STAJALIŠTA VLADIMIRA ŠEKSA UZ IZJAVU PAOLA SARDOSA ALBERTINIJA

ZAGREB, 19. listopada (Hina) - Potpredsjednik hrvatske Vlade Vladimir Šeks uputio je pismo listu "La voce del popolo" u Rijeci, u povodu izjave Paola Sardosa Albertinija, predsjednika Saveza udruženja izbjeglica Istre, Rijeke i Dalmacije, koju je "La voce del popolo" objavio 25. rujna. Prenosimo, uz manja kraćenja tekst pisma Vladimira Šeksa, koje je "La voce del popolo" objavio u cijelosti (14. listopada), u kojemu Šeks iznosi stajališta o pitanjima što ih pokreće Sardos Albertini. Navodeći da je "g. Paolo Sardos Albertini, predsjednik Saveza udruženja izbjeglica iz Istre, Rijeke i Dalmacije, dao prigodnu izjavu u listu "La voce del popolo", u povodu proslave obljetnice odluka o (kaže: takozvanom) priključenju Istre Hrvatskoj", Vladimir Šeks upozorava: "G. Sardos Albertini uzeo si je prilično nezahvalnu zadaću da, recimo tako, sa strane, kao predsjednik udruženja dijela Istrana, Riječana i Dalmatinaca, koji su prije četrdeset i više godina napustili ove krajeve, procijeni što bi uopće obljetnica sjedinjenja Istre s Hrvatskom mogla (trebala, smjela ...) značiti posebno za izbjeglice, zatim za sve one čiji su bližnji stradali bačeni u jamu, ubijeni ili nestali, za one sunarodnjake koji su 'izbjegli', tj. emigrirali, te za uvjerene komuniste i, konačno, 'za same Hrvate'". Ističući da želi, u glasilu onih Talijana koji nisu svojedobno emigrirali i njihovih potomaka, iznijeti, u nekoliko naznaka, stajališta u povodu načina mišljenja što ga zastupa g. Sardos Albertini, Vladimir Šeks naglašava: "Istra do Dragonje, Rijeka, Zadar, Lastovo i Kvarnerski otoci pripali su Hrvatskoj na legitiman način i slijedom povijesnih zbivanja koja su i g. Sardosu Albertiniju, po svojoj prilici, dobro poznata, pa se ne bi moglo govoriti o 'takozvanom' priključenju ovih krajeva Hrvatskoj u sklopu tadašnje Jugoslavije. Izbjeglice, tj. emigranti iz tih krajeva odabrali su, pod danim povijesnim okolnostima koje kao pojedinci ne možemo naprosto 'naručiti', iseljavanje i time su dobili život u matičnoj zemlji, a ostvarili su i opciju nastavka života u političkom poretku građanske demokracije. Nešto su pri tome morali i žrtvovati. Njihovi sunarodnjaci koji su ostali izjasnili su se u danim povijesnim okolnostima za neke druge vrijednosti: život u zavičaju, a u uvjetima komunizma boljševičkog tipa. Neke su s vremenom doživjele povijesni poraz, a pripadnici talijanske manjine u Istri zadržali su i nadalje ono za čime izbjeglice g. Sardosa Albertinija na čelu, kao i sve izbjeglice ovoga svijeta, najviše žele: zavičaj. Republika Hrvatska je danas u prilici ponuditi im, kao nova članica kruga građanske demokracije, transparentne granice preko kojih kad god žele mogu dolaziti ne samo u zavičaj nego u jedno sada njima prepoznatljivo uređenje", navodi Vladimir Šeks ističući: "Odgovarajuće uvjete života kao građanima i pripadnicima jedne od nacionalnih manjina Hrvatska pruža danas pripadnicima talijanske manjine, koji se svojedobno nisu odlučili za put izbjeglištva i njihovim potomcima". Šeks ističe da bi to bio najkraći odgovor, na tvrdnju Sardosa Albertinija, kako izbjeglice nemaju što slaviti u povodu 50-te obljetnice sjedinjenja Istre s Hrvatskom, te da nemaju što slaviti ni oni koji su 'ostali u tim krajevima'. Citirajući navode g. Sardos Albertini kako, "za izbjeglice 'svako slavljene ove prilike, ne bilo samo apsurdno, nego bi bilo provokativno i škandalozno uopće isticati tu obljetnicu'", potpredsjednik Šeks kaže: "Ne želim zadirati u osjećaje izbjeglica i ne očekujem od jedne kategorije (barem dijelom) povijesnih gubitnika da slave. Izbjeglice iz Istre, Rijeke itd. imaju već decenijama u krilu Republike Italije druge prigode za neka druga slavlja". Šeks posebno upozorava na "odlučnu tvrdnju" g. Sardos Albertinija koju se Albertini "ne trudi obrazlagati kada kaže: 'Ne vidim što bi imali slaviti sami Hrvati: u rujnu 1943. postojala je Hrvatska država čvrsto vezana uz nacističku Njemačku i ona je zajedno sa svojim njemačkim saveznikom upravo išla prema svom dramatičnom rasulu. Ako netko ima želju slaviti početak vlastitoga kraja, ja bih rekao da se tada radi ne o činu političke mudrosti, nego o najobičnijem mazohizmu'". Vladimir Šeks u pismu naglašava da takvo zaključivanje g. Sardos Albertinija "pokazuje da mu je barem jedna od osnovnih političkih činjenica iz novije povijesti Hrvatske poznata, ali je apsolutizira na štetu svih ostalih, koje su se vremenom pokazale odlučnijima, da bi slijedom takvog postupka došao i sam do apsurdnih, provokativnih i škandaloznih zaključaka". Obrazlažući zbog čega, Vladimir Šeks ističe: "Postoji kod europskih naroda pa tako i kod Talijana i Hrvata, jedna vitalna snaga koja je dovela do oblikovanja i afirmacije nacionalnih zajednica. Hrvati su na tom putu možda imali nešto manje sreće nego Talijani; de bi se okupili i održali ušli su 1918. godine u jednu širu zajednicu koja se nije pokazala rješenjem u ostvarenju i održanju takvih legitimnih težnji. Od 'bratskog zagrljaja' Hrvatima su pucale kosti i saveznik se, za dostizanje svega što su ostali europski narodi bili već u pravilu ostvarili kao zalog svojeg opstanka i nesmetanog razvoja, tražio s raznih strana. Italije je kao država, uostalom, vođena od različitih političkih opcija demokratskog i nedemokratskog značenja, bila pravi majstor u traženju i raskidanju savezništava, te u tom pogledu ja g. Sardosu Albertiniju nemam što reći". Međutim, ističe, Šeks, "Hrvatska je i izbor koji joj je omogućio da vrati Istru, Rijeku i ostale krajeve u svoje krilo (te da danas bude priznata članica međunarodne zajednice) platila i još uvijek skupo plaća. Sadašnji status Hrvatskoj nije došao kao poklon. Što se, pak, cijene iz 1943. godine tiče, posebno istarske, zanimljivo je da g. Sardos Albertini govori, istina, o tome da nemaju što slaviti oni čiji su bližnji bačeni u jamu, ubijeni ili nestali, ali zaključuje da ovaj jubilej nije povod za njihovo slavlje. Slažemo se, ukoliko g. Sardos Albertini misli pri tome (a po svoj prilici je tako) na one - pretežno svoje sunarodnjake, ali bilo je i djelatnih fašista porijeklom Hrvata - koji su 25 godina po Istri sijali teror, tolerirani i podržavani od strane vlasti, pa su im Istrani, pretežno Hrvati, ali bilo je i Talijana djelatnih antifašista, presudili 1943. godine. Budući da je osobna optika očito subjektivna stvar, iako nam je g. Sardos Albertini nudi kao istinu, onda on u tim istim danima u rujnu 1943. godine vidi one koji su bačeni u jamu, ali ne vidi gomilu od preko 2.500 pobijenih Istrana, opet pretežno Hrvata - to je mali dio cijene o kojoj govorimo - što su je za sobom ostavile jedinice nacističkog generalfeldmaršala Rommela, u akciji smirivanja Istre, nakon što su donijete Pazinske odluke. Oko 1.300 nenaoružanih Istrana bilo je otpravljeno u logore. Sve to u tjedan dana upravo prije pedeset godina, od 2. listopada 1943. godine na dalje. Takva je optika g. Sardosa Albertinija, a ipak pretendira biti presuditeljem prema kojem će se ravnati države i njihovi jubileji: vidi one koji su u jamama, a ne vidi gomile leševa po čitavoj Istri, o kojima govore i pišu ne samo domaći svjedoci i sudionici onih dana, nego i nacistički knjigovođe smrti. Nije čudno, nego je prije svega znak svojevrsne dosljednosti, jedino ako g. Sardos Albertini još jaši na valu one iredentističke teze o povijesnim i nepovijesnim narodima, a u tom slučaju, konzekventno, gomile leševa izginulih pripadnika nepovijesnog naroda možemo zanemariti". ..."Istarski Hrvati su, zbog svega iznijetog g. Sardos Albertini, 1943. godine slavili, a i danas slave sjećajući se toga vremena, čas kada su 'ustali iz mrtvih'. Lišeni nacionalnog, obiteljskog i osobnog imena, jezika, škole i svih do jedne organizacija političkog, kulturnog, gospodarskog i društvenog značaja, kažnjavani sudskim i administrativnim putem za političke delikte u monstruoznoj fašističkoj interpretaciji toga pitanja deset puta više od ostalih građana Kraljevine Italije (o tome postoje arhivski podaci, statistike i objavljeni radovi koje su g. Sardosu Albertiniju, svakako dostupni), podvrgnuti postupku etničke bonifikacije, odnosno etničke melioracije (tako se to nazivalo u dokumentima državne uprave i fašističkih tijela), bili su i kao seljaci sustavno gospodarski razvlašćivani u korist veterana fašističkog pokreta dovedenih iz cijele Italije. Mnoge su vaše kolege odvjetnici, g. Sardos Albertini, ubrali svoj dio s tog stola na kojem se tranširao Hrvatski seljački etnički korpus, tada prevladavajući u Istri. Dogodilo se odatle da je i Istra dvadesetih i tridesetih godina imala svoje izbjeglice Hrvate i svoje 'etničko čišćenje', kao i danas Hrvatska. Između etničke bonifikacije i 'etničkog čišćenja' današnje vrste, Hrvati su se, eto održali ne ugrožavajući drugoga. Pa tako i u Istri i u Rijeci", ističe Šeks zaključujući: "Hrvati, prema tome, u borbi za opstanak, poznaju sve one težnje, nastojanja, 'prave' i 'krive' puteve kao i drugi europski narodi i u tome nisu ništa osobito, a što bi se dalo izvesti iz izjave g. Sardosa Albertinija, ako bi se slijedilo njegovu logiku. Možda se jedna od hrvatskih osobitosti sastoji u tome što nisu vodili osvajačke ratove, ali se valjda toga ne moraju stidjeti. Kao i svaka druga nacionalna zajednica organizirana u državu, imaju i tu naviku da obilježavaju obljetnice koje smatraju značajnima. Pri svemu tome, naravno, drže da imaju što slaviti", ističe u pismu potpredsjednik hrvatske Vlade Vladimir Šeks. Prenosimo u cjelosti izjavu odvjetnika g. Paola Sardosa Albertinija, predsjednika Saveza udruženja izbjeglica iz Istre, Rijeke i Dalmacije, koju je "La voce del popolo" objavio 25. rujna pod naslovom "C'e ben poco da celebrare" - Malo se što tu ima slaviti (prijevod s talijanskog): "Držim da ove proslave 50. obljetnice takozvanog priključenja Istre Hrvatskoj, jer to je stvarnost, su zaista protivne svakoj logici i ja ne uspijevam razumjeti tko bi to mogao imati neki razlog za slavljenje. Što se izbjeglica tiče više je nego jasno da je za nas ono razdoblje predstavljalo početak drame, drame izbjeglištva i zaista s tim u svezi nemamo što slaviti. Ta obljetnica predstavlja još manje povod za slavlje za sve one obitelji kojima je rodbina ubijena, bačena u jamu ili nestala. Dakle, za izbjeglice bi svako slavljenje ove prilike ne samo bilo apsurdno, nego bi bilo provokativno i škandalozno uopće isticati tu obljetnicu. Držim da ovakav pristup vrijedi i za sve one Talijane iz Istre, Rijeke i Dalmacije koji nisu odselili kao izbjeglice. Oni koji su među njima ostali u tim krajevima zbog svoje privrženosti zavičaju, u narednim su desetljećima skupo platili taj svoj izbor u vidu obespravljivanja i pritisaka. Oni koji su među njima ostali u tim krajevima iz ideoloških razloga suočili su se s razočarenjem upravo na ideološkom polju i mogli su samo konstatirati da je i njihov izbor motiviran ciljem da se izgradi nešto novoga i vrijednoga, u stvarnosti bio osuđen na neuspjeh. Ne vidim što bi imali slaviti sami Hrvati: u rujnu 1943. godine postojala je Hrvatska država čvrsto vezana uz nacističku Njemačku i ona je zajedno sa svojim njemačkim saveznikom upravo išla prema svom dramatičnom rasulu. Ako netko ima želju slaviti početak vlastitog kraja, ja bih rekao da se tada radi ne o činu političke mudrosti, nego o najobičnijem mazohizmu. Jedini koji bi mogli imati razloga za slavlje, po mojem sudu, su oni koji su bili i ostali komunisti, budući da sam čvrsto uvjeren da je operacija u prvom redu bila vođena od komunista koji su iskoristili postojeće nacionalne i druge sukobe. U svakom slučaju vođena je od strane komunizma vrlo pronicljivo, a u svrhu izgradnje komunističke države. Čini mi se međutim da nakon pada komunizma, rušenja berlinskog zida iz 1989. tko god je bio komunista ili još uvijek smatra da je to, ima najbolji izbor u zaboravu, kao sudionik u jednom povijesnom promašaju koji ne bi smio imati pristupa ni na koji način sudjelovanju u javnom životu ni u kojem obliku postojećeg društva". (Hina) ds 191658 MET oct 93