SZ-GLOBALIZACIJA BEZ ALTERNATIVE-1. II.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 1. II. 1999. Globalizacija bez alternative Joseph Joffe u povodu Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu spominje prosvjednike "koji su opet krenuli protiv globalizacije - dakle protiv stvarnosti koju se može otjerati jednako jednostavno kao poreznike i smrt". Zapaža da su "smrznuti prosvjednici dobili zaštitu izravno iz kongresnog centra: od malajskog premijera Mahatira koji samoga sebe drži žrtvom 'gospodarske urote'. Da niti 'međunarodnog financijskog kapitala', kako se nekada govorilo, vuku 'neki Židovi i drugi Europljani'. Ni riječi o korupciji i organiziranom kapitalizmu kod kuće; krivci da su svjetski monetarni fondovi, svjetska banka i, dakako, Amerika. 'Vlade koje ne mogu obračunati sa špekulantima', ljutio se Mahatir, 'treba otjerati s vlasti'. No nisu samo Mahatir i njegove kopnene postrojbe u Davosu grmile protiv globo-kapitalizma. Od izbijanja istočnoazijske krize prije 18 mjeseci, od kolapsa ruske rublje u kolovozu i brazilskog reala prije dva tjedna, mnogi na Zapadu slute da su dani 'ekonomizma' odbrojani, da napokon treba nadvladati moć tržišta. Ta predodžba je utoliko zanimljivija što nitko ne zna reći što bi moglo zamijeniti globalno. Gospodarska autarkija Sovjetskog Saveza ili njegovih još živućih uzornih učenika Kube i Sjeverne Koreje? Od te zamisli ježe se čak i utjelovljeni socijalistički nostalgičari. Što onda? On kao i mnogi na Zapadu, drži da bi moć države mogla uravnotežiti zakone tržišta. (...) 73-godišnji autokrat svoju je zemlju daleko odvojio od svjetskog tržišta. Dobro je u tomu što je Malezija tako postala pedagoški vrijednim eksperimentom na kojem će se pokazati tko je imao pravo: protivnici ili pobornici tržišta. Jer na drugoj strani eksperimenta su Tajland i Južna Koreja kao i, donekle, Indonezija koje su se odlučile za drugačiji put. U prvom su se redu usred krize prihvatile ozbiljnih političkih reforma i s vlasti zbacile podmitljive kleptokapitalističke vlade. Drugo, progutale su gorku pilulu svjetskoga monetarnog fonda, dakle sredile su svoj proračun i poduzele nešto za prozirnost svojih financijskih sustava. Posljedica: tajlandski baht vrijedi 30 posto više nego prije godinu dana; južnokorejska valuta opet je gotovo postigla vrijednost kakvu je imala prije krize. Mahatiristima predstoji ispit: što će se dogoditi s oko 10 milijarda dolara 'zaleđenog' stranog kapitala kad mu dopuste napustiti Maleziju? Tada će se pokazati da li odvajanje doista funkcionira - ili, ne bi li bilo bolje iz azijske krize izvući ispravne pouke. One govore da krivci nisu tržište i 'ekonomizam' nego kao i uvijek, ljudi i političari. Samo jedan primjer: u transparentnoj, pluralističkoj pravnoj državi oni koji daju novac (i domaći), pravodobno bi primijetili da se Tajland, Južna Koreja i Indonezija približavaju divovskom inozemnom dugu od oko 40 posto svojeg društvenog proizvoda. U doista slobodnom unutarnjem tržištu stranci bi mogli ulagati i u proizvodnju a ne samo u područje vrijednosnih papira iz kojeg se može izletjeti u sekundi. Već sada vrijedi oklada da se svjetsko tržište može izbjeći samo ako se želi živjeti poput Sjeverne Koreje. Inače se globalizacije ne može vratiti na početak. Jer oni koji ne konkuriraju, propadaju. Osim toga informacijska revolucija svaku politiku zatvaranja čini Sizifovim poslom. Zapravo je lekcija iz 1997.-99. puno starija. Seže u rano doba kapitalizma zadnje trećine XIX. stoljeća - sa zastrašujućom rutinom kriza i propasti uz koju se azijska inačica doima poput dječje igre. Zašto u zapadnom svijetu više nema ničeg sličnog? Ne zato što smo ukinuli 'ekonomizam', nego zato što smo osposobili tržišta. S nadzorom banaka i dionica, s obvezom izvještavanja i prozirnim knjigovodstvom - ali i 'ublaživačima udaraca' kao što su socijalno osiguranje i osiguranje nezaposlenih. Ukratko: država je iskoristila svoju moć da bi kapitalizmu oduzela krize. No Mahatiri žele iskoristiti krize da bi kapitalizmu oduzeli moć. Zapadni se put u stogodišnjem eksperimentu pokazao boljim a Azija to mora naučiti" - piše Josef Joffe.