RFI-CETINIĆ-MITROVIĆ-JUGONOSTALGIJA 20-1

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 20. I. 1999. Pregled tiska "S Andrejom Mitrovićem, profesorom Filozofskoga fakulteta u Beogradu razgovarao je Frano Cetinić. - Beogradski tjednik 'Vreme' u pretposljednjem broju objavio je poduži intervju s Vama. U tom intervjuu upozoravate da su Srbi s Jugoslavijom ušli u jednu veliku zajednicu koja je pokušala premostiti stare civilizacijske razlike. Dometnuo bih, ne samo Srbi. Ovim razgovorom dodirnuli ste, zapravo, tabu-temu. Jugoslavija je danas, ne samo u Srbiji, već i u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, strašilo od koga se svi okreću, prokazujući ga, pokazujući na njega prstom. Što je, po Vama, bila jugoslavenska ideja i zašto je ona odbačena na tako zločinački i prevarantski način? = Jugoslavenska ideja pripada onim integracijskim idejama koje su se kroz 19. stoljeće i na više mjesta u Europi profilirale kao ideje koje nadilaze povijesne podjele, a u stvari one velike rovove koje je za sobom ostavio feudalizam sa svojom organizacijom društva i države i, na drugoj strani, one velike rovove koje je prethodna povijest ostavila svojom zaostalošću. To je bio jedan moderni koncept okupljanja, okupljanja srodnih etničkih grupa s namjerom da se krene k budućnosti koja je očito tražila neke nove integracije. Ali ono što je za mene najvažnije je to da je ta integracija igrala na slobodnog čovjeka, a ne na slobodne pojedine zajednice, da je to bila koncepcija liberalizma u dobrom smislu riječi i pretpostavljala je da je oslobođeni čovjek istovremeno onaj čovjek koji će svojom aktivnošću, ja bih dodao prije svega na privrednom području, stvarati integracijske mreže, zajednice s kojima se ide u budućnost. - Govorite u Vašem intervjuu i o komitetskoj inteligenciji koja pokušava raskrinkati jugoslavensku ideju već na njezinim počecima u 19. stoljeću. Za jedne ona je antisrpska, za druge ona je antihrvatska, a jedan povjesničar-amater, hrvatski predsjednik Tuđman, izjednačava je čak sa srbo-boljševizmom. Odakle taj animozitet? = To je, ja mislim, stvar naslijeđa, ali istovremeno i nerazvijenosti određenih prostora. Riječ je o prostoru koji je nadilazio civilizacijske zapreke, ali je to prostor koji je svladavao, također, velike zaostalosti. To je prostor koji je nadilazio političke i kulturne utjecaje, koji su se rađali u okviru različitih civilizacija kao posebne komponente tih civilizacija. Ta naslijeđa su počela djelovati u trenutku kad je Jugoslavija iz više razloga ostala pred cijelim nizom problema koje nije rješavala. Ti problemi nisu bili povijesni fatumi nego je, jednostavno, splet okolnosti u određenim povijesnim trenucima činio da je jugoslavenska elita bila pred izazovom da daje točne odgovore. Međutim, ti odgovori nisu bili točni. Ti odgovori su, dakle, bili vezani i za sposobnost i nesposobnost generacija da se uhvati s problemima i istovremeno s okolnostima koje nisu samo bile jugoslavenske, nego su bile europske, sredozemne i svjetske. - Gospodine Mitroviću, u istom broju 'Vremena' gdje je objavljen Vaš intervju čitamo kako Dobrica Ćosić sada kuka što Srbija nije imala '89. i '90. godine političara vizionara. Isti, dakle Ćosić, koji će upravo u to vrijeme, u tim godinama, proglasiti Miloševića najvećim srpskim političarem 20. stoljeća. Radi li se tu o izdaji intelektualaca i kakva je zapravo odgovornost, po Vama, intelektualaca u jugoslavenskim ratovima? = U ovim ratovima koje ja zovem 'tridesetogodišnji rat koji putuje zemljom' jest odgovornost inteligencije golema. Ako sam govorio o elitama koje nisu davale prave odgovore na izazove vremena, to ponajprije vrijedi, uz taj treći val Titove birokracije, vrijedi za inteligenciju. Čini mi se da je inteligencija na jugoslavenskom prostoru bila čak i odgovornija za pogrešne odgovore koji su vodili k velikoj katastrofi. Ovo što je sada spomenuto kao ostavština jednog srpskog književnika, to je zapravo nekakvo rehabilitiranje sebe koje mi neprestano ovdje doživljavamo. Onih koji su izuzetno pogriješili - podcjenjujući ulogu te grupacije koju je sad dovela na čelo srpske politike, ugrozila svojom politikom Jugoslaviju i zanemarila osobu, ulogu osobe koja je odmah bila jasna kao destruktivna osoba. Međutim, srpska inteligencija je, zaslijepljena nacionalizmom, smatrala da je time dobila svoga vođu. I to se događa. Sada se mogu kajati, ali je njihova odgovornost onda i sada ostala vrlo velika. - Gospodine Mitroviću, možemo li očekivati i na našim prostorima ozbiljni znanstveni dijalog povjesničara - za to se zalažete u svom intervjuu. Kao na primjer onaj što ga već desetljećima vode francuski i njemački povjesničari. Možemo li izići iz nacionalističke konfiskacije povijesne istine? = Trenutačno ne, zbog toga što imamo posljedice jedne historiografije koja se našla, također, pred izazovima vremena, ali ne zato što je njezina metoda bila u prethodnom razdoblju loša nego zato što je njezina samosvijest bila loša. Ovo možda izgleda paradoksalno, ali je činjenica da je ta osnovna istraživačka metoda davala nekakve rezultate, ali je stvar u tome da je to teorijska osnova, problema spoznaje, teorijsko shvaćanje struke i njezine uloge u društvu bila na najnižem stupnju. Pokušaji koji preko Fondacije Friedrich Naumann idu, gdje se susreću povjesničari hrvatski i srpski, dali su do sada neke rezultate da se razgovaralo vrlo kompetentno, ali su se razlike pojavile i one su jasne. Ono što bih istaknuo s naše strane (govorim samo geografski gdje sam, ali ne i politički po osjećajima), na te pregovore došla je generacija onih koji su 40-godišnjaci. Oni su tu pokazali jedan senzibilitet koji moja generacija nema i koja je, u stvari, ona čija je odgovornost krajem 80-ih godina bila izuzetno velika. No, nije riječ samo o srpskoj strani, naravno ja govorim o njoj jer svatko treba govoriti o svojoj strani. Iako je ta politika - svatko treba pjevati svoju sramotu - kod Jugoslavena dala negativne rezultate jer nitko nije pjevao svoju nego tuđu sramotu. Bez obzira na to, riječ je o nečemu što se mora prevladati upravo u smislu jačanja znanstvene svijesti historiografije. Historiografija postaje samostalna društvena činjenica, ravnopravna politici, vjeri itd. Ona sebe nalazi unutar znanosti, koja je također strast kao i vjera ili nacija, i daje potrebne rezultate kao i druge strasti i pojave u društvu i kulturi te vrste. - Gospodin Mitroviću, svi naši nacionalizmi grade se isključivo na negaciji onog drugog, druge vjere, druge nacije. Drugi je ona sablast koja ih smrtno plaši. Ima li danas, i poglavito sutra, jugoslavenska ideja ikakvu vrijednost ili funkciju u nadilaženju tih partikularizama? = Ja mislim da je to moralno nadmoćna ideja upravo zato što je partikularizme shvatila kao dijelove jedne cjeline u kojima se slobodni pojedinac s lakoćom kreće i okreće prema ostalom svijetu - Europi ili širim regijama. Međutim, ono što se sada dogodilo jest razbijanje prostora koji je nemoguće da takav ostane. Da li će se integrirati u jugoslavenskom smislu, ja to u ovom trenutku nisam rekao. Ali sam sklon tvrditi da dok god postoji ovaj epicentar tu s političkim vodstvom u Beogradu, rješenja na prostoru koja su trenutno postojeća čine se vječitima, međutim čim se smiri ovaj trusni epicentar beogradske politike pod vodstvom sasvim određenog društvenog i političkog kruga, onda će se pokazati da se takav razbijeni prostor mora nekako drukčije organizirati. Kako, to je veliko pitanje. Je li to ulazak u Europu, je li to još neka integracija na tom prostoru na drugi način, onda ćemo vidjeti u kojem smjeru će se dalje kretati. Ovako ne može ostati, ali će ostati sve dok tridesetogodišnji rat s epicentrom u beogradskoj politici traje". (RFI)