FR 21. I. LNO - J. JULLIARD O KOSOVU

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 21. I. 1999. Nedodirljivi Milošević "Nekada su, kad bi čovjek bio na umoru, zvali svećenika. A danas fotografa. Gotovo svakoga dana dogodi se neki Oradour-sur-Glane (francuski gradić u kojemu su nacisti počinili ratne zločine 1944., op. prev.). Ali povijest će brojiti samo one koji su dobro fotografirani. Zato za 45 mrtvih iz sela Račak (Kosovo) postoje neki izgledi da ne budu zaboravljeni. Čak je moguće i da njihovo ubojstvo jednoga dana bude kažnjeno, budući da, zahvaljujući OESS-u, postoje slike te zajedničke grobnice. Zbog međunarodnih organizacija, nepostojanja mira, a katkad i zbog nekog fotoreportera. Nije ih bilo, nažalost, u Kivuu (Kongo), gdje je Laurent Kabila dobro iskoristio primirje kako bi posve mirno poklao više stotina tamošnjih stanovnika. Nije ih bilo ni u Freetownu (Sierra Leone), gdje je pobunjenička ofenziva ulice grada pokrila leševima. Neće ih biti ni u Angoli, gdje je UN, suočen s pogoršanjem stanja, odlučio povući svoje postrojbe. Očito je da UN sve više nalikuje onom psu Jeana de Nivellea, koji pobjegne svaki put kad ga čovjek pozove. Stručnjaci za diplomaciju objašnjavaju nam da i ovdje, kao i tamo, postoje razlozi zbog kojih se ništa ne poduzima, i da bi bilo kakvo drukčije ponašanje zapravo bilo neodgovorno praćenje čuvstava. Ja bih rado vjerovao u to. Znam da nadnacionalne organizacije moraju poštovati suverenitet država. Pa ipak bjesnim svaki put kad vidim tu najjaču armadu na planeti, taj NATO, kako ga izaziva i ismijava smutljivac Milošević, i kako ga svodi na ulogu propovjednika. Nije li to zato što međunarodni odnosi i dalje robuju konceptima koji ne uvažavaju promjene instrumenata sile, a ni promjene u glavama? Suverenost! Kad ćemo konačno zaboraviti na taj barbarski idol, s tim lažnim draguljem koji su tirani izmislili kako bi svoje narode vezali uz plug mlitavosti? Zašto se Revolucija, umjesto da je ukine, kako je želio Proudhon, zadovoljila njezinim prenošenjem s kralja na narod? U današnjem svijetu, taj metafizički zaostatak, ta suverenost, zapravo je krvava šala, odvratna zbog krvi naroda! (...) Istina je u tome da UN-ovo, NATO-ovo i OESS-ovo ponašanje te ponašanje Amerikanaca i Europljana nije vođeno samo sklonošću međunarodnih organizacija da budu neaktivne. Ono je uvjetovano i razumljivom nezgodnom situacijom. Nitko ne zna što učiniti na Kosovu. Sve te sile ne žele ni čuti o njegovoj neovisnosti, a nastavljanje ovakvog stanja ipak vodi baš prema toj neovisnosti. Devedeset posto stanovnika Kosova albanskog je podrijetla, a već godinama trpe jaram Miloševićeve soldateske i sada su na kraju kažnjeni zato što su sve to vrijeme bili tako dobri. Zato što su pod vodstvom Ibrahima Rugove prakticirali nenasilni otpor, velike su se sile prestale zanimati za njih. Nema ih u Daytonskom sporazumu. Rezultat je da su sada ekstremisti iz OVK-a nadjačali umjerenog Rugovu vlastitom taktikom. Gledano s Miloševićeve strane, Kosovo nije samo zločin. To je i velika glupost. Iz Bosne je dovukao san o etničkom čišćenju i želio bi da 200 tisuća Srba zapovijeda nad gotovo 2 milijuna Albanaca. Na kraju krajeva, mogao bi dobro provesti to etničko čišćenje, ali u suprotnom smjeru, budući da srpska manjina, zabrinuta za svoju budućnost, sada razmišlja samo o tome kako da pobjegne. Velika Srbija upravo se okreće protiv Srbije i zbog nje će ova u budućoj Europi biti mala, upropaštena i prezrena državica. Francois Mitterrand je u njoj stalno gledao balkanskog žandara, a ona je sada postala običan mali smutljivac. Kako Milošević uopće nije glup, postoji samo jedno objašnjenje za njegovu krvničku tvrdoglavost. Ratovi protiv vanjskog svijeta, koliko god oni bili katastrofalni, njegovo su sredstvo za stvaranje jedinstva srpskog naroda i očuvanje vlasti. I to funkcionira! Tako dugo dok srpski narod ne odluči osloboditi se svoga lošeg vođe, tako dugo dok on bude, u svojoj zaslijepljenosti, suradnik najgorega od svih svojih vođa, bit će daleko i od svojih najboljih prijatelja i moći će se zadovoljavati samo dodavanjem vlastite nesreće nesreći svojih susjeda", piše u svojoj kronici Jacques Julliard.