US LAT 24. I. KUPCHAN-DAYTON

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 24. I. 1999. Povjeravanje zadaće dovođenja mira luđaku "Tijekom ovoga desetljeća dva tvrdokorna vanjskopolitička izazova muče Sjedinjene Države: obuzdavanje Iraka i zauzdavanje glavne republike Jugoslavije, Srbije, i agresivnih crta nacionalizma koje su se izlegle usred sloma zemlje. Čini se da je iscrpljujući zastoj s Irakom opasniji problem. Sadam Husein dobiva svu pozornost dok ometa UN-ove pokušaje razoružanja Iraka i napada američke i britanske mlažnjake u zoni zabrane leta. U međuvremenu, Balkan se izgubio u pozadini - bar do obnavljanja borba na Kosovu i novog pokolja Albanaca, a Clintonova vlada redovito uzdiže uspjeh svoje diplomacije u području. U stvarnosti je Balkan, a ne Irak, dublji problem Sjedinjenih Država. Sjedinjene su Države zapravo stavile Huseina u kutiju i ne mogu si priuštiti čekanje da iz nje iziđe. No na Balkanu, američki pokušaji izgradnje trajnog mira pucaju po šavovima. Vlada je zaglavila na ničijoj zemlji, i ne zna bi li jugoslavenskoga vođu Slobodana Miloševića obuzdavala ili tetošila. Washington se, nadalje, trudi u Bosni primijeniti mirovni plan koji trenutačno ne može biti djelotvoran. Sjedinjene bi Države trebale ili smanjiti svoje gubitke i pripremiti se za izlazak iz bivše Jugoslavije, ili početi slijediti politiku koja nudi razumne izglede da bi mogla voditi trajnom miru. Irak i Jugoslavija agresorski su režimi koji ugrožavaju regionalnu stabilnost u područjima gdje su na kocki važni američki interesi, no oni nisu izravna prijetnja američkim interesima. Vlada je riskirala američke živote da bi zaustavila agresiju i širenje sukoba, no opravdano se suzdržava od preuzimanja rizika ratova s ciljem uklanjanja tih režima. U suočenju s produženim sukobima takvog tipa, najbolji je izbor obuzdati neposrednu prijetnju istovremeno kupujući vrijeme puštanjem agresorskih režima da idu svojim putem. Američka je politika u Iraku na dobrom putu. Vodstvo predsjednika Clintona i njegova spremnost da uporabi silu obuzdavaju Huseinove ambicije i slabe njegovu moć. Neki kritičari tvrde da na vidiku nije nikakav kraj i da je vrijeme da se zbaci poredak umjesto beskrajnog nastavljanja igre mačka i miša. No Clinton je u pravu što te kritike odbacuje i ograničava pokušaje potkopavanja sadašnjeg režima na ponude pomoći iračkim oporbenim skupinama. On također zna da podupiranje oporbenih skupina, kako god možda dobro zvučalo, vjerojatno neće zbaciti režim koji se u sukobu s protivnicima redovito oslanja na ubojstva. Uklanjanje Huseina u stvarnosti znači uvođenje američkoga pješaštva u Irak, što znači preuzimanje neprihvatljivog rizika mnoštva žrtava. Nadalje, Sjedinjene bi Države trebale nadgledati pojavljivanje vlade nasljednice, a Irak nakon Huseina vjerojatno neće biti simpatično mjesto, sa svojim brojnim frakcijama i etničkim skupinama koje se natječu za vlast. Sjedinjene Države nemaju izbora već čekati Huseina. Kad on na posljetku padne s vlasti, činjenica da je politička promjena došla iznutra, da nije nametnuta izvana, povećat će izglede da se prijelaz ublaži. Da u međuvremenu olakša borbu iračkog naroda, Clinton je s pravom prihvatio nadzirano olakšanje gospodarskog embarga. No on bi trebao i dalje pritiskati Huseina. Što je najvažnije, Sjedinjene Države moraju čvrsto stajati iza nastavka UN-ovih inspekcija oružja i, bude li potrebno, uteći se sili ako se Irak odbije pokoriti. To nije najelegantniji pristup ni pristup koji najviše zadovoljava, no takva je politika ispravna i Clinton za nju zaslužuje priznanje. Balkan je nešto posve drugo. Sjedinjene Države pokušavaju obuzdati Miloševića, istodobno se oslanjajući na nj kao na utjecajnog regionalnog političara. Milošević je bio glavni graditelj rata u Bosni, kao i novijega krvoprolića na Kosovu. Svejedno, Sjedinjene su Države za oba područja dogovorile mirovne planove koji ovise o njegovoj dobroj volji. Prošloga je listopada Milošević prekinuo vojne napade na Albance s Kosova tek nakon što se suočio s prijetnjama zračnim napadima NATO- a. Vlada je tada za Kosovo stvorila mirovni plan koji je nehotice išao Miloševiću u korist. Strani promatrači poslani na Kosovo bili su nenaoružani civili; samo jedna trećina od planiranih 2.000 promatrača danas se nalazi na terenu. Teško da ti promatrači nekoga odvraćaju. Za nedavnog su nasilja ubijeni britanski promatrač i njegov tumač. Milošević je tada američkom vođi misije, Williamu Walkeru, naredio da napusti Jugoslaviju, praveći ruglo od promatračke misije. Jednom kad je nestala prijetnja savezničkim zračnim napadima, jugoslavenske je snage ograničavalo samo Miloševićevo obećanje o dobrom ponašanju. Nije čudo da su jugoslavenske snage još jednom započele bitku na Kosovu. Iz istoga razloga zbog kojega bi bila ludost računati na Huseina u provedbi UN-ove inspekciju oružja u Iraku, na Balkanu nema smisla stvarati mirovne planove koji se oslanjaju na Miloševićevo osobno poštenje. Umjesto sklapanja poslova s jugoslavenskim vođom, vrijeme je da obuzdamo njegovu neprekidnu mješavinu agresije i nacionalističke manipulacije, i dokončamo njegovu bezobzirnu represiju Kosova korištenjem zračnih i pješačkih snaga NATO-a. Slična proturječnost muči mirovni plan za Bosnu. Iako Daytonski dogovor i nazočnost stranih vojnika u Bosni i dalje odvraćaju sukob, oni to čine okruženi istim nacionalističkim strankama i pokroviteljskim sustavima koji su nadgledali vivisekciju zemlje. Američke snage navodno kupuju vrijeme za obnovu multietničke Bosne, one koja će podnijeti odlazak stranih vojnika. No umjesto toga, strana nazočnost ponajviše služi da drži podalje Srbe, Muslimane i Hrvate. Unatoč retorici koja govori suprotno, Dayton učvršćuje podjelu zemlje - pri godišnjem trošku od milijardu dolara koji pokriva međunarodna zajednica. Vlada sada mora izabrati između dvije mogućnosti. Ona mora ili odustati od obnavljanja multietničke Bosne i truditi se postići stabilnu podjelu i samoodržavajuću ravnotežu snaga da bi se američke snage mogle povući. Ili mora popraviti Daytonski proces na načine koji bi ponudili realističko obećanje o podupiranju stabilnog multietničkog društva. Posljednja je mogućnost najpoželjnija, no zahtijeva procjenu daytonskih propusta i načina da ih se ispravi. Stavljanje Daytona natrag na pravi put obuhvaća tri glavne inicijative. Prvo, međunarodna zajednica i njezin Ured visokog predstavnika, koji nadgleda bosanski mir, moraju uspostaviti djelotvornije vladanje. Sada međunarodna nazočnost pokušava vladati preko bosanske vlade koja je doslovno paralizirana međusobnim borbama. Ured visokog predstavnika mora prodrijeti u tu zbrku i osigurati provedbu politike koja inače nikad ne bi vidjela svjetlo dana. Prisnija suradnja između Ureda visokog predstavnika i snaga NATO-a u Bosni pomoći će pokrenuti gospodarske i političke reforme. Kao drugo, izborni se sustav mora promijeniti tako da nagrađuje umjerenije političare. Kandidati sad traže glasove samo među biračkim tijelom iste nacionalnosti, što stvara nacionalističke programe i opetovano vodi izboru čvrstorukaša. U izborima republike srpske prošlog rujna Nikola Poplašen porazio je umjereniju Biljanu Plavšić, što je pokazalo da stvari postaju samo gore. Rješenje je izborni sustav u kojemu kandidati moraju skupiti glasove svih etničkih skupina da bi došli na vlast. Taj bi sustav davao prednost kandidatima koji ohrabruju etničku pomirbu, što bi postupno donijelo umjerenost. Kao treće, Dayonski proces mora postići mnogo veći napredak u ponovnoj izgradnji veza preko etničkih granica. Već su se mnoge izbjeglice trebale vratiti svojim prijašnjim domovima, obnavljajući multietnički karakter zemlje. Umjesto toga, oni se naseljavaju u homogenim zajednicama, na taj način pojačavajući podjelu. Međunarodna zajednica mora okrenuti taj trend, pružiti fizičku zaštitu i ekonomske poticaje obiteljima koje se žele vratiti kućama. Mora se također učiniti više za ohrabrivanje gospodarskih pothvata, izgradnju škola i infrastrukture koji prelaze etničke granice. Bez tih ambicioznijih mjera, divljenja vrijedni pokušaji međunarodne zajednice da očuva netaknutu Bosnu pokazat će se uzaludnima. Nestabilnost i napetosti u Iraku i bivšoj Jugoslaviji vjerojatno će se nastaviti, zahtijevajući i dalje američku ustrajnost i strpljenje. U Iraku će se ta ustrajnost zasigurno isplatiti. Na Balkanu, međutim, američka je politika ozbiljno skrenula s puta. Ako želimo da glavna ulaganja ovog desetljeća u stabilan mir donesu plodove, Clinton mora biti spreman obuzdati Miloševića daleko djelotvornije i učiniti mnogo više kako bi osigurao da multietničnost preživi slom Jugoslavije. Inače, Sjedinjene Države moraju priznati dovršenje etničke podjele i trošiti svoja sredstava i strpljenje na pothvate koji više obećavaju", zaključuje Charles A. Kupchan, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu u Georgetownu i viši suradnik Vijeća za odnose s inozemstvom.