IT-krize, sukobi, intervencije, stranke IT CORRIERE 19.I.- KOSOVO I TAL. POLITIKA ITALIJACORRIERE DELLA SERA19. I. 1999.Zaokret u vanjskoj politici i zbog unutarnjih razloga"Nešto se važno, možda i gotovo povijesno, jučer dogodilo u
Palači Chigi. Glede mogućnosti, sve vjerojatnije, intervencije na Kosovu, predsjednik vlade Italiju je svrstao uz NATO. Učinio je to bez oklijevanja i ograde, kao da ne postoji nikakav politički problem. A onome tko ga je pitao hoće li se talijanske baze ustupiti zrakoplovima Saveza, odgovorio je: 'Dio smo NATO-a, dakle, ne radi se o tome da se nešto 'ustupa''. Odnosno, da su baze uvijek operativne jer je tako predviđeno ugovorom.(...)Pretpostavka vojne intervencije NATO-a izvan Atlantskog saveza dira u stare tabue ljevice i rezultati toga su se već vidjeli: u nekoliko prigoda, tijekom Prodijeve vlade, Bertinottijeva je stranka istupila iz većine, a vladu je spasio Polo. No problem, pokazalo se, nije bio samo u svezi stranke Rifondazione Comunista; oprez, ograđivanja i nezadovoljstva pogodili su i druge dijelove koalicije.Ovoga je puta, međutim, D'Alema promijenio partituru. I objavljuje da želi ići bez smetnja i nedoumica iz nedavne prošlosti. Drugim
ITALIJA
CORRIERE DELLA SERA
19. I. 1999.
Zaokret u vanjskoj politici i zbog unutarnjih razloga
"Nešto se važno, možda i gotovo povijesno, jučer dogodilo u Palači
Chigi. Glede mogućnosti, sve vjerojatnije, intervencije na Kosovu,
predsjednik vlade Italiju je svrstao uz NATO. Učinio je to bez
oklijevanja i ograde, kao da ne postoji nikakav politički problem.
A onome tko ga je pitao hoće li se talijanske baze ustupiti
zrakoplovima Saveza, odgovorio je: 'Dio smo NATO-a, dakle, ne radi
se o tome da se nešto 'ustupa''. Odnosno, da su baze uvijek
operativne jer je tako predviđeno ugovorom.(...)
Pretpostavka vojne intervencije NATO-a izvan Atlantskog saveza
dira u stare tabue ljevice i rezultati toga su se već vidjeli: u
nekoliko prigoda, tijekom Prodijeve vlade, Bertinottijeva je
stranka istupila iz većine, a vladu je spasio Polo. No problem,
pokazalo se, nije bio samo u svezi stranke Rifondazione Comunista;
oprez, ograđivanja i nezadovoljstva pogodili su i druge dijelove
koalicije.
Ovoga je puta, međutim, D'Alema promijenio partituru. I objavljuje
da želi ići bez smetnja i nedoumica iz nedavne prošlosti. Drugim
riječima, prvi predsjednik vlade, koji dolazi iz redova stare
talijanske komunističke partije, sprema se voditi jednu pravu,
dramatičnu vojnu krizu u našem 'dvorištu'.(...)
Naravno da je kosovska kriza različita od one iračke, ponajprije
zato što se na izravan način dotiče interesa Italije. D'Alema je
nije slučajno povezao s dramom nezaustavljivog imigracijskog
priljeva koji na jadranske obale naplavljuje tisuće i tisuće
izbjeglica. Toliko da vlada razmatra mogućnost osnivanja
prihvatnih logora u Albaniji, odmah uz granicu s Kosovom. No je li
to dostatno da bi se objasnila promjena smjera?
Predsjednik je najvjerojatnije želio iskoristiti prigodu da
pošalje osiguravajuću poruku saveznicima. Istaknuti da se ne
osjeća uvjetovanim starim shemama ljevice, pa niti onom
najtradicionalnijom, prema kojoj je NATO samo 'obrambeni'
instrument, i da je dobro da njegove postrojbe uglavnom ostaju u
vojarni. Sada, međutim, iznenada, čini se da vladajuća ljevica želi
utjeloviti jednu dinamičniju viziju Saveza. Ponukana je, jasno je,
prijetećom tragedijom na sat vremena leta od naših granica. I
potrebom da obnovi odnos s Washingtonom, i radi rasprave o novim
geostrateškim prioritetima NATO-a: rasprava koja je nosila rizik
da Italiju gurne na margine.
Nedvojbeno na to utječu i pitanja unutarnje politike.
Parlamentarnoj većini su potrebni uspjesi i, u prvom redu, to da se
pokaže odlučnom pred pomalo zbunjenim javnim mišljenjem. D'Alemin
račun oko Kosova pretpostavlja da će Cossutta i Manconi prihvatiti
zaokret; hoće li i biti tako?", piše Stefano Folli.