IT CORRIERE 7.II.BALKAN-RAMBOULLET-ITALIJA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 7. II. 1999. Talijanski Balkan "(...)'Rambouillet i Dayton potpuna su suprotnost, ne samo po povijesti i zemljopisu', objašnjava Dominique Mod'si, koji upravlja francuskim instituom za međunarodne odnose i redovito piše analize i komentare za Financial Times. 'U Bosni su Amerikanci uzeli stvar u svoje ruke nakon što se Europa našla u šahu, na Kosovu, naprotiv, oni su ti koji su pokušavali bez uspjeha. Europljani, danas odgovorniji i manje razjedinjeni kazali su: 'Red je na nama''. Hoće li uspjeti? Ne nedostaje optimizam volje, no svi diplomati koji sudjeluju u mirovnim razgovorima koji su jučer započeli pred vratima Pariza, već znaju da su na granicama svojih mogućnosti. Ovoga je puta čak i gore nego u Bosni, granica između pravde i krivde, između progresa i reakcije, između prava i samovolje, između 'dobrih i zlih', sve u svemu, još je slabija. Jasno, Milošević, koji je 1989. ukinuo status autonomije koju je dao Tito, jedan je od 'zločestih'. Prije godinu dana se upustio u divlju represivnu kampanju protiv gerilaca i protiv albanskog stanovništva Kosova.(...) Neovisno Kosovo, u rukama albanske većine (ona čini 90 posto od dva milijuna stanovnika) pokreće lančanu reakciju. Srbija bi bila nadvladana savezom između Kosovara i Crnogoraca. Više se ne bi mogla jamčiti koegzistencija Mađara i Rumunja u Vojvodini. No, prije svega, u Makedoniji bi 750.000 Albanaca dobilo punomoć da slijede trag svoje braće. Tada bi Grčka, koja nije dobro probavila postojanje neke makedonske republike, mogla tražiti svoj dio teritorija, polako bi udarni val dostigao i Bugarsku i Tursku. Da ne spominjemo i Albaniju. Bivši predsjednik Sali Berisha, odgovoran za slom zemlje, pokušava se očistiti iznoseći hipotezu o okupljanju svog albanskog stanovništva u jednu veliku državu.(...) Domino efekt pokrenut tim albanskim nemirom bio bi tragičan za Italiju, mogao bi pokrenuti pravi migracijski val, mnogo veći od onoga gliserima i gumenjacima. To nije predviđanje zlogukih proroka, već razumna analiza, koju su proveli najveći stručnjaci za Balkan (uključujući i vojne koji djeluju na terenu) koje su u Taormini okupili British Council i časopis LiMes. Stoga se ono što se događa na Balkanu nas izravno tiče i mi se iz toga ne možemo povući. Sve europske zemlje podilaze žmarci kada čuju da se govori o neovisnom Kosovu u kojemu bi odlučujuću ulogu imala skupina kao što je OVK.(...) Europa se nalazi u toj zbrci. S tom razlikom, od Bosne, da nije nesložna u temeljnom cilju. Tada su Francuska i Njemačka gledale na suprotne strane (prva prosrpska, druga prohrvatska). Danas su u suglasju: traže značajnu autonomiju za Kosovu ne stavljajući u pitanje granice. Kako bi se mir poštovao, svi, i Nijemci, već su na raspolaganje stavili svoje postrojbe kako bi se napravila, ako bi to bilo nužno za održanje mira, snaga od 30.000 ljudi. Još je važnije ponašanje Velike Britanije, koja je preuzela obvezu raditi s ostalim Europljanima, nakon čuvenog raskida u iračkom slučaju. Najsretniji je ovim zaokretom francuski predsjednik Jacques Chirac koji odavno 'višepolarnu diplomaciju' suprotstavlja igranju šerifa koje Sjedinjene Države najviše vole.(...) Ako Europa postaje subjekt vanjske politike i sigurnosti, djelima, i ne gubeći se u bruxelleskim alkemijama, moći će razgovarati sa Sjedinjenim Državama, lišena hirova malih sila koje se prave da su ostale velike. Europljani znaju da bez američkog udjela nije moguće riješiti veće međunarodne krize, nametnuti mir i zajamčiti poštivanje sporazuma. Dvije tisuće američkih vojnika vrijedi više od dvije tisuće europskih pješaka, ne zbog hrabrosti ili bolje uvježbanosti, već zato što iza sebe imaju 'usamljenu supersilu'.(...)", piše Stefano Cingolani.