FAZ-NAGRADA ZA LOŠE NOVINARSTVO-11. I.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 11. I. 1999. Nagrada za loše novinarstvo "Savezni ustavni sud i političari pomažu novinarima da postaju sve moćniji. Treba navesti zaštitu tiska općenito i osobito javnoga radija, pravno utvrđivanje javne zadaće masovnih medija, povlastice u dobivanju informacija (primjerice u zakonu o zaštiti podataka) kao i proširenje prava na odbijanje svjedočenja. U posljednje se vrijeme smekšala i zaštita časti osoba koje napadaju novinari. Riječ je već o likvidaciji zaštite časti, o podivljalim političkim običajima, o sramoćenju i hajci na ljude. Udaljuje li se ustavni sud od stvarnosti u svojim prosudbama masovnih medija i od svoje uloge? Brka li liberalnost s razuzdanošću? Da bi se to pitanje razjasnilo, na poziv zaklade društva za pravnu politiku, sastali su se u Bitburgu ustavni suci i pravnici s istraživačima komunikacija. Nema dvojbe: savezni ustavni sud sklon je shvaćanju da funkcija tiska ( i televizije) opravdava njihove povlastice. (...) Mediji su, kako izvodi pravnik tiska Loeffler, 'zvučnik, tvorac, medij i pokretač javnog mišljenja'. Je li to idealističko viđenje? Ide li predaleko? Time što savezni ustavni sud slobodu mišljenja neraskidivo povezuje s načelom demokracije i proglašava temeljem svih ostalih sloboda, uzdiže slobodu mišljenja na tako reći 'majku temeljnog prava' svih ostalih sloboda, raščlanjivao je u Bitburgu bonnski profesor javnoga prava Ossenbuehl. U usporedbi s tim 'vrhovnim temeljnim pravom', druga temeljna prava imaju sve manje prilike doći do izražaja. Od te dvojbene drugorazrednosti pati i pravo na čast, iako članak 5 temeljnog zakona navodi čast kao ograničenje slobode mišljenja. To je bio poticaj za Elisabeth Nielle-Neumann, voditeljicu instituta za demoskopska istraživanja u Allensbachu. Godinama poučava da čovjek ima dvostruku narav, jednu individualnu i jednu društvenu. Kao društvena priroda čovjek je ovisan o odobravanju i neodobravanju ljudi oko sebe; stoga pozorno opaža što drugi o njemu misle. Ničega se ne boji više nego neodobravanja koje prijeti izolacijom od drugih, pa stoga duboko pozljeđuje, ako ne i uništava. Znanstvenica stoga u svakoj prigodi govori saveznim sucima: 'Kažnjavate svaki slomljeni mali prst. Ali ako se nekim člankom, televizijskom emisijom uništava čovjekov glas, njegova čast, njegov cjelokupan javni ugled, tada ne činite ništa. Pritom su to najteže ozljede koje postoje. Te rane nikada ne zacjeljuju.' Hoće li time pomoći da počnu promjene? (...) Savezni ustavni sudac Grimm požurio je ustvrditi da u sukobu slobode mišljenja i zaštite časti nema hijerarhije. Da u svakom pojedinačnom slučaju mora odlučiti kome dati prednost. To je donekle zvučalo kao samokritika. Idealiziranje procesa stvaranja mišljenja odgovara idealiziranju uloge masovnih medija kao i idealiziranju općinstva kao stručnog suca u prosuđivanju kritičara i kritiziranih. Savezni ustavni sud prigovara tisku, televiziji i radiju da u svojem poslu zastupaju interese javnosti, koji se protive interesima trećih, drži komunikacijski znanstvenik Kepplinger iz Mainza. Naveo je primjere da masovni mediji popuštaju i vlastitim interesima: da u slučaju sukoba nerijetko proturiječe općem dobru. (...) Tako bespomoćni, kako to tvrde kritičari, oni koje novinari napadaju, ipak nisu. Njemačko pravosuđe, u usporedbi s međunarodnim, nudi značajnu višestrukost pravne pomoći, primijetio je frankfurtski pravnik Kuebler: pravo na javni odgovor, opoziv ili ispravak, zanemarivanje, naknadu materijalne štete i u teškim slučajevima novčanu zadovoljštinu za nematerijalnu štetu. Najbrže se može obaviti javni odgovor. Ali savezni ustavni sud pomalo je otupio to protuoružje. Kritizirani naime ima pravo na javni odgovor samo glede činjeničnih tvrdnja, a ne i na mišljenja. Ako je izražavanje mišljenja nedjeljivo povezano s činjeničnim tvrdnjama, od nedavno se i činjenična tvrdnja 'povučena izražavanjem mišljenja' može stupnjevati kao ocjena vrijednosti. Zbog toga su kritičari ljuti ponajprije radi presude ustavnoga suda Bayeru. Napad je prosudio kao izražavanje mišljenja koje sadrži i činjenične tvrdnje: da su članovi uprave Bayera AG 'neprijatelji demokracije'. Ta prva rečenica je procjena vrijednosti i spada u slobodu mišljenja. No druga rečenica, da članovi uprave 'uhode' neomiljene kritičare i da 'podmazuju' uslužne političare, sadrži dvije činjenične tvrdnje koje su zbog glagola 'uhoditi' također protumačene kao ocjena vrijednosti. Da su napadači (uostalom, nisu to nikakvi novinari), umjesto 'uhoditi' napisali 'potajno promatrati', njihova bi izjava bila ocijenjena kao činjenična tvrdnja i moglo bi se pravno prigovoriti. Novinari su sretni zbog stalnih nastojanja saveznog ustavnog suda da im ukloni sve zapreke koje bi ih mogle zastrašiti pri promatranju neke javne zadaće. No i mnogi među njima se pitaju ne čini li Karlsruhe previše dobroga: ipak se ne smije dogoditi da se napad pravno tumači to manje kao povreda časti, što je rječnik emotivniji i bezobrazniji. Takvo bi tumačenje bilo poput nagrade lošem novinarstvu. Ozbiljni novinari ne 'bježe u izražavanje mišljenja'. Oni svoju kritiku dokazuju argumentima i činjeničnim tvrdnjama, a posljedica toga je da je činjeničnim tvrdnjama kritičara moguć javni odgovor kritiziranog. Izopačenost bi za posljedicu imala sve glasnija traženja naknadnih sankcija protiv zloporabe slobode tiska. Samo je jedan pojedinac u Bitburgu išao tako daleko da je za dokazanu povredu časti tražio privremenu zabranu rada. Medijskoj bi kulturi bolje poslužila prevencija: novinari bi trebali biti (još) obrazovaniji" - izvješćuje među ostalim Kurt Reumann.