ZNANSTVENI SKUP O BRAĆI RADIĆ

ZAGREB, 4. listopada (Hina) - U povodu 120. obljetnice rođenja Stjepana Radića i 125. obljetnice rođenja Antun Radića u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti počeo je danas trodnevni znanstveni skup "Život i djelo Antuna i Stjepana Radića". Otvarajći skup predsjednik HAZU akademik Ivan Supek istaknuo je da je svrha skupa "rasvijetliti težnje i nakane braće Radić u ostvarivanju socijalnog prava hrvatskog naroda i hrvatske državnosti". "Oni su iznad svega", dodao je prof. dr. Supek, "držali da je njihova zadaća podići hrvatsku naciju, najprije u gospodarskom, zatim u kulturnom, prosvjetnom i svakom drugom pogledu, a na dobrobit hrvatskog naroda i njegove države". "Treba istaknuti", kazao je Supek, "da su se braća Radić zalagala za mirotvornu politiku, a protivu nasilnih metoda, koje bi bile nesreća za hrvatski narod. HAZU će nastojati trojici velikana hrvatske povijesti braći Antunu i Stjepanu Radiću i Vlatku Mačeku u što skorije podići spomenike, kazao je akademik Supek. U nastavku rada skupa znanstveni prilog predsjednika Republik Hrvatske dr. Franje Tuđmana "Stjepan Radić i hrvatska državnost" pročitao je osobni izaslanik Predsjednika prof. Anđelko Mijatović. Objašnjavajući ulogu Stjepana Radića u borbi za hrvatsku državnost dr. Tuđman na početku priopćenja napominje: "Pitanje vlastite državnosti je bitno pitanje opstojnosti i povijesnog identiteta svakoga naroda, što je od posebne važnosti za hrvatski narod koji se i u starijoj i najnvijoj povijesti morao boriti za održanje svoje samobitnosti protiv grube sile imperijalističkog zatiranja, ali i protiv pogibelji asimilacije pod okriljem različitih idejnih integralističkih teorija koje su obećavale rješenja svih hrvatkih nacionalnih tegoba, pa i širih - klasnih, vjerskih, ideoloških i međunarodnih problema. Baš na pitanju hrvatske državnosti, očituje se vrijednost i povijesna uloga različitih političkih pokreta i njihovih prvaka, a budući da je Stjepan Radić svoj državni program zasnivao na istodobnom rješavnju svih društvenih problema hrvatskoga naroda, to se njegova značajna uloga u najnovijoj povijesti hrvatskoga naroda može objasniti njegovom dosljednošću i odlučnošću u borbi za hrvatsku državnost. Već od početka svoga djelovanja u hrvatskom političkom životu, potkraj prošloga stoljeća Stjepan je Radić izložio bitne elemente na kojima će graditi svoju političku misao i nacionalni program svoje stranke. Prije svega to su tradicije povijesnoga hrvatskog državnog prava, što su ih gajile sve hrvatske stranke, a koju je Starčević ugradio u same osnove suvremene hrvatske nacionalne svijesti i duboka vjera u zapadnoeuropski demokratski ideal ljudske i društvene jednakosti". "Prvi potpuni Radićev program o hrvatskoj državnosti", ističe u nastavku dr. Tuđman, "izložen je u programu Hrvatske pučka seljačka stranka, što ga je prihvatio njezin Privremeni odbor od prosinca 1904. do ožujka 1905. Osnovna ideja vodilja toga programa jest da se hrvatska državnost sačuvana u kontinuitetu oko Banske Hrvatke, makar i okrnjena, u tijeku cijele dvanaestostoljetne povijesti hvatkog narda, dovede do pune samostalnosti i suverenosti hrvatske države. Na toj činjenici da su Hrvati od najstarijih vremena imali svoju državu, a očuvali je i u njegovo vrijeme, Radić zasniva bitne državnopravne značajke svoje stanke, koja osim što je već po imenu 'hrvatska' i 'pučka', tj. narodna, ona je i državnoprava jer priznaje, a zahtijeva da to i drugi priznaju, da hrvatski narod ima pravo na svoju državu, kao i drugi narodi i zbog toga što je tadašnja sva hrvatska politika sagrađena na toj činjenici i da HPSS traži u svom programu da se hrvatskom narodu prizna 'staro, povijesno ili historijsko državno pravo', što znači ništa drugo do li pravo na sjedinjenje hrvatskih zemalja u svoju punopravnu državu, pod svojom neovisnom vladom". "Godine 1914. Radić u Hrvatskom Saboru upozorava i na mogućnost rješavanja južnoslavenskog pitanja, u jugoslavenskoj ili balkanskoj federaciji, što on", kako u nastavku navodi dr. Tuđman, "ne smatra uputnim. On piše o Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj kao o 'tri svoje bratske države', ali osuđuje srpsku politiku u Hrvatskoj zbog suradnje s Mađarima, i zbog toga što se u želji da obnovi Dušanovo carstvo i stvori veliku Srbiju, protivi sjedinjenju hrvatskih zemalja i stvaranja hrvatske države". Dr. Tuđman zatim ističe da je Stjepan Radić u Saboru 9. srpnja 1918. ponovno postavio pitanje rješenja hrvatske državne samostalnosti, te dodaje: "U proglasu što ga je kao predsjednik HPSS uputio hrvatskom puku 7. listopada 1918., Radić kaže da se nova narodna država mora izgrađivati na osnovnim načelima Wilsonove politike demokracije i samoodređenja naroda. Izražavajući, jedini od svih hrvatskih političara, tadašnje buntovno i revolucionarno raspoloženje hrvatskoga naroda, koji je oduševljeno pozdravio raskid državnopravnih sveza Hrvatske s Habsburškom monarhijom, očekujući proglašenje Hrvatske Republike Radić se odlučno suprotstavlja onim hrvatskim političarima što s Pribićevićem hoće provesti bezodvlačno i bezuvijetno ujedinjenje sa Srbijom, upozoravajući na pogibelj ponovnog podpadanja Hrvatske pod vlast strane dinastije". Dr. Tuđman podsjeća da se Radić u svom povijesnom govoru na noćnoj sjednici Narodnog vijeća 24. studenog 1918. odlučno suprotstavio provođenju unitarističko-centralističkog ujedinjenja, iako su mu se unitaristi prijetili linčom i ubojstvom. "Kad su", nastavlja dr. Tuđman, "u Beogradu izigrani i minimalni zahtijevi zagrebačkog Narodnog vijeća, Središnji je odbor Radićeve HPSS 8. ožujka 1919. donio rezoluciju kojom ne priznaje Kraljevstvo SHS, jer je 'proglašeno izvan Hrvatskog sabora i bez svakog mandata naroda hrvatskoga', poričući svako pravo zakonitosti državne uprave u Hrvatskoj". "Uoči donošenja Vidovdanskog ustava Hrvatsko narodno zastupstvo na čelu s Radićem, na svojoj sjednici od 26. lipnja 1921., proglašava unaprijed ništetnim i za hrvatski narod nevažećim svaki ustav koji bude donijet bez njegovih predstavnika. Na tom programu Radić dobiva većinu hrvatskih izbornika na parlamentarnim izborima 1923. i u Dalmaciji i u BiH. Otada je neosporni predstavnik cijeloga hrvatskog naroda", napominje dr. Tuđman Po ocjeni dr. Tuđmana na taj su način "bila oštro suprostvljna dva državna programa, dvije ideje o zajednici; nasuprot vidovdanskom centralističkom poretku - Radićev konfederalistički program za uređenje zajednice kao saveza ravnopravnih naroda. Da bi pridobio saveznike za rješavanje hrvatskog pitanja Radić u ljeto 1923. odlazi u inozemstvo, u Beč i London i napokon u Moskvu,da bi izbjegao ponovno uhićenje, što je sve utjecala na bolje razumijevanje hrvatskog pitanja i stanja u Kraljevini SHS u tim središtima europske politike". Ustvrdivši da je Radićev prinos oživotvorenju hrvatske državnosti nemjerljiv, dr. Tuđman u nastavku ističe: "On je u njezinu afirmaciju, njezinu obranu i njezino oživotvorenje dao izuzetno misaoni, teorijski i znanstveni prinos. Uočio je i naučio hrvatski narod kako se za tu državnost treba boriti prije svega legalnim, miroljubivim sredstvima, a ako to nije moguće onda svim sredstvima. Nažalost, danas je hrvatski narod primoran da se u očuvanju svoje državnosti bori sredstvima koja je Radić najmanje priželjkivao, ali im je za slučaj potrebe, davao legalitet", Akademik Ljubo Boban govorio je o "Odjecima i posljedicama atentata na Stjepana Radića", naglasivši da je Radić "ostavio veliko djelo koje je često shvaćeno fragmentarno". Posljedice atentata, po ocijeni Bobana, osjećaju se do danas. "Stjepan Radić bio je političar europskog obrazovanja, a osobito je značajan što je u politički program ostvarivanja ideje o državotvornosti uveo tekovine seljačkog pokreta u Hrvatskoj", kazao je Boban, upozorivši na dva Radićeva pristupa rješavanju hrvatske državnosti: tzv. kominternovski i konfederativni. Skup će završiti 6. listopada svečanom akademijom u Trebarjevu i Sisku. (Hina) mc 041407 MET oct 93