SERVIS POSEBNIH NASLOVA ITALIJA-PRIVATIZACIJA

Nadnaslov:Kako privatizirati golemi talijanski državni sektor? Naslov: Privatizacija na talijanski način Podnaslov:Pitanje koje je izazvalo i krizu vlade, to značajnije obzirom na veličinu talijanskog kapitala pod kontrolom države, čini se da će naći odgovarajući odgovor u specifičnom, talijanskom putu privatizacije - niti britanski, prodajom dionica širokim masama, a ni francuski - prodajom dionica jakim industrijalcima, već odlučivanjem o načinu privatizacije u svakoj pojedinoj tvrtki Piše: Silvije Tomašević, AR RIM - Je li za Italiju bolji britanski ili francuski način privatizacije državnog sektora? Ova je dvojba dovela i do 24 satne krize talijanske vlade, koliko je na stolu premijera Carla Azeglia Ciampia stajalo pismo ostavke ministra za industriju Paola Savone. Ni britanski put, s prodajom dionica širokim masama, ali ni francuski, s prodajom dionica jakim industrijalcima i grupama, nije u potpunosti primjenjiv u Italiji. Na Apeninskom poluotoku će se graditi talijanski put privatizacije, koji će biti nešto između britanskog i francuskog, odnosno o svakoj će se državnoj tvrtki stavljenoj na prodaju privatnicima odlučivati kakav će se sistem primijeniti. Izjavom da vlada nije zauzela stajalište koji sistem treba primijeniti prilikom privatizacije, već da će se odlučivati od slučaja do slučaja, Ciampi je zadovoljio zagovornike i francuskog i britanskog modela. Ministar Savona je u ponedjeljak uvečer, poslije točno 24 sata, povukao svoju ostavku, a i predsjednik IRI-a, Zavoda za obnovu industrije, odnosno udruženja državnih poduzeća, Romano Prodi, koji je započeo prodavati "državne dragulje", kako mnogi nazivaju golema poduzeća ponuđena privatnicima, zadovoljan je takvim rješenjem. U Italiji je donedavno više od 50 posto kapitala bilo u državnom vlasništvu. Državni kapitalizam je počeo uvoditi fašistički premijer Mussolini. Njegova vlada je 1933. godine osnovala IRI te su, sa željom da se ojačaju državna poduzeća, nacionalizirane mnoge tvrtke i to ne samo teške, već i prehrambene industrije. Stanje glede državnih poduzeća nije se izmijenilo do pojave "tačerizma" i "reganomike" kada je i Italija, u kojoj su državna poduzeća imala više od 50 posto kapitala, morala odgovoriti konkurenciji na međunarodnom tržištu. Na čelo IRI-a je 1982. godine došao profesor ekonomije Romano Prodi i do 1989. godine počeo privatizirati određene tvrtke. Najprije prehrambenu industriju, koja je bila nacionalizirana prije Drugog svjetskog rata (tada je izjavio da se "jedna ozbiljna država ne bi trebala baviti proizvodnjom slatkog kruha"), a zatim i važniju, kao što je tvornica automobila "Alfa Romeo", koja je proizvodila goleme gubitke. Međunaslov: "Public company" ili prodaja jakim industrijalcima Od travnja ove godine Prodi je ponovno postavljen za šefa IRI-ja i sada je, po nalogu Ciampijeve vlade, započeo prodavati i one tvrtke koje dobro posluju. Prodao je prehrambenu tvrtku Italgel švicarskom Nestleu, a ovih je dana prodao još jedan prehrambeni kompleks, ali opet jakim industrijalcima. Najavio je da će do kraja godine privatizirati banke kao što su Credito Italiano, koja je u prošloj godini imala čisti profit veći od 200 milijardi lira, a zatim bi na red došla i Banca commerciale, koja je također ostvarila slični profit. Na red za privatizaciju zatim čekaju: ENEL, elektroenergetsko poduzeće sa 120.000 zaposlenih i godišnjim prihodom od 234 milijarde lira; STET, telekomunikacije, sa 137.000 zaposlenih s godišnjim dohotkom većim od 23 tisuće milijardi lira i čistim prihodom od 1.425 milijardi lira; Agip, naftna kompanija koja posluje u 30 zemalja i s čistim prihodom od 126 milijardi lira; osiguravajuće društvo INA sa 202 milijarde godišnje dobiti itd. Prodi zagovara britansku liniju masovnog kapitalizma, s golemim brojem sitnih dioničara. U Velikoj Britaniji, gdje je privatizirano sve što se može prodavati, od struje do vode i telefona, broj dioničara se utrostručio, odnosno sa dva porasto je na šest milijuna ljudi. I Prodi bi također htio stvoriti "public company", odnosno poduzeća s mnogo dioničara. Elektroenergetska ustanova bi se, primjerice, privatizirala i tako što bi se korisnicima na uplatnicama za plaćanje struje predlagala kupovina dionica. Savona, koji nije političar, već gospodarski stručnjak, kao ministar je zagovarao francuski način, prodaju državnih tvrtki jačim pojedincima, industrijalcima, koji bi mogli s većinskim sudjelovanjem u dioničarskom društvu odlučivati o sudbini tvrtke. Dogovoreno je na koncu da se u svakvom državnom poduzeću donosi posebna odluka. No ima i onih koji predlažu osnivanje Agencije za privatizaciju po uzoru na Njemačku ( slična postoji i u Hrvatskoj), koja bi mogla bez obzira na krize vlada, a u Italiji je to za vladu uobičajeno stanje, privatizirati državna poduzeća. (Hina) br 131118 MET oct 93