PREGLED PISANJA STRANOG TISKA I EMITIRANJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 5. studenoga (Hina) - BBC, 4. studenoga - Pregled tiska: Patrick Bishop javlja za "The Daily Telegraph" iz Zagreba o padu Vareša pod muslimanski nadzor te piše "kako su tim događajem završene borbe koje su zadnjih dana onemogućavale kretanje dobrotvornih konvoja prema Tuzli u sjevernoj Bosni gdje je više desetaka tisuća ljudi - uglavnom Muslimana - potpuno odsječeno od vanjskoga svijeta. Problem opskrbljivanja toga područja ipak nije riješen. Dobrotvorni radnici zabrinuti su da bi hrvatski ratnici - sada kada više nemaju što izgubiti - mogli potpuno onemogućiti kretanje konvoja jedinom preostalom cestom nakon što je, već prije, blokirana ona preko Mostara. Pad Vareša, mjesta koje se nalazi trideset kilometara sjeverno od Sarajeva, također je još jedan udarac hrvatskim ratnim operacijama u Bosni te će zasigurno osnažiti kritike usmjerene prema predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu. HVO, glavna hrvatska vojna snaga u BiH još se jednom - a u svjetlu nedavno počinjenih masakara - pokazao ubijačkom, ali vojnički nesposobnom postrojbom. Bishop objavljuje svjedočanstvo nekolicine švedskih časnika iz sastava mirovnih snaga koji su među prvima ušli u grad nakon povlačenja hrvatskih postrojba. Zatekli su veliki broj napuštenih stambenih zgrada, a iz mjesne škole oslobodili su dvjesta dvadeset sedam muslimanskih zatvorenika. Mnogi su imali jasne tragove mučenja i premlaćivanja, a pojedincima su u zatočeništvu otkidani prsti, ruke i nosevi. Sada već učestala slika vojnika HVO-a u povlačenju i tisuće izbjeglica u očajničkoj potrazi za sigurnošću na jugu, dodatno će ojačati argumente kritičarima gospodina Tuđmana koji navode kako je okretanje protiv tradicionalnih saveznika u BiH bila kobna hrvatska greška". Jedan od nekolicine novinara koji su se jučer uspjeli probiti do gradskoga središta Vareša bio je i dopisnik "The Timesa". "Ulice Vareša bile su sablasno prazne jučer ujutro nakon što je cjelokupna hrvatska vojna i civilna populacija pobjegla iz grada u okolne šume pred muslimanskim snagama u napredovanju. Brzina i opseg hrvatskog povlačenja kao da su iznenadili i UN i bosansko-hercegovačku Armiju, pa se nagađa da je uoči povlačenja postignut dogovor hrvatskih i srpskih vojnih zapovjednika. U međuvremenu Vareš, strateški najvažniji cilj svakoga vojnog zapovjednika, i dalje ostaje u potpunoj neizvjesnosti". Marcus Tanner u "The Independentu" javlja o optužbama koje su hrvatski vojni zapovjednici i izbjeglice izrekli na račun UN, osobito na račun nordijskoga bataljuna koji se nalazi u Varešu i njegovoj okolici tijekom završnih borbi za nadzor nad gradom. "Izbjeglice izjavljuju da su ogorčene ponašanjem nordijskoga bataljuna čiji vojnici, po njihovim riječima, nisu učinili ništa da bi smirili stanje ili barem pomogli u prijevozu Hrvata izvan grada. 'Od početka bili su na strani Muslimana, optuživali su nas za masakr Muslimana u Stupnom Dolu, ali nisu ništa rekli o hrvatskim selima koja su spalili Muslimani', kaži pedeset devetogodišnji umirovljenik Branko Božić. Izbjeglice strahuju da neće imati gdje živjeti, s obzirom da je Republika Hrvatska već prenatrpana izbjeglicama iz krajine u samoj Hrvatskoj i ranijih valova hrvatskih i muslimanskih izbjeglica iz Bosne. 'Mi plaćamo cijenu za način na koji je svijet podupro koncepciju etničkoga čišćenja u BiH', kaže jedan od izbjeglica". EGIPAT - AL HAYAT 4. XI. 1993. U Norveškoj prekinuti tajni mirovni pregovori Zagreba i Srba iz krajine Svearapski dnevnik donosi tekst dopisnika iz Zagreba Asada Taha i dopisnika iz Skoplja Džamila Rufaela koji ponajprije objavljuju vijest o prekidu pregovora i izjavu Knuta Volebaecka, koji je razočaran što nije došlo do potpisivanja sporazuma, ali izražava optimizam glede nastavka pregovora, ne precizirajući vrijeme i mjesto njihova nastavljanja. Zatim se predstavlja Tuđmanova mirovna inicijativa i navode neke od prvih reakcija na nju. Po pisanju lista, Veselin Pejnović, potpredsjednik SNS, izjavio je da "Tuđmanova inicijativa nije nova, jer je to moja stranka predlagala )prije dvije godine". Upozorio je da izraz 'lokalna kulturna autonomija' nije razumljiv, jer u usporedbi s tekstom Ustava RH ispada "da Hrvatska u protekle dvije godine nije poštivala vlastiti Ustav". Po Pejnoviću, pogrešno je tvrditi da je Milošević digao ruke od Srba u krajini, a za rješenje svih problema potreban je "izravan dogovor Miloševića i Tuđmana". List navodi i reakcije u beogradskom tisku. "Politika" izvješćuje (bez komentara) prekidu pregovora, "Novosti" očekuju "skori sastanak Miloševića i Tuđmana u Oslu, u cilju normalizacije srpsko-hrvatskih odnosa". "Borba" je, pak, nedavno izvijestila o postojanju tajnog sporazuma između vodstava Srbije i Hrvatske u vezi s pronalaženjem rješenja za probleme u bivšoj Jugoslaviji. List piše kako promatrači u Beogradu smatraju da je sljedeći korak na predsjedniku Miloševiću, koji je suočen s teškim unutarnjim problemima koji prijete porazom njegove stranke na predstojećim izborima u prosincu, što ga prisiljava na potragu za rješenjem problema na području bivše Jugoslavije ne bi li to pridonijelo olakšanju ili skidanju međunarodnih sankcija i olakšalo njegovu unutarnju situaciju. AUSTRIJA DER STANDARD 4. XI. 1993. Jastrebov mirovni let "Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman možda je malo prekasno povukao potez koji je odavno trebalo povući u smjeru mirnog rješenja višegodišnjeg virulentnog problema krajinskih Srba, ponudivši im potpunu političku autonomiju. Dosadašnje opcije uključivale su samo kulturnu autonomiju i opsežna manjinska prava za srpsko stanovništvo u Hrvatskoj. Iako su probni pregovori s krajinskim Srbima rezultirali privremenim neuspjehom, valja priznati da je hrvatski predsjednik ovaj put poprilično nadmašio samog sebe. Prisjetimo li se njegova dosad izuzetno tvrdog držanja prema Srbima, utemeljenog na strateški jednostavno pogrešnoj odluci o postupnom slabljenju dominantno srpskih policijskih snaga u krajini podmetanjem hrvatskih službenika, zaključit ćemo da je Tuđman načinio logičan i važan korak. No, dvojba je li on dobro tempiran prilično je opravdana. U prvom redu valja istaknuti: Tuđmanov istup dio je opsežnije hrvatske inicijative, usmjerene na uspostavu mira ne samo u Hrvatskoj već i u susjednoj Bosni. Čini se da sadašnji prijedlozi vezani za oba područja u biti imaju znatno veću težinu no što je dosad bio običaj u okviru 'mirovnih razgovora'. U slučaju krajinskih Srba Hrvatska nabraja sedam točaka koje - uz iznimku načela o teritorijalnom integritetu Hrvatske - ispunjavaju sve zahtjeve Srba: - Ponuda regionalne i kulturne autonomije uključuje političku samoupravu u kotarevima Knin i Glina te kulturnu autonomiju koja bi trebala obuhvaćati uvođenje ćiriličnih natpisa, pravo na upotrebu ćiriličnog pisma u školama i službenim ustanovama. - Izbore za autonomne regionalne parlamente s pravom na samoupravu trebala bi nadzirati međunarodna zajednica. - Policija u Kninu i Glini - upravo ta točka senzacionalan je element prijedloga - trebala bi ponovno biti postavljena u skladu s većinskim etničkim odnosima. Time je Tuđman prvi put - iako, doduše, tek između redaka - priznao svoje greške, pokušavši ih ispraviti. - Budu li se Srbi u Hrvatskoj i dalje osjećali građanima drugoga reda, pružena im je mogućnost da svoj problem iznesu pred budućim međunarodnim sudom. Zagreb također prihvaća da nadzor provedbe plana preuzme KESS. Sva ostala otvorena pitanja mogu biti riješena putem pregovora, predlaže Tuđman. Po Tuđmanovu prijedlogu, rasprava o odcjepljenju krajine i njezinu priključenju srpskoj matičnoj zemlji potpuno je isključena. Iako su krajinski Srbi zbog te točke prekinuli pregovore, moraju povući određeni potez jer su svi ostali njihovi zahtjevi ispunjeni. Tuđman je - možda pod pritiskom međunarodne zajednice koji ipak ne umanjuje značenje tog poteza - prvi puta dokazao da želi mir te će stoga lakše istaknuti argument da njegova zemlja ne može prihvatiti odcjepljenje krajine. Što se tiče Bosne, prvi dojam upućuje na sumnju da Hrvatska želi zaštititi područja koja je osvojila. No, Tuđmanov prijedlog da NATO u slučaju uspostave primirja treba upotrijebiti oružanu silu protiv svih zaraćenih strana koje ga krše, pobija takva mišljenja. Uz malo dobre volje promatrač iz njegova prijedloga može pročitati spremnost na dokončanje rata. Otvoreno je pitanje nije li Tuđman prekasno pokrenuo svoju mirovnu misiju koja je nedvojbeno povećala njegov ugled na međunarodnoj sceni. No, koliko će mu ti pozitivni bodovi pomoći i kako će ih upotrijebiti, pokazat će pouzdano potencijalni nastavak rata", zaključuje Samo Kobenter. AUSTRIJA DIE PRESSE 4. XI. 1993. Hrvatski turizam jučer, danas i - sutra? "Prije balkanskoga rata na plažama Dalmacije i hrvatskoga dijela Istre sunčalo se 80 posto svih jugoslavenskih gostiju. Do 80 posto mještana živjelo je izravno ili neizravno od turizma. Ovoga ljeta došla je samo četvrtina nekadašnjih posjetitelja, gotovo svi u Istru. Ukupno je u prvih sedam mjeseci ove godine izbrojeno 4,77 milijuna inozemnih noćenja, od čega, relativno gledano, Austrijanci namiruju lavovski dio. Doduše, iz Njemačke, koja je još uvijek zemlja broj jedan, zabilježeno je apsolutno najviše, 870 tisuća noćenja. Mnogo manja Austrija popravila je bilancu sa 770 tisuća noćenja. Time je u usporebi s prošlom godinom, najveći porast od 96 posto pripao gostima iz alpske republike, među kojima su obljubljeni produljeni vikendi u Istri. Do konca godine Ministarstvo turizma u Zagrebu očekuje dvanaest do trinaest milijuna noćenja, u što su uračunati i inozemni gosti. Do kraja kolovoza Hrvatska je, po podacima Narodne banke, ubrala 210 milijuna dolara u devizama. A propos novca: cijene su ove godine očito više, ali, sve u svemu, Hrvatska je još uvijek jeftina. Hoće li cilj postavljen za 1994.: znatan porast broja posjetitelja, povratak uobičajenih skupina gostiju (paušalnih turista) i dotok inozemnih investicija biti i ostvaren, ovisi naravno o razvitku političkih i ratnih događaja. Turistički stručnjaci misle da se već pri 'znatnom smirivanju stanja' mogu realizirati zacrtani ciljevi. Pravi bi mir - ne gledajući humanitarne aspekte - naravno bio veće jamstvo za oporavak prometa stranaca u nekada turistički tako istaknutoj zemlji. To je nedavno skupini novinara iz osam europskih zemalja željelo pokazati turističko udruženje Bemex. Ponegdje, primjerice na otoku Hvaru ili Korčuli, ne vide se ratne štete. Drukčije je u Dubrovniku. Među potpuno izgorjelim zgradama je i luksuzni hotel Belvedere, nekoliko neoštećenih hotela zbrinjava izbjeglice. U dubrovačkoj marini leže ostaci nekada prekrasnih jahti, od 350 vezova zauzeta su tri. Zaštitni znak grada pod patronatom UNESCO-a, crkva sv. Vlaha, već se obnavlja. Neke kuće u starom gradu pogodile su granate, zidine grada imaju rupe, kipovi svetaca stoje razbijenih glava ili iskopanih očiju. Dubrovnik je obilježen, zacijelo, no hvala Bogu, ne daje sliku potpunog uništenja. Stari bi grad uz pretpostavku obnavljanja i dovoljno novaca, mogao ponovno postati ono što je bio - 'biser Jadrana'. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 4. XI. 1993. Gorka završna igra u Bosni "Bosanski su Srbi spremni dopustiti hladnoći i gladi da dovrši njihovo osvajanje unutrašnjosti Bosne, a međunarodna je zajednica spremna dopustiti da se to dogodi", piše Jim Hoagland. "Umjesto koncentracijskih logora i masovnoga silovanja Srbi će iskoristiti sve jaču balkansku zimu i sve manje muslimanske zalihe hrane kao oružje etničkoga čišćenja u drugoj ratnoj godini. Na taj način Srbi smanjuju opasnost da će vanjska vojna intervencija pomoći Bosancima. Bez jednog lako prepoznatljiva zločinca koji se služi strašnom taktikom, moglo bi se dogoditi da se međunarodna javnost ne angažira ponovno u bosanskoj tragediji. Na Sarajevo još padaju granate. Nove borbe i masakri obilježit će zimu. No, čini se da srpski ratni vođe namjeravaju učvrstiti ono što su već osvojili i ublažiti sankcije UN, umjesto da počnu skupu zimsku ofenzivu kako bi osvojili Sarajevo, ističe se u izvješćima europskih obavještajnih službi. Vlada bosanskoga predsjednika Alije Izetbegovića radije izdržava to polagano gušenje nego da prihvati ponižavajuću predaju koju su potkraj ljeta predložili međunarodni pregovarači. Za svakoga bosanskog državljanina osiguran je dnevni obrok od 300 grama hrane, to jest oko polovice minimuma nužnog za preživljavanje. Vlada se drži uzaludne nade u američku intervenciju, ne shvaćajući ili ne prihvaćajući da je krvava somalska nedjelja napokon zatvorila tu mogućnost. Strašna završna igra iscrpljivanja u Bosni više je od ljudske tragedije. Baca dugu sjenu na sposobnost Amerike i njezinih europskih saveznika da surađuju kad postoji prijetnja njihovoj sigurnosti. Na koncu, prevladalo je europsko gledište prema Bosni. Francuzi, Britanci i ostali držali su Bosnu nerješivim problemom u kojemu vanjski svijet može samo pružiti utjehu ranjenima i nahraniti gladne. Poslali su postrojbe u Bosnu kako bi pokušali zaustaviti sukob za čije rješavanje nisu imali sredstava ni volje. U europskom ponašanju ima tragova samoostvariva proročanstva; ali Bosanci mogu računati da će europske postrojbe biti tamo kako bi pridonijele zadnjim obredima kada dođe kraj. U početku Clintonova vlada nije mogla prihvatiti da je pitanje Bosne nerješivo. Niti je mogla odustati od moralnoga stajališta koje je kandidat Bill Clinton preuzeo od Bushove vlade 1992. Clinton je izradio nacrt intervencije; ali zatim nije bio voljan poduzeti vrlo opasne korake nužne za njezino ostvarivanje, u nedostatku jasnih američkih interesa. Bosna predstavlja neobičan preokret u poznatoj priči o europskom pesimizmu u sukobu s američkim osjećajem da nešto može učiniti. Ovaj put je drskost o ljudskoj prirodi potaknula Europljane na djelo kako bi umanjili patnje, dok američki optimisti postaju upleteni promatrači. Viši francuski dužnosnici i ostali Europljani vjeruju da su srpski vođe zauzeli sve teritorije u Bosni koje su željeli. Srbi će sada dopustiti da vrijeme i nestašica hrane zadaju "coup de grace" Izetbegovićevim podijeljenim snagama. Srbi ne žele izazvati zračne napade kojima prijeti NATO, što je posljedica Clintonova podbadanja. Viši europski dužnosnici sada vjeruju da vjerojatno neće niti početi vojne operacije na Kosovu ili u Makedoniji. Takav scenarij, ako je točan, znači da bivša Jugoslavija neće biti glavna tema hitnih rasprava ili akcije na siječanjskom sastanku na vrhu NATO-a u Bruxellesu. Bosna neće izazvati niti okupljanje pod NATO-vom zastavom niti paralizirajuću raspravu. Ali Europa i Amerika morale bi otići na taj sastanak posramljene nesposobnošću organizacije da pomogne u očuvanju teritorijalne cjelovitosti Bosne, punopravne članice UN i organizacija europskih vlada. Bosna je pokazala da se američki i europski sigurnosni interesi više ne poklapaju toliko koliko su se poklapali tijekom hladnoga rata, tvrde europski dužnosnici. Francuska traži prihvaćanje sporazuma promjenljive geometrije unutar NATO-a, što bi omogućilo da koalicije europskih članova saveza u situacijama poput bosanske i povuku sredstva NATO-a - čak ako se SAD ne pridruže akciji. Prijašnje bi vlade automatski odbile takvo 'prtljanje' u NATO-u. Ali Clintonova vlada, pogođena Bosnom i spremna da Europljanima prepusti velik dio tereta obrane, kaže da je voljna raspravljati o 'dijeljenju ali ne i podjeljenosti' snaga NATO-a... Promjene u NATO-u dogodit će se prekasno da bi Bosna od njih mogla imati koristi. Njihova je nacija određena za sporu, tihu smrt pod balkanskim snijegom umjesto snažnog Goetterdaemmerunga koji je, čini se, prijetio prije nekoliko mjeseci. Međunarodna zajednica nije spremna mijenjati situaciju. Ali barem može ublažiti patnju dopremajući hranu i lijekove u Bosnu dok još postoji - i ne skretati pogled od onoga što će se tamo dogoditi", zaključuje Jim Hoagland. SLOVENIJA - DELO 4. XI. 1993. Krško - priča pred apsurdom Boris Jež u okviru Mirovne inicijative predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana komentira prijedlog da se odmah međusobno priznaju države s područja bivše Jugoslavije, da u ruku od tri mjeseca potpišu sporazum o sukcesiji i započnu sporazumijevanje o regionalnoj sigurnosti. "Ako oduzmemo sporazum o regionalnoj sigurnosti koji bi Sloveniju bar u ovom trenutku vjerojatno gurnuo natrag u geopolitičku geometriju Balkana, Tuđmanov prijedlog čini se sasvim razuman i prihvatljiv. Ali...", piše Jež i pojašnjava: "Ali Slovenija sebi naprosto ne može priuštiti to da 'samo tako', bez prethodnih jamstava prizna takozvanu Saveznu Republiku Jugoslaviju". U toj još nepriznatoj državnoj tvorbi ostao je glavni dio od 6 milijardi dolara vrijedne slovenske imovine i kako nema sumnje da Beograd u pregovorima o sukcesiji u rukama ima barem škare, ako već nema platna, prije svakog procesa političkog približavanja treba dobiti odgovarajuća jamstva da će imovina ovako ili onako biti vraćena. "Slovenska politika" (Drnovšek, Peterle ili bilo tko) teško će gospodarstvo a prije svega pogođena poduzeća uvjeriti da je priznanje SRJ važnije od pretrpljene materijalne štete. "Pitanje našeg daljeg stajališta prema Beogradu načinjemo zapravo zbog Franje Tuđmana i Hrvatske - s kojom smo se odmah međusobno priznali (što je u onom trenutku bilo nužno i neprijeporno), ali je ipak mnogo toga u odnosima među državama još uvijek potpuno otvoreno. Naime, slovenskim političarima ne uspijeva rješavati političke, pravnovlasničke i poslovne probleme niti s 'prijateljskom' susjedom pa se prema tome samo po sebi nameće pitanje koliko će biti dorasli bizantinskoj mješavini bezobzirnosti i prepredenosti Beograda. Što se Hrvatske tiče, popustili su već na samom početku: Sabor nije niti raspravljao o ratifikaciji potpisanoga gospodarskog sporazuma sa Slovenijom, a naša je strana tu svojevrsnu pljusku primila bez komentara, samo 'na znanje'". Boris Jež ocjenjuje da je time "odmah započela erozija političke, pravne i poslovne 'kulture' međusobnih odnosa, koja je sada gotovo već na razini bivših slovensko-srpskih odnosa kada je započeo bojkot naših proizvoda. Činjenica je da obje strane sve manje poštuju prethodne sporazume i međusobne klauzule, a kamoli dobre diplomatske i poslovne običaje, pri čemu, naravno, nedvojbeno prednjači Zagreb koji je igru s krškom nuklearnom elektranom (u svojim pokušajima da problem poveže s potraživanjima od Ljubljanske banke) dotjerao već gotovo do apsurda. A sada je iznenada čak i devetnaest otpuštenih radnika, vozača i bravara, uvjet da hrvatska strana podmiri svoj golemi dug nuklearki. Ukratko, nisu više pomiješane samo jabuke i kruške, već imamo posla s mutnim i neukusnim bućkurišem iz većinom neprepoznatljivih sastojaka". "Tomu je" - nastavlja autor - "svakako pridonijela i naša strana koja je stalno tolerirala navodnu 'prevrtljivost' naših susjeda, iako onda kada se radi o više desetaka milijuna dolara duga zapravo ne treba ništa posebno pregovarati - platiš ili ništa! Dosadašnje oklijevanje 'slovenske politike' s tim u vezi možemo si objasniti njenom nesposobnošću i popustljivošću - ili, mnogo vjerojatnije, s tim da i sama ima nešto masla na glavi te da se tako pustila povući u igru koju vodi Zagreb. (...)" "A možda se dogodi 'čudo' te se jedan pravni i poslovni problem, kojega je u cijelni prisvojila međudržavna politika, razmrsi svojom logikom: nuklearku će zaustaviti jer neće više biti financijskih i tehničkih uvjeta za njen rad. Hrvatska će 'dobiti svoje' jer će ostati bez petine potrebne energije, a 'svoje' ćemo dobiti i sami, jer isto tako ovisimo o Krškom. Tad će sigurno obje strane odmah biti spremne platiti što duguju, ali će račun biti bitno veći od sadašnjeg. A da bi se slovenska strana usudila 'hrvatsku' elektriku prodavati drugima i tako barem financijski riješiti problem, ne usudimo se - barem glede dosadašnjeg 'uspravnog držanja' - gotovo ni pomisliti", zaključuje Boris Jež. (Hina) včp 050643 MET nov 93 050643 MET nov 93