PREGLED PISANJA INOZEMNOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV-POSTAJA

ZAGREB, 29. listopada (Hina) NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG, 28. X. 1993. Lynda Chalker: "Veliki smo protivnici velike Srbije" List izvješćuje o sastanku britanske ministrice za pomoć u razvoju i pomoćnice britanskog ministra vanjskih poslova Lynde Chalker, njemačkog ministra za razvoj Sprangera i državnog ministra njemačkog Odbora za vanjske poslove Schaefera u povodu zajedničkih planova za dostavu dobrotvorne pomoći žrtvama rata na Balkanu i u Africi. Izjavivši u razgovoru za list da se London i dalje zauzima za političko rješenje balkanskog problema, lady Chalker, vanjskopolitička glasnogovornica britanske vlade u Gornjem domu britanskog parlamenta i posebna povjerenica za humanitarnu pomoć namijenjenu području bivše Jugoslavije, ističe "da sukob valja ograničiti kako se ne bi proširio na susjedne zemlje, poput Mađarske i Slovenije. Stanje na Kosovu vrlo je opasno, a pregovori o Bosni dospjeli su u slijepu ulicu, napomenula je lady Chalker i dodala: 'Nužni su dodatni ustupci koje u prvom redu mora učiniti srpska strana.' 'Međunarodna zajednica mora poticati politički proces jer su pregovori jedini put prema miru', kazala je gospođa Chalker. Postoji li šansa za postizanje sporazuma, u Ženevi može biti održana nova konferencija, tumači ona. Osvrnuvši se na inicijativu njemačkog ministra vanjskih poslova Kinkela o organizaciji opsežnije konferencije po uzoru na prvi takav skup u Londonu, lady Chalker ističe: 'Nije potrebno neprekidno organizirati nove konferencije ako rješenje nije na pomolu'. Po njenim riječima, temeljni uvjet proširenja diplomatskih aktivnosti jest sklapanje odgovarajućeg sporazuma o Bosni. Prethodni plan za Bosnu, koji je propao u Ženevi, 'nije bio atraktivan' jer je prihvaćao rezultate nasilnog prekrajanja teritorija. 'No, zeleno svjetlo zainteresiranih strana potaklo bi međunarodnu zajednicu da ipak podupre taj plan jer bi time bilo moguće postići mir.' Srbija će možda prihvatiti plan ako joj međunarodna zajednica zauzvrat ponudi ukidanje sankcija koje su već blokirale 90 posto industrijskih postrojenja u Beogradu i okolici. No, ukidanje sankcija dolazi u obzir samo ako Srbija u potpunosti primijeni odgovarajući mirovni sporazum, ističe lady Chalker. Po njezinim riječima, Velika Britanija ne podupire Srbiju više nego Hrvatsku ili Bosnu: 'Mi smo veliki protivnici velike Srbije', tvrdi lady Chalker, potkrepljujući svoju izjavu argumentom o britanskim dobrotvornim akcijama na području Bosne. Politika Londona nalikuje politici njegovih europskih partnera: 'Sankcije, u prvom redu protiv Srbije, glavnog agresora; zajedničko odlučivanje u okviru NATO-a; nepriznavanje granica stvorenih silom.' Tumačenja po kojima Velika Britanija, potaknuta povijesnim nepovjerenjem prema njemačkom utjecaju, podupire Srbiju, lady Chalker smatra potpuno pogrešnima: 'Tko polazi od te pretpostavke, živi u prošlosti; mi, naprotiv, živimo u sadašnjosti i tražimo rješenje za budućnost'. Lady Chalker posebno zabrinjava mogućnost izbijanja novog sukoba u Hrvatskoj. Nazočnost Ujedinjenih naroda uvjet je očuvanja stabilnosti u Hrvatskoj, smatra ona. No, zabrinutost, po njezinoj ocjeni, izaziva i odnos Grčke i Makedonije. Europska zajednica mora surađivati, podupirati posrednike Stoltenberga i Owena, usmjeriti svoja nastojanja na utvrđivanje političkog rješenja i nastaviti operaciju pružanja dobrotvorne pomoći, (...)", prenosi novinar lista. RUSIJA KOMSOMOLSKAJA PRAVDA - 27. X. 1993. Demokracija u blokadi Aleksandr Vasiljev iznosi svoje dojmove nakon susreta sa srpskim oporbenim političarima. "Bez obzira na prozapadno usmjerenje, srpska demokratska oporba ima nacionalistički naboj. Otuda kraljevska himna, četnici-veterani... Političar koji bi se predstavljao "građaninom svijeta" naprosto je nezamisliv u Srbiji: njezini građani nikada neće izložiti sudbini krvnu braću iz Bosne i Hrvatske. Po mišljenju politologa Milovana Đilasa, u Bosni i Hercegovini ne vodi se građanski rat, nego rat za stvaranje velike Srbije. 'Nije li to povijesna nužnost', upitao sam ga. 'U povijesnu sam nužnost vjerovao kao marksist. Sada više ne vjerujem', kaže Đilas. Treba pogledati istini u oči: ako je suđeno da nastane velika Srbija, onda zato nisu zaslužni prozapadni demokrati, već zagriženi šovinisti tipa Vojislava Šešelja. Đilas drži da demokratska oporba ide analognim putem, ali se samo boji o tome glasno govoriti da ne izgubi potporu Zapada. Osim toga, oporba se u nečemu mora i razlikovati od predsjednika. Po mišljenju komentatora tjednika "Vreme" Dušana Relića, Miloševića se ne može svrstati u obične političare. Komunistom ga zove oporba, jer ne zna kako drukčije. Relić svrstava Miloševića u postkomunističke lidere novoga tipa, koji upotpunjuju populizam, autoritarnost i nacionalizam s težnjom da stvore tržišno gospodarstvo, sačuvaju demokratske slobode, pa se čak i uključe u Europsku zajednicu. Relić nema razloga hvaliti režim. Prije mjesec dana u Beogradu su ga usred bijela dana uhitili i 38 sati s plastičnom vrećicom na glavi ispitivali o njegovim znancima među zapadnim novinarima. 'Surađivat ćeš s nama ili će tvoj leš naći na fronti', tako su mu prijetili. Na kraju su mu kazali kako može reći da je bio u kontrašpijunaži. Ne, ne postoji nikakva cenzura, a stanje se razvija u korist sadašnje vlasti. Može se prosvjedovati, ali prosvjedi nikoga ne zanimaju. Može se kritizirati u tisku, postoji sloboda govora, ali tko će to pročitati? Po riječima Vuka Draškovića, novine još čita oko 40 tisuća ljudi, a za druge je to preskupo zadovoljstvo. U Studiju B radi najpoznatiji Rus u Srbiji - neki Saša Timofeev. On je rodom bijeli Kozak, otac i djed su izbjegli iz Rusije poslije revolucije. Saša neobično želi posjetiti svoju povijesnu domovinu, pogledati selo koje je djed prokartao, ali se nikako ne odlučuje. O nekakvom mističnom obožavanju Rusije, kao starijega brata, ovdje nema ni govora. Mladež ne drži ništa do pravoslavnog bratstva, nego radije gleda prema Francuskoj i Italiji, ali ne i Njemačkoj - sjećanje na drugi svjetski rat još je živo. A Rusija im je - što i nama Srbija. Kad mi kažu da smo Srbe prodali, odgovaram im riječima jednog beogradskog političara: 'Da možete Srbe prodavati, morate ih prvo kupiti'. Đilas pak kaže da je 'ravnodušnost Rusa prema Srbima - normalna pojava. Ruska je politika na Balkanu i u carska vremena bila posve pragmatična. I uvijek je bilo zapadnjaka, kao što su na primjer Bjelinski, Hercen, koji nisu imali prema Srbiji nikakvih sklonosti'. U politici zapadnih država pojavili su se novi momenti glede Slobodana Miloševića. To je takozvani efekt Saddama Huseina - on je potreban dok drži Irak u šaci. Tako se srpska demokratska oporba našla u smiješnu položaju kada zapadni pragmatičari uvažavaju Miloševića kao najprihvatljiviju figuru. Što im je bolje: dopustiti da se dovrši stvaranje velike Srbije, to više što je posao poodmakao, ili raspirivati dalje balkanski rat? 'Zapad se pomirio s Miloševićem kad su Muslimani odbacili Vance-Owenov plan', drži Đilas. 'Svi su ti planovi nastali u uredima i daleko su od stvarnosti. Zapad se stvarno suglasio s nastankom velike Srbije. Na svoje je došao pragmatizam za ljubav kojega su zaboravljena ljudska prava.' Zato ćemo pogledati kako se razvijaju događaji. Ako Miloševiću uspije dogovoriti se sa Zapadom, to će značiti da novi tip političara - 'postkomunistički vođa' - ima pravo na život i čak može preživjeti u neprijateljskoj sredini. SLOVENIJA DELO - 29. X. 1993. Istarski Talijani u ofezivi Lojze Kante izvješćuje iz Nove Gorice o dvodnevnom posjetu vodstva istarske Unije Talijana Italiji, gdje se u Rimu sastalo s ministrom vanjskih poslova Italije Benjaminom Andreattom, a u Trstu s predsjednikom radnog odbora Furlanije - Julijske krajine Pietrom Fontaniniem. Susreti su se odnosili na dva aspekta: politički - usredotočen na odnos između manjine te lokalnih i državnih vlasti u Ljubljani i Zagrebu, te materijalni kao osnovu za rad manjinskih ustanova. O razgovorima Kante među ostalim piše: "Istarski su Talijani prilikama u kojima žive uglavnom nezadovoljni. To su obojici sugovornika kazali bez okolišanja. Zahtijevaju veću autonomiju Istre u kojoj ih ne bi dijelila granica između Slovenije i Hrvatske, a s tim u vezi i veća nacionalna prava. Ustvrđuju da je položaj manjine u Sloveniji bolji nego u Hrvatskoj. (...) Cilj talijanske zajednice je ostvarivanje dvojezičnosti u državnim tijelima, sudstvu i policiji svugdje gdje manjina živi. O tome bi trebalo prihvatiti poseban sporazum između Slovenije, Hrvatske i Italije. Osim toga vodstvo Unije misli da bi talijanska država morala donijeti zakon koji bi potvrdio stalni interes matičnog naroda za svoju jedinu manjinu u inozemstvu. Zadovoljni su novčanom potporom rimske vlade ustanovama manjine. Ministarstvo vanjskih poslova izdalo je nakon razgovora priopćenje u kojemu kaže da su opširno raščlanili i produbili teme koje su od posebnog interesa za manjinu, također i u vezi s pregovorima koji su u tijeku između Italije, Slovenije i Hrvatske, te da Italija kod hrvatskih vlasti namjerava poduzeti odgovarajuće korake za očuvanje postignutih prava i autohtonosti talijanske manjine". Kante zatim piše da je razgovor s Pietrom Fontaniniem bio mnogo konkretniji. On je rekao kako mu se čini da bi bilo u redu kada bi se u nastavku pregovora o Osimskim sporazumima čuo i glas talijanske zajednice iz Istre, jer i sama pokrajina želi u njima sudjelovati. Po njemu u vezi s tim iz Slovenije stižu dobri znaci, a što se tiče gospodarstva drži da bi pordenonska ustanova Finest, koja je bila utemeljena za suradnju s istočnom Europom, mogla pomoći u razvoju područja koje nastanjuje talijanska manjina u Sloveniji i Hrvatskoj. Posjet izaslanstva Unije su u Rimu i Trstu popratili različitim komentarima. ANSA je, primjerice, objavila izjavu zastupnika Hrvatskog Sabora Puria Radina da su sva obećanja ispunjena tek na papiru te da je u Saboru bilo odbijeno čak sto njegovih amandmana na zakone. I novinar agencije ANSA naglašava da postoje razlike između Slovenije i Hrvatske "gdje je sabor odbacio uvođenje dvojezičnosti na području pokrajine te optužio pripadnike manjine da su bili 'stup nacifašističke okupacije'". Novinar također spominje da je biskup iz Gorice Antonio V. Bonemarco, podrijetlom s Krka, u jednom venecijanskom listu naglasio da se "u Sloveniji i Hrvatskoj širi nacionalizam kojeg se treba bojati". Tvrdi da je "nešto takvo bilo za vrijeme fašizma, ali u blažem obliku. Djelomično to razumije jer su se Slovenija i Hrvatska tek formirale kao nacionalne države. AUSTRIJA DIE PRESSE 28. X. 1993. Šešelj se zabarikadirao i osramotio "Oduvijek je imao dobre predispozicije za komičara. Tko isključi ton televizijskog aparata tijekom prijenosa nastupa Vojislava Šešelja u srpskom parlamentu, vidjet će samo krupnog četrdesetogodišnjaka koji neprekidno nateže džepove svojih hlača, prikrivajući trajnu zbunjenost namještenim smiješkom čovjeka sigurnog u pobjedu. Slika otkriva nervoznog dječaka koji glumi neobuzdanog muškarca - teško je zamisliti neugodniju pojavu u srpskoj kulturi obilježenoj oporim bradatim muškarčinama. Srbijom uporno kruže glasine da je Šešelj zapravo porijeklom Hrvat, potičući podmukle opaske. U prosincu prošle godine vođa 'Srpske radikalne stranke' morao se podvrći neurokirurškoj operaciji koju je javnost u Beogradu, tradicionalno neugodan Šešeljev protivnik, ocijenila dokazom da u njegovoj glavi nije sve na svome mjestu. U međuvremenu, ekstremist Šešelj postao je predmetom opće poruge jer je brojnim klipovima bačenim pod njegove noge dodao i vlastiti. Uočivši, prilično kasno, da popularnost parola obilježenih mržnjom i nacionalnom euforijom opada, da su svi teritorijalni ciljevi u Bosni ostvareni te da čak i njegove pristaše teško mogu zamisliti svog vođu u ulozi državnika i gospodarski orijentiranog političara, Šešelj je uzvratio neočekivanim protunapadom, pokrenuvši u parlamentu Srbije i 'Savezne republike Jugoslavije' glasovanje o nepovjerenju. Izgledi za uspjeh bili su, bar formalno gledajući, dobri: već protekle godine Miloševićeva 'Socijalistička stranka' izgubila je apsolutnu većinu u oba parlamenta, a manjinske vlade ovisile su o dobroj volji radikala. Šešelj je ocijenio da će Milošević bez njegove potpore biti prisiljen pridobivati glasove oporbenih stranaka koje će biti manje pogodan politički partner. No, Milošević nije prihvatio tu igru, mirno prihvativši pad svoga premijera Nikole Šainovića i raspustivši parlament bez mukotrpne potrage za novom većinom. Slobodan Milošević više ne ovisi o svojoj stranci. Položaj srpskog predsjednika osvojio je neposrednim glasovanjem naroda, a veliki ugled uživa čak i kod Srba koji oštro kritiziraju bivši režim. Parlament ionako ne igra posebno važnu ulogu, donoseći odluke samo ako procijeni da će ih vlada moći provesti u djelo usprkos otporu crnoburzijanaca i vođa dobrovoljačkih odreda - dakle, prilično rijetko. Usprkos toj činjenici, izbori su važan ispit popularnosti - ne za Miloševića već za sve njegove protivnike. Prognozeri u Beogradu ocjenjuju da su Šešeljeve šanse za pobjedu - vođa Srpske radikalne stranke zatečen je u najnepovoljnijem trenutku - manje od deset posto. Gubitnik će vjerojatno biti i Vuk Drašković, vođa Srpskog pokreta obnove, koji je s početkom lipnja, tijekom prosvjeda pred zgradom parlamenta, brutalno pretučen. Prognozeri drže da će osvojiti najviše 5 do 6 posto glasova. Drašković je previše često najavljivao konačni obračun s režimom i potom mijenjao strane, izgubivši tim potezima veliki dio kredibiliteta. Po navedenim prognozama, male šanse za uspjeh ima i antinacionalistički orijentirana oporba u okviru 'Građanskog saveza', koji se nesalomljivim otporom ratu udaljio od nacionalne histerije u Srbiji. Miloševićevi socijalisti, stranka koja je odavno izgubila prvotni sjaj, također mogu računati na gubitak popularnosti. U igri ništica, u kojoj svi gube glasove, netko ipak mora biti pobjednik. To aritmetičko pravilo (a ne uvjerljiva prognoza) upućuje na zaključak da će dvije Demokratske stranke pobijediti na sljedećim izborima. Obje stranke žele biti snage političkog centra i moderne orijentacije, a ne populistički pokreti usmjereni na stvaranje apsolutne vlasti. Ta činjenica, poduprta osobnim animozitetima njihovih čelnika, izvor je njihova duboko ukorijenjenog neprijateljstva. Pritom ipak valja naglasiti da ni one ne predstavljaju realnu šansu za suzbijanje kaosa i bezakonja u Srbiji", zaključuje dopisnik lista iz Beograda Norbert Mappes-Niediek. VELIKA BRITANIJA THE INDEPENDENT - 28. X. 1993. Beogradom dominiraju pučke kuhinje i očaj Marcus Tanner piše kako su beogradske ulice prepune ljudi "čije su plaće i mirovine postale bezvrijedne zbog srbijanske astronomske inflacijske stope. Ona raste više od dvadeset posto na dan i najviša je u svijetu. Za milijune Srba ova će zima biti najgora u životu. (...) Neki prodaju svoju imovinu na štandovima koje se može odmah prepoznati po izloženim iznošenim čizmama i zahrđalim noževima. Neke se domaćice počinju baviti prostitucijom, nudeći svoje usluge u novinskim oglasima. Drugi se priključuju Ciganima koji prodaju prošvercane zapadne cigarete ili mijenjaju devize na Knez Mihajlovoj ulici... Posao u državnom poduzeću ne jamči zaštitu od siromaštva", piše Tanner, opisujući prilike u Beogradu, sve dulje redove u pučkim kuhinjama. "Siromaštvo u Srbiji zaoštrilo je sukobe između gradskoga i seoskog stanovništva, koje ne pati toliko zbog inflacije i međunarodnih sankcija", dodaje, zaključujući na kraju: "Poslije godina životnoga standarda nalik na zapadni, Srbi su zaprepašteni svojim siromaštvom. Međutim, oporbene stranke ujedinile su se s vladom u nacionalističkom programu i nisu uspjele zauzdati sve veću frustraciju. Unatoč nesreći koja ih je pogodila, malo Srba povezuje svoj položaj s Miloševićevim ratovima u Bosni i Hrvatskoj". THE INDEPENDENT - 28. X. 1993. U Bosni prijeti smrt od hladnoće Tony Barber upozorava na predstojeću zimu: "Ispit ljudske izdržljivosti mogao bi doseći razmjere kakvi nisu viđeni u Europi poslije 1940. Rat, kriminal, blokirane auto-ceste, male zalihe hrane, nestašice vode, goriva, struje i utočišta, hladnoća, bolest i iscrpljenost sigurno će odnijeti mnoge živote u sljedećih pet mjeseci. Bosna je gotovo cijela pogođena: Sarajevo, sjeverni i istočni dijelovi pod srpskim nadzorom i srednji i južni dijelovi zahvaćeni sukobima Muslimana i Hrvata. Međutim, kriza nije ograničena samo na Bosnu. U Srbiji i Crnoj Gori, stotine tisuća ljudi borit će se da prežive hiperinflaciju, sankcije UN i nestašice kruha, mesa, šećera i ulja. (...) Balkanska je zima oštra i kad ima goriva i tople odjeće: prosječna temperatura u Sarajevu u prosincu, siječnju i veljači spušta se ispod ništice i može pasti i do -22. UNHCR predviđa da će ove zime pomoć trebati 2,74 milijuna Bosanaca. To je milijun ljudi više nego prošle zime... Humanitarni su radnici jednoglasni u procjeni da je najpogođenije područje srednje Bosne, gdje 1,5 milijuna ljudi živi u strahu od smrti, gladi i hladnoće. Muslimansko-hrvatski sukobi toliko su snažni da su UN bili prisiljeni prekinuti humanitarne konvoje", piše Barber. Opisujući teške uvjete u srednjoj Bosni, Barber ističe da je to područje "prošlu zimu preživjelo zahvaljujući slobodnom trgovačkom prometu s hrvatske obale. Međutim, borbe koje su između Hrvata i Muslimana izbile u travnju prekinule su glavni put kojim je prolazila humanitarna pomoć, a rezultati su katastrofalni. (...) Sarajevo je izbjeglo potpuni kolaps zbog međunarodnoga zračnog mosta kojim je dopremljeno 45500 tona nužnih namirnica. Pa ipak, podaci UN pokazuju koliko je bitno da ceste ostanu otvorene. U siječnju je u Sarajevo cestom stiglo 4225 tona pomoći, a zračnim mostom 4393. Međutim, u lipnju, dok su bjesnile borbe između Muslimana i Hrvata, cestom je do Sarajeva stiglo samo 414 tona, u usporedbi sa 4471 tonom pristiglom zračnim mostom. Stanovnici Sarajeva i dalje su taoci srpskih snaga koje opkoljavaju grad, ali i političke manipulacije na području koje je nominalno pod nadzorom bosanske vlade", piše Barber, navodeći Tihomira Lozu, kolumnista "Oslobođanja": "Otkako je počeo rat gradom vlada anarhija. Sve što još funkcionira u Sarajevu, funkcionira usprkos vladi ili barem ne zbog njezinih zasluga. Postoje mnoge indikacije, iako ne i izravni dokazi, da vlada manipulira sarajevskom patnjom iz propagandnih razloga, sprečavajući primjerice UN da poprave instalacije, odbijajući humanitarnu pomoć zbog stanja u istočnoj Bosni i tolerirajući crno tržište namirnicama iz humanitarne pomoći". AUSTRIJA KURIER - 28. X. 1993. Konferencije "Glavni tajnik UN Boutros Ghali smatra da sukob u Jugoslaviji nije moguće brzo riješiti. Dokončanje tako zamršene krize zahtijeva višegodišnji naporan rad i brojne međunarodne konferencije, ističe glavni tajnik UN. Ah da, međunarodne konferencije. Po slobodnoj procjeni, dosad je organizirano dvadesetak do tridesetak takvih skupova: niz je započet konzultacijama 'trojke' EZ, a nastavljen konferencijama sudionika sukoba u Londonu i Ženevi uz posredovanje lorda Carringtona, lorda Owena i Cyrusa Vancea. No, Boutros Ghali ipak polaže velike nade u nove konferencije. U međuvremenu, u Bosnu stiže zima. Boutros Ghali također snosi dio odgovornosti za takav razvoj događaja jer je uporno blokirao stvarnu intervenciju u bivšoj Jugoslaviji. Sukob u Bosni je 'rat bogatih', izjavio je jednom prilikom. Somalija je za njega bila važnija", zaključuje Hans Rausch. (Hina) sd 290558 MET oct 93