PRIOPĆENJE O POČINJENIM ZLOČINIMA NAD HRVATIMA BUGOJNA

MOSTAR, 26. studenoga (HABENA/Hina) - Pročelnik Odjela za ljudska prava i humanitarna pitanja Ureda Predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, mr. Vladislav Pogarčić objavio je priopćenje za javnost kojeg večeras Hercegbosanska novinska agencija (HABENA) u cijelosti prenosi: "Pozivajući se na odrednice Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata od 12. kolovoza 1949. godine, ustanovljenju međunarodne Komisije stručnjaka za ispitivanje kršenja ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, koju je utemeljilo Vijeće sigurnosti UN rezolucijom 780 u listopadu 1992., te na temeljne odluke Vijeća Sigurnosti UN o ustanovljenju Međunarodnog suda za ratne zločine, koji je službeno počeo s radom 17. studenoga 1993., ovim putem iznosimo podatke o kršenju ljudskih prava prema Hrvatima iz Bugojna. Od oko 14.000 Hrvata iz Bugojna, zbog posljedica ratnih događanja, trenutačno se u Bugojnu u vrlo teškim uvjetima, bez ikakvih rezervi hrane i ogrjeva, nalazi oko 2.500 Hrvata. Njima, koji se uvjetno rečeno nalaze na slobodi, muslimanske su vlasti obvezale svakodnevno javljanje u MUP, te im ne dopuštaju slobodno kretanje niti izlazak iz grada. Činjenica je kako se od 26. srpnja 1993., kada su postrojbe muslimanske vojske potisnule postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i ovladale Bugojnom, do danas 26. studenoga 1993., ne može se sa sigurnošću reći što se to događa s hrvatskim zatočenicima u muslimanskim logorima. Predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) su u dva navrata posjetili hrvatske zatočenike u Bugojnu (u rujnu 1993. registriravši 35 zatočenika, a 20. listopada 1993. registrirali su 330 zatočenika, od kojih je 80 bilo na radu). Od početka rada u Bugojnu je stradalo oko 200 Hrvata. Teške povrede Ženevske konvencije i kršenja ljudskih prava prema Hrvatima u Bugojnu očitovane su u brojnim ubojstvima, ranjavanjima, silovanjima, razbojništvu i pljački muslimanskih snaga", navodi se u priopćenju. "Stoga iznosimo do sada prikupljene podatke o stradalim Hrvatima u Bugojnu, obrađene uz pomoć svjedoka i prognanika iz Bugojna. Ubijeni ratni zatočenici: Mario Zrno, Mladen Havranek i Vlatko Kapetanović (umrli uslijed zadobijenih povreda izazvanih premlaćivanjem); Ratko Crnjac (ubijen ispred zatvora MUP-a, kasnije službeno priopćeno da je poginuo od granate, premda, kako navode svjedoci, u to vrijeme granatiranja uopće nije bilo), Franjo Ivandić (zarobljen u Kordićima, odveden u Zlavast, potom u Gračanicu gdje je nađen ubijen; F. Ivandića je identificirala majka Delfa Toljan na rimokatoličkom groblju na Humcu); Davor Jezidžić (bio na borbenoj liniji u Gornjem Vakufu na kopanju rovova; početkom listopada 1993. od nadležne komande njegov otac je obaviješten da mu je sin poginuo i da je privremeno pokopan u Gornjem Vakufu); Miro Kolovrat (zatočen u zatvoru "Gimnazija", 23. srpnja 1993. odveden iz zatvora pred Ljubljansku banku da pozove pripadnike HVO-a da se predaju, te tom prilikom usmrćen na pločniku; službena verzija tvrdi da je ubijen od pripadnika HVO-a iz Ljubljanske banke); Ranjeni ratni zatočenici Ivica Kotarac (kome je eksplodirala eksplozivna naprava dok je radio na razminiravanju prostora kod nove stolarije; prevezen u medicinski centar u Zenici); Anto Barišić (ranjen prilikom kopanja rovova u Gornjem Vakufu); Božo Dominik (ranjen prilikom kopanja rovova u Gornjem Vakufu); Premlaćeni ratni zatočenici: Dragan Brečić, Franc Košak, Miro Marjanović i Zrinko Alvir (hospitalizirani u ratnoj bolnici u Bugojnu i pregledani od strane Europskih promatrača); Nikica Miloš, Mario Glišić, Ivo Miloš, Perica Jarčević, Boro Divković i Josip Škaro (premlaćivani od strane trojice stražara, a nakon toga natjeravani da se premlaćuju međusobno); Oleg Borčić (teško pretučen, nije hospitaliziran)", dodaje se u priopćenju Pročelnika Odjela za ljudska prava i humanitarna pitanja Ureda Predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, mr. Vladislava Pogarčića. "U noći 11/12. listopada 1993., premlaćena cijela skupina koja je išla na razmjenu 12. listopada 1993. Oko 8. rujna 1993. u prostore Ratne bolnice, u dvije sobe gdje su ležali zatočenici, upala su trojica naoružanih muslimanskih vojnika, tukli ih na krevetima kundacima, stavljali im pištolj u usta i prijetili smrću. Nestali ratni zatočenici: Josip (Pere) Lučić iz Zlavasti (postoje indicije da je ubijen); Željko Miloš, Ivica Šakić i Niko Zlatinić. 1. studenoga 1993. UN-ov vojni glasnogovornik u Sarajevu Bill Aikman, naveo je kako su 'snage bosanske vojske koju vode Muslimani u središnjoj Bosni kazali UN da su ubili 19 Hrvata ratnih zarobljenika koji su pokušali pobjeći'. Unatoč mnogobrojnim apelima do 25. studenoga 1993. nema nikakvih podrobnijih informacija o 21 hrvatskom ratnom zatočeniku, koje su muslimanske snage iz zatvora odvele u nepoznato. Napominjemo kako se među nestalim hrvatskim zatočenicima nalazi vojno zapovjedništvo HVO-a Bugojna, te ako se dosadašnji navodi pokažu istinitim, jasno je da je riječ o okrutnom i hladno smišljenom ubojstvu. Poimenični popis 21 nestalog zatočenika: Niko Džaja, zapovjednik 1. bojne brigade HVO-a Bugojna; Dragan Erkapić, zapovjednik 2. bojne brigade HVO-a Bugojna; Mićo Dilber, zapovjednik 3. bojne brigade HVO-a Bugojna; Frano Jezidžić, načelnik IPD HVO Bugojno; Stipica Zelić, zapovjednik vojne policije HVO-a Bugojna; Mario Subašić; Mihovil Strujić; Zdravko Juričić; Jadranko Gvozden; Marko Bartulović; Mladen Brkić; Branko Crnjak; Perica Crnjak; Pero Kovačević; Vinko Ivković; Nikica Miloš; Niko Miloš, Ivo Miloš; Ante Markulj; Stjepan Pašalić; Dragan Zaltunić; Izlazak iz Bugojna se plaća ili novcem ili životom. Prema navodima ljudi koji su uspjeli izaći iz Bugojna u mjesecu listopadu cijena izlaska preko muslimanske bojišnice muslimanskim vodičima se kretala od 100 do 1.000 njemačkih maraka", kaže se u priopćenju. "U noći 30/31 listopada 1993. u mjestu Vesela kod Bugojna, prilikom izvlačenja iz Bugojna, uz ogradu vile 'Gorica' streljani su Dominko Lučić, Marijan Nosić, Marijan Bekavac, Franjo Lebo, Josip Markić Šubara, Jure Dusper i Blaž Ivić. Prema do sada dostupnim podacima dobijenim iz Bugojna evidentirani su sljedeći ubijeni civili: Josipa Visković (ubijena iz snajpera); Marija Čokljat (usmrćena udarcem motike u glavu); Tadija Vujević (ubijen na Mačkovcu na putu prema Veseloj); Branko Juričić (odveden iz stana na saslušanje u MUP, umro na stubištu zgrade u ulici Đure Pucara 8b); Slavko Mršo, Vojna Mršo (supruga Slavka), Jela r. Turalija (Slavkova majka) i Nino (Miće) Grlić (rafalno streljani u podrumu zgrade na prostoru gdje je bila smještena 1. bojna. Nakon toga njihova tijela su uklonjena i nikada nisu pronađena); Niko Grabovac (odveden iz podruma zgrade, ubijen u parku ispred BH banke, gdje mu je tijelo ležalo nekoliko dana, naknadno prevezen iza šljunčare na Ciglanama); Pavka Maros rođ. Menjak iz Jaklića (streljana na svom kućnom pragu od strane susjeda čiji je identiet poznat); Franjo Kirn (ubijen pred kućom); Ilija (Frane) Okadar i Pavka (Frane) Okadar iz Bojske (7. veljače 1993. masakrirani u nekoj šumici u Bojskoj), a 21. veljače 1993. njihov otac Franjo Okadar rođen 1907. i njihova sestra Finka Okadar (ubijeni i masakrirani kod kuće Dragana Franjića, kod koga su se sklonili nakon pogibije prvo dvoje iz obitelji, nakon čega je i D. Franjić pobjegao u Gorušu); Ilija Brečić (ubijen na svojim kućnim vratima); Ivo Visković rođen 1906. (izgorio u svojoj kući); Tomo Blatančić (poginuo u Donjićima); Blago Miličević ( ubijen 22. srpnja 1993., a na licu zarezan u obliku slova "U"), Mladen Petrović; Drago Alvir (streljan); Stipo Udovičić (ubijen); Nestali civili: Slavica (Ivana) Strinić (18 godina, otjerana iz svoje kuće u Zamesovićima, prema nekim podacima tjerana na Kruševicu, Pavice i Lužane i od tada joj se gubi svaki trag); Ljuba (Ilije) Dujmović iz Glavica, nakon što su iz kuće pobjegli njen otac i brat, ostala u kući, a nakon toga gubi joj se svaki trag (prilikom potrage za njom njen brat je nagazio na minu, zbog čega mu je amputirana noga). Prema dokumentaciji iz Bugojna evidentirane su četiri silovane žene. Također, postoji i evidencija osoba prema kojima je počinjeno razbojništvo. Lista svega počinjenog nije konačna", naglašava se u priopćenju. "Najoštrije prosvjedujemo protiv insinuacija kojima se služe mnogobrojne komisije za zaštitu ljudskih prava, osobito Komisija UN za zaštitu ljudskih prava koju vodi Tadeusz Mazowiecki. U njihovom posljednjem izvješću od 17. studenog 1993. navedeno je toliko insinuantnih detalja i neistina protivu hrvatskog naroda i njegovih institucija u BiH, usprkos tomu što se bilo koja vladina ili nevladina institucija ili pojedinac iz HR Herceg-Bosne nikad dosad nisu imali prigodu susresti s bilo kojim članom te Komisije i predočiti im dokaze o kršenju ljudskih prava prema hrvatskom narodu BiH. Zato s punom moralnom i svakom drugom odgovornošću izražavamo otvorenu sumnju u kredibilitet tih institucija. Detaljno izvješće s tim u svezi uskoro će biti dostavljeno javnosti", ističe se na kraju priopćenja za javnost pročelnika Odjela za ljudska prava i humanitarna pitanja Ureda Predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, mr. Vladislava Pogarčića. (Hina) sp 262348 MET nov 93 26HHMM MET nov 93