sindikat naime vode ekstremisti. Rumunjski scenarij čini mi se poput znanstvene fantastike, kod nas je nemoguć. Prilike u Poljskoj, socijalne, gospodarske i političke puno su drukčije nego u Rumunjskoj, a istina je da moramo još mnogo učiniti u pregovorima s pojedinačnim sindikatima. - Izvješće Povjerenstva (EU) ocijenili ste kao vrlo objektivno, no zar ne sadrži i odluke koje su samo u interesu Unije, a nisu istodobno i u interesu Poljske. Primjerice lani upravo u ovo vrijeme poljski su mediji bili puni priča o tome kako je negativan utjecaj na Poljsku imalo uvođenje viznog režima za Bjelorusiju i Rusiju, što je tražila Unija i zbog čega je pretrpjela štetu i pogranična trgovina kao i važna trgovina na bazarima, koja je Poljskoj donosila nekoliko milijarda dolara prihoda? = Da za njih smo lani uveli ulazne vize, ali postoje još dva druga načina posjeta: poziv i ulazni vavčer koji državljani tih država mogu kupiti na granici, i to za svaki dan boravka posebno. Nastojimo se prilagoditi schengenskim zahtjevima, jer svjesni smo bojazni unije - naša istočna granica bit će jedna od najduljih granica prema siromašnijim zemljama. Istodobno, u svim našim nastupima uvijek iznova naglašavamo da ne želimo da to označi postavljanje novog željeznog zastora na našim istočnim granicama. - Javno mišljenje u Poljskoj još je doduše naklonjeno uključenju u uniju, no stalno opada. Od lanjskih 80% dio onih koji su za uključenje snizio se na 60% stanovništva. Opće je mišljenje da su mjere u smjeru integracije bar zasad za Poljsku imale pretežno negativan utjecaj. Možda bi trebalo Europi više puta odlučno reći ne? = Ne, mislim da za to još nismo imali mogućnosti. Prvo, 'ne' ćemo reći za pregovora, a zasad pravi pregovori, osim nekih lakših poglavlja, još nisu započeli. Drugo, mislim da je 60% javnosti naklonjeno uključenju dobar broj, najvjerojatnije čak jedan od najviših među kandidatkinjama. Osobno sam jako veseo da nemamo više 80%, jer je tih 80% bilo potpuno umjetno, radilo se o iluziji, nepoznavanju problema među stanovništvom. 60% je mnogo realističnija brojka, koju ćemo najvjerojatnije održati. Činjenica da imamo među sobom i euroskeptike dobar je znak, jer pristaše integracije tjera da nastupe s boljim argumentima. Za demokratsku državu je normalno da je većina javnosti i stranaka 'za', ali da ostaju i dvojbe. U toj zamršenoj operaciji ne trebamo euforiju nego realan pogled. - S lanjskom promjenom njemačke vlade čini se da ona u okviru EU želi donekle usporiti proces integracije. S druge strane, kandidatkinje, možda s iznimkom Češke, ne usporavaju ritam prilagođavanja nego ga, naprotiv, pod pritiskom Unije pospješuju. Što kao pregovarač mislite da bi kandidatkinje morale učiniti za uravnoteženiji proces? = Mislim da je prerano da bi politiku nove njemačke vlade ocjenjivali kao ometajuću prema širenju na Istok, a ne bojim se ni nekih njihovih posljednjih izjava. Za takvu ocjenu moramo još pričekati. Naša je zadaća da bez opsjednutosti nadnevkom uključenja svim članicama EU objasnimo da je usporavanje procesa integracije opasno. Trebamo članstvo da bi bez potresa nastavili s reformama, da bi sačuvali njihov sadanji ritam i razmjerno povoljno javno mišljenje. Za to trebamo više dodira, lobija i informacija s državama članicama. - Ima li u slučaju ozbiljnijega zastoja od strane unije Poljska pripremljeno kakvo protuoružje? = Možete biti uvjereni da o tome intenzivno razmišljamo i da imamo pripremljene strategije za različite hipoteze. Dopustite mi da strategije poljske vlade s tim u svezi sačuvam u tajnosti. U nastavku razgovora Vilijem Gogola postavio je dva pitanja u vezi s gubitkom pregovaračke snage, djelomično uzrokovane krizom koja se iz Rusije proširila na Poljsku, djelomično individualnim međusobnim nadmetanjem kandidatkinja. Sugovornik je otklonio prvo jer da kriza još i povećava potrebu uključenja Poljske u uniju, a diplomatski je uklonio i drugu zapreku dodavši: "Naravno da bez određenog natjecanja ne ide." Dio pitanja odnosio se na strah gotovo svih kandidatkinja od rasprodaje zemlje strancima, no Jan Kulakowski je samo rekao da se toga područja još nisu prihvatili, ali da će uskoro organizirati sastanak eksperata. Bojazan od poplave jeftinih poljskih radnika Gogola je suprotstavio pisanju poljskog tjednika 'Wprost' da navodno 60.000 Nijemaca na crno već radi u Poljskoj, većina na dobro plaćenim menadžerskim poslovima. Pregovori ni o tome još nisu počeli, a kako je u Njemačkoj nezaposlenost veća nego u Poljskoj, Nijemci su doista potencijalni izvoznik radne snage, rekao je otprilike Kulakowski. - Po anketama javnog mišljenja u Europi, Poljska je na samom vrhu najpoželjnijih kandidatkinja za integraciju dok smo mi Slovenci uvijek među zadnjima. Što mislite, zašto nas Europa ne voli? = Ne mogu vam točnije odgovoriti, a i ne volim previše takve usporedbe. Mislim da ljudi u uniji zaključuju da je Poljska velika država i da bi širenje unije na istok bez uključenja Poljske bilo protiv njezinih političkih ciljeva, istodobno među nama postoje mnoge tijesne povijesne veze, a cijene i naš gospodarski razvoj zadnjih godina. Ipak je moje povjerenje u Eurobarometar jako ograničeno. Ne slažem se da Slovenija u EU nije obljubljena: kad razgovaram s ljudima iz unije, mnogo ih tvrdi da je Slovenija baš jedna od država koje su integraciji najbliže."