AU19. I. SN:BOLESNI PREDSJEDNIK

AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 19. I. 1999. Ruska bolest zove se Jeljcin "I najnoviji boravak Borisa Jeljcina u glavnoj kliničkoj bolnici popraćen je tajnovitošću, sigurnosnim mjerama i pozivima za novim ustavom. Predsjednika koji je odveden u bolnicu - što bi po mišljenju medicinskih promatrača bilo potpuno suvišno kada bi pacijent uredno živio - očito ne muči politička savjest. Propušteni rokovi, uključujući i nedavno otkazane državne posjete, već dugo popločuju put njegovih službenih dužnosti. U svakom je slučaju Jeljcinov stil vladanja u međuvremenu postao neizdrživ za Rusiju. Šef Kremlja tretira danas svoje izmučeno tijelo kao i čitavu zemlju: iako se pretjerano napreže i neprekidno ulazi u maksimalne rizike, krivnju za neuspjeh svaljuje uvijek samo na svoje podređene. Navodno svemoćni političar često mijenja liječnike baš kao i svoje političke savjetnike. Tko ne kompenzira razornu samovolju alkoholičara čudima, nema što tražiti u okolini čovjeka koji je obilježio tisućljeće. Naime, on se i dalje smatra jedinim jamcem sređenih prilika u Rusiji. Pritom valja napomenuti da je Jeljcinova stabilnost varava. Već za vrijeme svog prvog mandata Jeljcin je bio nepredvidljiv, iako je tada još bio relativno zdrav. Kaos u gospodarskim reformama našao je svoj politički pandan u topovskom granatiranju skupštine i u ratu u Čečeniji, u kojem je stradalo 80 tisuća ljudi. G. 1993. svi nezavisni pravnici upozorili su da Jeljcinov predsjednički ustav nije dobro rješenje. Svi gospodarski stručnjaci žalili su se na neprekidan niz novih kredita u vrijednosti od nekoliko milijarda, koje je dobivao rođeni razarač. Svi sociolozi smatrali su ga više djeliteljem nego ujediniteljem horizontalno i vertikalno ugroženog društva. Stabilnost njegova drugog predsjedničkog mandata sastoji se od sablasnog državnog poglavara. Predsjednik neprekidno putuje između izoliranih ladanjskih posjeda i izdvojenih bolničkih apartmana. U listopadu prošle godine posljednji službeni put završio je debaklom u Taškentu. Već su Jeljcinovi telefonski razgovori prodavani kao senzacije. No, gospodar Kremlja smatra da se vanjskog svijeta ne tiče što on konkretno radi. Tisak mora funkcionirati kao propaganda. Prijateljske vlade trebale bi održavati njegov image. Suvremeni car posljednji je put vidio svoju gradsku palaču 1998. Uspije li ipak skupiti snage za nastup u javnosti, čitava će se situacija još više pogoršati. Još se pamte njegove katastrofalne rošade u vladi i čišćenje predsjedničkog aparata u prosincu prošle godine. Bolesne depresije završavaju apsurdnom hiperaktivnošću i obratno. Iz istog razloga Jeljcin se nikad nije ozbiljno pobrinuo za svog nasljednika. O aktualnoj financijskoj krizi nije prozborio nijedne jasne riječi. Poput svih apsolutnih autokrata, Jeljcin po internim nagovještajima očekuje da bi njegovo povlačenje s vlasti rezultiralo urušavanjem njegova životnog djela. Doduše, na kraju krajeva nezahvalni narod nije drugo ni zaslužio ali ga od takve sudbine mora sačuvati pravi vođa, spreman na žrtve. Pacijent, tako zarobljen u vlastite misli, igra u potpunosti na kartu improvizacije. Instrumentima moći u okviru predsjedničkog aparata upravljaju generali. Vanjski privid stabilnost mora sačuvati Jevgenij Primakov. Premijer koji će uskoro navršiti 70 godina također je kronično teško bolestan i već četiri mjeseca ne rješava krizu. Preostale konce vlasti drži u svojim rukama Jeljcinova kći Tatjana, karakterno slična ocu. Kolikogod to okrutno zvučalo, skupština i promatrači samo iščekuju posljednji i konačno tragični preokret u životu neumjerenog 67- godišnjaka. Dok mudri političari mogu još računati na dostojanstvenu starost, Jeljcin je već odavno utro put koji će ga odvesti u osobnu slijepu ulicu. Njegov aktualni boravak u bolnici, dobro opremljenoj posebno za njega, popraćen je rezignacijom u cijeloj Rusiji, nalik onoj koja je vladala za vrijeme Sovjetskog Saveza. U carstvu praznih obećanja stanovništvo je zaokupljeno samo brigom za puni želudac od danas do sutra. Ekstremni egocentrik, ali i čitava obična politika snosi tako negativne posljedice razočaranja epohom reformi", zaključuje Jens P. Dorner.