FR-LE MONDE 24.1.KOSOVO I BOSNA

FRANCUSKA LE MONDE 24. I. 1999. Kosovski tobogan "Dok je bio glavni tajnik u Elizejskoj palači, Hubert Vedrine je rado rabio metaforu tobogana kako bi oslikao stanje u kojemu je međunarodna zajednica bila početkom rata u Bosni. Uvučena u dramu, a istodobno svjesna što je čeka, dopustila je da se njome poigravaju i dugo je bila nemoćna da spriječi nepopravljivu štetu. Isti se sudionici sedam godina kasnije susreću na kosovskom toboganu. Scenarij se zna već unaprijed. Svi su znali da će nakon Bosne, srbijanska pokrajina s više od 90 posto Albanaca, biti sljedeće žarište napetosti i svi su govorili da, prije nego izbije sukob, problem treba pokušati riješiti nametanjem miroljubiva rješenja kakvo su željeli albanski čelnici skloni nenasilju. No čekalo se da do krize dođe, kako bi se zainteresirali za Kosovo. Ovaj put su se barem zakleli da neće ponoviti pogrješke iz Bosne. Tu su naučili barem jedno: Slobodan Milošević na koncu priznaje samo silu. Dakle, neće se čekati da srbijanske postrojbe ognjem i mačem opustoše pokrajinu da bi se udarilo šakom po stolu. U proljeće 1998. NATO je svjetlao oružje. Kontaktna je skupina održavala sjednicu za sjednicom da bi pronašla političko rješenje, status samouprave na Kosovu predlagala je Miloševiću - on za to nije htio ni čuti - i Albancima koji su tražili neovisnost. NATO-ove su se prijetnje završile s nekoliko vježba ponad Srbije koje nisu ostavile dojam na Miloševića. Jugoslavenski je Predsjednik ozbiljnije shvatio mobilizaciju NATO-ovih zračnih snaga i mogućnost slanja međunarodnih postrojba na Kosovo ujesen. Milošević je uspio ukloniti opasnost, sklopivši sporazum s Amerikancem Richardom Holbrookeom: neće biti NATO-ovih postrojba, nego dvije tisuće nenaoružanih OESS-ovih promatrača. Nije mu bilo previše teško uvjeriti posebnog izaslanika predsjednika Clintona: Amerikanci nisu bili spremni poslati vojnike na Kosovo radi razdvajanja srbijanskih snaga i boraca OVK-a, a nijedna europska zemlja nije htjela sudjelovati bez SAD. Tri mjeseca kasnije, postavljaju se ista pitanja, ali se stanje pogoršava. OESS-ovi promatrači na terenu podsjećaju na UNPROFOR u Bosni, primjećuje zapadni diplomat. Vjerovalo se da je to dio rješenja, a postalo je još jedan problem. Promatrači bi se mogli naći između dvije vatre i biti žrtve otmica. Prije nego se donese odluka o zračnim napadima, treba ih 'izvući' s Kosova. Snage od tisuću osamsto ljudi raspoređene su u Makedoniji; u tijeku je rasprava o pojačanju tih snaga. Kao i tijekom rata u Bosni, Europljani su suzdržani prema zračnim napadima kojima su skloni Amerikanci. Rusi su odlučno protiv njih. Da nakon zračnih udara na terenu nisu bile raspoređene snage koje su nametnule primirje, udari, smatra se, ne bi ništa konačno riješili. Nijedan visoki dužnosnik u Parizu, Bonnu i Londonu nije oduševljen slanjem europskih kopnenih postrojba, dok bi Amerikanci bili u zraku. Dok se prilike na Kosovu pogoršavaju, a protivnike se ne uspijeva posjesti za pregovarački stol, samouprava kao rješenje koje predlaže međunarodna zajednica, gubi vjerodostojnost. Kako Zapad može uvjeriti Albance da prihvate samoupravu u sklopu republike Srbije pod Miloševićevim vodstvom, kada i sami kažu, poučeni iskustvom, da mu je nemoguće vjerovati? Ako je samouprava 'prevladana', kako se, poluslužbeno, sve češće čuje, može li neovisnost biti rješenje? Pošto su godinama naglašavali moguće posljedice ove pretpostavke, neće li Europljani biti prisiljeni da je prihvate? I ne bi li tada bilo bolje da su predvidjeli posljedice koje mogu destabilizirati čitavo područje? Politika koja se do sada vodila u rješavanju kosovske krize temeljila se na uvjerenju da bi neovisnost pokrajine bila propast i da bi, potičući pripojenje Albanaca u više zemalja Albaniji, Srba Srbiji, Hrvata Hrvatskoj i td., mogla izazvati raspad nekoliko balkanskih država. Sve do sada, strašilo neovisnosti Kosova mnogima je na Zapadu bilo razlogom protiv vojnog posredovanja: zračni bi napadi bili kišobran za OVK i poticali bi ga da pojača borbe, a posredovanje na kopnu, govorilo se, moglo bi potvrditi stanje na terenu. Trebalo je, dakle, pregovorima postići da se obje strane nagode oko samouprave, bez promjene jugoslavenskih granica. No očito se otišlo dalje, iako velesile još pokušavaju zadnji 'forcing diplomatique' kako kaže Hubert Vedrine. Obje strane odbacuju pregovore i samoupravu. Riječ ima oružje, za i protiv neovisnosti. Postoji opasnost da Albanci jednostrano proglase neovisnost, da dođe do nepoštednog rata u pokrajini i da se on proširi na susjedne zemlje. Ne učini li se ništa ili ništa više od onoga što se do sada nije uspjelo, moglo bi se upasti upravo u ono što se htjelo izbjeći. Opasnost od anarhičnog raspada Balkana odsad radi u korist zauzimanja Zapada na terenu kako bi se ponovno stekao nadzor nad događajima, bilo putem nasilnog nametanja samouprave ili nadziranjem procesa neovisnosti koji će se možda pokazati neizbježnim. Jesu li nakon osjećaja nemoći, nakon pokolja u selu Račak, zapadni dužnosnici spremni, kako kaže jedan od njih, 'zamisliti nezamislivo'? To jest, preispitati temeljna načela njihove politike prema Kosovu? Dakako, oni mogu birati samo između loših i manje loših rješenja. Najgore bi bilo ne odabrati nijedno, raditi svašta pomalo, napola, kada događaji prisile na to, drugim riječima u najgorim okolnostima. Jedno je sigurno: ako Europa nije u stanju djelovati na Kosovu, rasprave o europskom identitetu sigurnosti i obrane koje su pokrenute na prijedlog Tonyja Blaira i na temelju francusko- njemačke izjave iz Saint-Maloa, izgubit će svaku vjerodostojnost", komentiraju Claire Trean i Daniel Vernet.