GB FT 16. I. - KRSTARENJE PO DALMACIJI

VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 16. I. 1999. Više od 101 Dalmatinera "(...)Rat nije stran beskonačnom lancu dalmatinskih otoka, no on se uglavnom pojavljuje na izbljedjeljim stranicama povijesti, u danima starih grčkih, rimskih i venecijanskih napadača. Čak su i talijanski i njemački okupatori tijekom Drugoga svjetskog rata ostavili tek nekoliko podsjetnika. Ovaj, moj prvi posjet od sukoba na kopnu, samo je potvrdio bezvremenu, neiskvarenu vrijednost tih zelenih otoka. Bilo je to poput ulaksa u komoru za dekompresiju kako bi se riješio strahova stvorenih u godinama novinskog praćenja nasilja. Ritam života je ovdje više određen time koliko dugo nekome treba da bi popio čašu ukusnog mjesnog vina ili šalicu jake kave u jednom od mnogih jednostavnih caffe-barova. Osjećao sam se krivim što se nalazim na krstarenju otocima koje traje samo tjedan dana. No, barem to, činio sam to brodom koji je polako plovio.(...) Vidjevši brod prvi put blizu palače rimskog cara Dioklecijana, u Splitu, teško je bilo povjerovati da je star samo šest tjedana. Stupivši na brod bilo je i više nego iznenađujuće otkriti da je, za razliku od običnih tijesnih, skromnih smještaja na ovakvim plovilima, svaka kabina imala svoju malenu kupaonicu.(...) Na krstarenju se ne možete više od ovoga približiti prirodi i prirodnoj prehrani. Rano, svakog dana, Vlado, vlasnik-kapetan koji je cijeli život proveo na sličnim obalnim plovilima, išao je kupovati na mjesnim tržnicama meso, svježe ispečen kruh, voće i povrće. On je birao našu ribu ravno iz svježih ulova. U brodskoj kuhinji, toliko tijesnoj da bi izazvala pobunu domaćica, Mario, kuhar, čudovišno je proizvodio razna bogata jela koja je posluživao Antonio, s gotovo majčinskom brigom. Uz pomoć mirisnog lokalnog vina, lagano smo ušli u ovu bezvremenu zonu sieste.(...) Velika prednost krstarenja malim brodom je ta da pristajete u središtu većine gradova. Tako smo učinili u jednom od najljepših gradova u venecijanskom stilu, Hvaru, glavnom gradu istoimenog otoka. Niti jedno mjesto nije bolje suzbilo moje strahove od ratne štete od odlično sačuvanog mjesta kojega čuva lijepa utvrda iz 13. stoljeća s dva golema zida.(...) Gotovo jedini znak Britanaca koji su nekada hrlili ovamo bio je poster koji je reklamirao putujuću kazališnu družinu 'Theatre 2000'. Upravo je završio festival šekspirijanske drame. Čudno? Ni najmanje. Predivno očuvano srednjovjekovno kazalište, gdje se odvijala predstava, otvorilo se dok je bard još bio živ.(...) Pokazali su nam takozvana 'polja lavande', pogrešan naziv za gomile naslagane na obronku brda, s tisućama komada kamenja maknutog kako bi se uzgajale biljke. No ni jedan 'farmer' nije mogao biti toliko gostoljubiv kao čovjek koji se brine o njima. Uz svojstvenu otočku velikodušnost, ustrajavo je na tome da s njime podijelimo njegov ručak. Mnoge domaćice bi se uspaničile ako bi se pojavila i samo dva neočekivana gosta, no on je bio presretan da nahrani našu grupu od 14 ljudi svojim domaćim sočnim pršutom, osobitim sirom i kruhom, uz beskonačne vrčeve njegova vlastitog vina. Ovo je brzo postajalo pijančevalačko krstarenje. Svaki otok ima svoje posebno vino koje smo se osjećali dužni kušati. Njihova su imena zvučala toliko pijano koliko su ona bila jaka. Teturali bi od Dingača do Grka, od Pošipa do Postupa, od Plavca do Rukotca. Ništa ne može bolje vratiti trijezni osjećaj bezvremene normalnosti, ili bez alkoholne pomoći podići nečiji duh, od slike grada Korčule, koji se ponosan i vječno mlad pojavljuje iz mora. Očaravajuće je preblag izraz za ovaj nevjerojatno sačuvan, utvrđeni venecijanski dragulj.(...) Njegov najpoznatiji sin, Marco Polo, tamo bi se još uvijek osjećao kao kod kuće. Nagađao sam zašto ga je ikada napustio, da bi istraživao, često, mnogo manje očaravajući svijet. Još aktualnije, pitao sam se zašto još nema njegovih suvremenijih posjetitelja. Uske ulice i mali trgovi staroga grada bili su gotovo pusti.(...) Pećine teško da mogu biti mjesto preporučljivo za smještaj turista ali na Visu, najzapadnijem otoku, pokazali su se dobrodošlim utočištem pokojnom predsjedniku Titu. Mučeći se uz strmo brdo posjetili smo pećinu u kojoj je napravio svoj stožer nakon što su ga s kontinenta izbavile britanske snage tijekom Drugoga svjetskog rata. S mnogo manje napora, ali mnogo više emocija, svratili smo na maleno groblje Britanaca poginulih u istom ratu. Otočani ga paze s ljubavlju i ono govori o prošlosti koliko i o nedavnijim sukobima. Ono je izvorno bilo napravljeno za 11 britanskih mornara ubijenih tijekom napoleonskih ratova. To je bilo najviše što smo se približili krvoproliću od kojega sam strahovao. Pa i ako nije bilo starice u crnom koja veze, iz mojih ranijih sjećanja, imam mnogo novih o mirnom življenju koje bi bilo teško naći drugdje", piše Bill Glenton.