NJ 19. I. SZ: NATO-UTJECAJ-ALBANCI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. I. 1999. NATO u okovima "Kako pozvati krivce na odgovornost? Strašne slike 45 masakriranih Albanaca u Račku upravo vrište za odgovorom na to pitanje. Vijeće NATO-a refleksno zasjeda, Vijeće sigurnosti UN održava konzultacije, OESS organizira skupštinu. Pogođena tijela proizvode takozvane odluke. NATO-ovi generali Naumann i Clark putuju u Beograd kako bi srpskom vođi Slobodanu Miloševiću izrekli 'posljednje upozorenje'. Što će se dogoditi nakon toga? Pokazat će se da Zapad nema odgovor na odlučujuće pitanje: što može učiniti kako bi uistinu zaustavio taj rat na europskom teritoriju? Zapravo je taj odgovor već pronašao i svima ga rastrubio: srpska agresija bit će kažnjena NATO-ovim zračnim udarima. Prisjetimo se nakratko listopada 1998. Na Kosovu su mjesecima vođene borbe, srpske oružane snage opustošile su i 'etnički očistile' čitave regije, protjerale 300 tisuća ljudi iz njihovih sela, otjeravši 50 tisuća tih ljudi u šume bez zaštite od skore zime. Prijetila je humanitarna katastrofa, a NATO je reagirao neuobičajeno oštro - izdao je zapovijed o aktiviranju svog ratnog zrakoplovstva - riječ je o posljednjem stupnju prije stvarne borbene operacije. Spomenuta zapovijed još nije povučena. Prst je i dalje na obaraču, objavio je NATO. Milošević je dobio uvjetnu odgodu samo zato što je američkom posredniku Holbrookeu u posljednjoj minuti obećao djelomično povlačenje svojih postrojba s Kosova. Zločin u Račku pokazuje da se Milošević ogriješio o uvjete odgode te bi zaprijećena kazna trebala biti provedena u djelo. 430 zrakoplova spremno je za bombardiranje srpskih vojnih postrojenja, ali NATO ostaje na tlu - gdje će ostati i ubuduće. Razlog: planovi s ciljevima koje bi bombarderi trebali napasti odavno su izrađeni, ali politički cilj napada proteklih je mjeseci sve više gubio obrise. Ionako složeno stanje na Kosovu danas je još zamršenije nego u listopadu prošle godine. Milošević, predsjednik ostatka Jugoslavije, zna to iskoristiti. Sebi svojstvenim cinizmom nije mogao izabrati bolji trenutak za pokretanje svojih tenkova i za izdavanje zapovijedi svojim oružanim snagama da počnu s ubijanjem. Naime, Zapad je izgubio orijentaciju. Pojednostavljeno rečeno, sve mu je teže na Kosovu razlikovati 'dobre' od 'loših momaka'. Za to je kriva u prvom redu Oslobodilačka vojska Kosova OVK. Naime, prošle jeseni smatrana je pobijeđenom te se činilo da je dovoljno vojnim pritiskom za pregovarački stol natjerati samo Beograd. Danas OVK stupa na bojište s novom snagom. Pokolj u Račku može, doduše, izazvati samo golemo gnušanje prema srpskim postupcima ali ipak valja podsjetiti da je proteklih tjedana u prvom redu OVK svojim gerilskim napadima poticala eskalaciju sukoba. Brutalnost OVK- ovih boraca teško je opravdati tvrdnjom da su upravo Srbi izazvali sukob s albanskom većinom desetljećem krvave represije. Trijezna analiza pokazuje da srpske oružane snage ubijaju Albance, a da OVK ubija Srbe. Glavni problem Zapada prema albanskoj oslobodilačkoj vojsci jest činjenica da se ona beskompromisno bori za neovisnu državu Kosovo. Nitko drugi ne želi tu državu jer bi takvo rješenje vjerojatno funkcioniralo kao fitilj za nove sukobe na Balkanu. Albanci u Makedoniji mogli bi postaviti slične zahtjeve, a to vrijedi i za Srbe u Bosni. S druge pak strane glavni problem Albanaca prema Zapadu sastoji se u tome što im ovaj ne nudi jasnu alternativu. Obećanje o autonomiji nemirne pokrajine uvijek je bilo neodređeno. Jamstva o samoodređenju nema. Ni nakon gotovo godinu dana sukoba na Kosovu NATO-ova prijeteća vojna kulisa nije poduprta uvjerljivim političkim konceptom. To je težak propust Zapada koji snosi odgovornost što su umjereni političari u Prištini proglašeni nemjerodavnim te Albanci danas svoju sudbinu povezuju s ciljevima i metodama OVK. Zapadni savez potkopavaju stare grješke: budući da je OVK danas tako snažan, opasnost da će NATO u slučaju napada na srpske položaje nehotice postati albanskim ratnim zrakoplovstvom daleko je veća neto u listopadu prošle godine. Bruxelleski stratezi zaziru od te mogućnosti. Dakle, Milošević ne mora strahovati od vojne kazne za ubojstva, počinjena u Račku. Bilo bi tipično za njega kada bi takvu konstelaciju snaga iskoristio kao dozvolu za pokoravanje Kosovara. Stoga Zapad mora ponovno steći sposobnost za djelovanje. Pouka iz sadašnje nevolje glasi: vojni su planovi bezvrijedni bez političkih koncepata. Samo ako Albanci dobiju jamstvo da će njihova autonomija biti zaštićena, Zapad bi možda mogao ponovno utjecati na njih. U to ime mora biti spreman za dugoročniji angažman na Kosovu, koji bi mogao obuhvatiti i kopnene snage kao u Bosni nakon sklapanja daytonskog mira. Samo u tom slučaju moći će ponovno vjerodostojno prijetiti Srbima - kako bi spriječio novi pokolj", drži Peter Muench.